»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Nevidljiva i neprimjetna korist – razmišljanje uz 5. nedjelju kroz godinu (A)


Čitanja: Iz 58, 7-10; Ps 112, 4-8a.9; 1Kor 2, 1-5; Mt 5, 13-16

PDF za preuzimanje


Na početku svoje propovjedničke aktivnosti Gospodin Isus je izložio svoj plan i svoja očekivanja od onih koji budu prihvatili njegov navještaj i povjerovali u njega. On je za ljude pripremio izuzetno lijep plan i pozvao ih da se odazovu i da izvrše svoje važno poslanje u svijetu, jer im je sa svoje strane htio skrenuti pozornost na to da svijet ne može bez njih i njihova doprinosa. No s druge strane, slušajući Isusove navještaje i videći novost koju je svjedočio i donio svijetu, mnogi su mogli pomisliti kako će imati veliku i važnu ulogu pred drugima, a koja se mjeri ljudskom veličinom i zemaljskim kriterijima. Možda su očekivali kako će svima biti vidljive njihove zasluga, pa su možda očekivali i biti ponosni na svoje buduće djelovanje. No, da si ne bi kršćani umišljali vlastitu veličinu i ulogu u svijetu, pa i krivo tumačili smisao svoga poslanja, Isus odmah u svom Govoru na gori, kako nam prenosi evanđelist sveti Matej, pokazuje kakvu prisutnost i kakvu aktivnost očekuje od svojih vjernika (Mt 5, 13-16). Odmah na početku, dok ih poziva da se otvore radosnoj  vijesti, određuje im i smisao njihova poslanja koji se ne mjeri ljudskim mjerama.

Isus od njih očekuje s jedne strane da dadnu onaj bitni doprinos svijetu i čovječanstvu, ali opet na tih, neprimjetan i nevidljiv način prema kojemu neće oni biti u prvome planu. Oni trebaju biti bogatstvo svijeta, ali ne po ljudskoj mudrosti i znanju, sposobnostima i ostvarenjima, već po onim božanskim. Oni trebaju biti srce svijeta i najljepši izdanak što ga zemlja može pružiti Bogu, ali ne radi sebe, već kako bi posvjedočili njegovu slavu. Kao što je svjetlo bitno za život, a sol za hranu, tako su i oni bitni za život svijeta. Eto zašto je rekao: Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlo svijeta. No nisu bitni na način da trebaju konkurirati svijetu, da trebaju dati doprinos koji daju ljudi na ljudski način, već oni daju doprinos na Božji način, tihim svjedočenjem vjere. I to ne radi sebe i svoje promidžbe, nego kako bi ljudi po njihovom djelima slavili Oca na nebesima.

I nije uopće sporno da ima onih koji su spremni činiti dobra djela, ali nije svima cilj da se na tragu tih djela slavi Oca nebeskoga.  Jer dio ljudi čini dobra djela da se na izvana istaknu, da ih se vidi kako su oni zaslužni, bez obzira bili nevjernici ili vjernici. Ali malo je onih koji se žele istaknuti na nenametljiv način, ma koliko to zvučalo proturječno. A još manje je onih kojima je isključiva nakana svojim djelima dati slavu Bogu. Najčešće dajemo slavu sebi i svojoj veličini, a ne Ocu nebeskome koga treba naviještati svojim djelima. Djela nisu važna u sebi samima, jer sve što mi ljudi napravimo od zemaljskih djela, jednom više neće biti. No ako njima svjedočimo za Oca nebeskoga, onda ljude upućujemo prema onim neprolaznim dobrima. I kao što svjetlo nema drugu funkciju nego omogućiti ljudima da dobro vide, tako isto ni kršćanin nema drugu zadaću nego im pomoći da dođu do Oca nebeskoga, to jest do spasenja. Stoga je zadaća kršćanina omogućiti ljudima da u ovom mraku ljudskosti prime Božju svjetlost, te da se onda znaju orijentirati ispravno na zemlji. Ako bi kršćani pokušali biti tek još jedan oblik ljudskog ostvarenja, a ne Božjega u svijetu, bili bi neuspjeli i promašili bi svoj poziv. Štoviše, stopili bi se s ljudskim mrakom, umjesto da budu svjetlo. Doista, njihov poziv je biti Božje svjetlo u mraku svijeta, kao i biti božanski začin po kojem jedini život može biti ukusan. Ako kršćani ne prepoznaju i ne žive svoju ulogu u svijetu, život postaje neukusan i neslan svima, jer je život bez pravih vrijednosti ako se ljudi ne daju prosvijetliti Božjim svjetlom i začiniti njegovim začinima za bolji i ukusniji život svijeta.

Zato kršćani u ovom svijetu ne konkuriraju ni tehnologijom ni njezinim dometima, ni bogatstvom i njegovom sigurnošću, ni gospodarskim vještinama i ikakvim drugim ljudskim osobitostima. Oni mogu dati svoj posebni doprinos uvodeći Božje svjetlo u svijet, kojim oni sami neće biti vidljivi, ali će učiniti da drugi vide, po kojem se neće oni zapažati ni isticati, ali će učiniti sve da drugima život bude ukusan. Sve to se može dogoditi ako oni služe Božjemu svjetlu i budu mu nositelji. Kršćani su zato nositelji svjetla i prosvjetitelji čovječanstva, ali samo onda kad ga prosvjetljuju Božjom istinom i ljudima čine život ‘ukusnijim’ svjedočeći njegovu dobrotu.

Neka nas Isusova riječ potakne na takvo služenje svijetu koje će s jedne strane biti neprocjenjivo važno, ali s druge strane neprimjetno i nevidljivo poput svjetla i soli. Trudimo se davati slavu Bogu čestitim životom i dobrim djelima kojima neka jedini cilj bude proslava Oca nebeskoga, te će time naša djela svijetliti pred ljudima vodeći ih putem spasenja.