O krađi epifoneme Marko 7, 16
„Tko ima uši da čuje, neka čuje“, epifonema[1] je ili zaključak kojom se Krist Gospodin često služio, pa je sadržajno osam puta zabilježena u sinoptičkim evanđeljima i osam puta u Knjizi Otkrivenja. Ona potiče slušatelje na poštenu pozornost i vjerovanje u nauku koja im je netom prije objavljena. Nagovještava kako je On znao da ono što je rekao ne će prihvatiti ili vjerovati svi, nego samo oni čije je uši i srca Bog otvorio ili će se otvoriti da prime duhovna otajstva. U svakom slučaju, to je bilo pitanje od velike važnosti, stoga poziva one čije uši Bog otvara da budu pomnjivi na to.
Šesnaesti redak sedme glave Evanđelja po Marku nalazi se u grčkim rukopisima iz IV., V., VI., VIII. i IX. stoljeća te u golemoj većini srednjovjekovnih rukopisa. Erazmo Roterdamski uvrstio ga je u svoje prvo izdanje Novoga Zavjeta na grčkom godine 1516. Sadržavaju ga kritička izdanja: Textus receptus (1550.), Novi Zavjet u nakladi Ekumenskoga Patrijarhata u Carigradu iz 1904.; Novi Zavjet grčki i latinski Augustina Merka u nakladi Papinskoga biblijskoga zavoda u svih 11 izdanja od 1933. do 1992.[2] i Bizantski većinski tekst iz 2005. Na grčkom glasi:
„Εἴ τις ἔχει ὦτα ἀκούειν, ἀκουέτω /
Eí tis ékhei ō̃ta akū́ein, akūétō.“
Isto tako, nalazi se u starom latinskom prijevodu i u Vulgati:
„Si quis habet aures audiendi, audiat.“
Uključen je u sirijski, stari latinski, latinski, koptski, armenski, etiopski, gotski, gruzijski i staroslavenski prijevod („ïmějȩi ušï slьišatï, da slьïšit“), tako da ima širok raspon prijenosnih crta.
Imaju ga dosadašnji hrvatski prijevodi:
„Ako tkogod ima uha za slišati, slišaj“ (Bartol Kašić);
„Ako tko ima uši za slušat’, nek sluša“ (Petar Katančić);
„Ako gdo ima vuha za posluh, naj posluhne“ (Ivan Rupert Gusić);
„Oni, koj ima uši da čuje, neka sluša“ (Ivan Matij Skarić);
„Ako tko ima uši da čuje, neka čuje“ (Bogoslav Šulek, Franjo Zagoda, Bonaventura Duda 1962.[3]);
„Ako ko ima uši da čuje neka čuje!“ (Milan Rešetar, Josip Stadler, Lujo Bakotić);
„Tko ima uši, neka čuje“ (Ivan Evanđelist Šarić, Ljudevit Rupčić, 1961. i 1968.);
„Tko ima uši da čuje, neka čuje!“ (Bonaventura Duda i Jerko Fućak, Tomislav Ladan, Gracijan Raspudić);
„Ako netko ima uši da čuje, neka čuje“ (Branko Djaković);
„God ima uši, da čuje, neka posluša!“ (Štefan Geošić);
„Ako tko ima uši da čuje, neka čuje!“ (Ivan Vrtarić, Rajko Telebar).
No, Biblija hrvatski standardni prijevod na mjestu Marka 7, 16 ima samo znak *, a u bilješci:
„Neki stari rukopisi na ovom mjestu imaju: »Tko ima uši, neka čuje.«“
Ta podrubna urednička bilješka obmanjuje čitatelje. Od 1.646 grčkih rukopisa koji sadržavaju sedmu glavu Markova evanđelja, njih 18 (1 %) ispušta 16. redak, a njih 1.628 (99 %) sadržava ga. To nisu „neki“, nego golema većina starih rukopisa.
Dokazi iz evanđeoskih tekstova
Misao jest nedvojbeno Isusova. Donose je: Matej 11, 15; 13, 9; 13, 43; Marko 4, 9; 4, 23; Luka 8, 8; 14, 35 i Otkrivenje na osam mjesta. Na grčkom je rečenica očuvana u šest inačica:
„ho ékhōn ō̃ta akouétō“ (Matej 11, 15; 13, 9; 13, 43);
„hòs ékhei ō̃ta akoúein akouétō“ (Marko 4, 9);
„eí tis ékhei ō̃ta akoúein, akouétō“ (Marko 4, 23; 7, 16);
„ho ékhōn ō̃ta akoúein akouétō“ (Luka 8, 8; 14, 35);
„ho ékhōn ū͂s akousátō“ (Otkrivenje 2, 7.11.17.29; 3, 6.13.22);
„eí tis ékhei ū͂s, akousátō“ (Otkrivenje 13, 9).
Stoga te riječi nisu umetnute u Markovo evanđelje 7, 16 prepisivanjem izraza kakav se nalazi u Mateju, Luki ili Otkrivenju, nego su iste jedino kao u Marka 4, 23.
Prepirke o farizejskim predajama donosi Matej 15, 1–20, Marko 7, 1–23 i Luka 11, 37–41. No, u Mateja i Luke u tim izvješćima nema te rečenice. Stoga ovo nije primjer riječi posuđenih iz usporednoga izvješća u drugom evanđelju.
Ipak, sinoptici na druga dva mjesta pišu kako je ta rečenica izazvala nerazumijevanje učenika te neposredno nakon nje bilježe da su oni tražili Isusovo objašnjenje (prema prijevodu Hrvatskoga biblijskoga društva i sunakladnika iz 2025.):
„I Isus reče: Tko ima uši da čuje, neka čuje! A kada je bio sam, oni koji su bili oko njega s dvanaestoricom upitali su ga za prispodobe“ (Marko 4, 9–10);
„To je govorio i uzvikivao: Ako imate uši, poslušajte! Učenici su Isusa pitali za značenje te prispodobe“ (Luka 8, 8b–9).
Stoga ta rečenica smisleno pripada i prije Marka 7, 17:
„Kad je napustio narod i ušao u kuću, učenici su ga upitali za tu prispodobu“,
jer ona opisuje ustaljeno postupanje učenika nakon što Isus pozove slušatelje da ih poslušaju, a ne samo da ih fizički čuju; da razumiju, usvoje i primjenjuju njegova učenja, a ne da prečuju ili im se samo dive. Istinsko razumijevanje zahtijeva duhovnu spremnost. Taj je izričaj Isus uobičajeno rabio nakon iznošenja učenja koje je zahtijevalo više od uobičajene moći mišljenja za razumijevanje. Može se reći da je to bila Isusova uzrečica kojom je označavao da onomu što je rečeno treba posvetiti najveću pozornost.
Drugim riječima, ako se Marko 7, 16 ukloni, to bi značilo da Isus tu poantu ovdje nije rekao, a ako je nije rekao, ne bi bilo razloga da u 17. retku učenici budu zbunjeni.
Marko 7, 16, iako sažet, nosi golemu težinu u evanđeoskom pripovijedanju. Djeluje kao znak upozorenja, usmjeravajući slušatelje da obrate iznimno pomnu pozornost na korjenitu promjenu određenja „čistoće“ koju je Isus upravo proglasio. To nije samo drevna izrjeka; to je žuran poziv na rasuđivanje sučelice s duhovnim otkrićem. Isus je razumio da će Njegovo učenje o onečišćenosti srca (Marko 7, 15.20–23) uznemiriti duboko ukorijenjena vjerska poimanja, osobito ona farizejâ, usmjerenih na vanjske obrede.
Taj redak ističe kako istina o Kraljevstvu Božjem zahtijeva više od pukoga umnoga pristanka ili tjelesne nazočnosti; zahtijeva duhovne uši, to jest primljivo srce i spremnost na razumijevanje i poslušnost. Mnogi su mogli čuti što Isus govori, ali samo oni s „ušima za slušanje“ shvatili bi što to znači, ugradili u sebe poruku i dopustili joj da im preobrazi život. To je podsjetnik da pravo učeništvo ne uključuje samo slušanje Riječi, nego i prosuđivanje njezina pravoga smisla i stvarnu primjenu, dopuštajući joj da oblikuje unutarnje biće i vanjsko ponašanje. Bit kršćanskoga hoda jest u djelatnom slušanju i življenju istine, prelasku s površne vjere na iskrenu čistoću srca i poslušnost Bogu.
Ispušteni redak dio je svetopisamske kulture
Rečenica je odjek onoga što je rečeno u Ponovljenom zakonu 29, 3:
„Ali sve do danas Gospodin vam nije dao srce da razumijete, oči da vidite i uši da čujete“;
što Pavao navodi u Rimljanima 11, 8:
„kao što je pisano: »Bog im je dao duh obamrlosti. Oči takve da ne vide, uši takve da ne čuju, sve do dana današnjega«“;
što pjeva Psalam 115, 6a:
„Uši imaju, ali ne čuju“;
što pjeva Psalam 135, 17a:
„uši imaju, ali ne slušaju“;
što donose Mudre izrjeke 20, 12:
„I uho koje sluša, i oko koje gleda: oboje je Gospodin stvorio“;
što je objavljeno po proroku Izaiji 6, 9–10:
„Idi i govori tom narodu: ‘Pomno slušajte, ali nemojte razumjeti; pažljivo gledajte, ali nemojte shvatiti!’ Učini neosjetljivim srce toga naroda. Ogluši mu uši, zaslijepi mu oči – da ne vidi vlastitim očima, da ne čuje ušima i ne shvati srcem; da se ne obrati i ne ozdravi“
po proroku Jeremiji 5, 21:
„poslušajte ovo, narode ludi i bez razuma: »Imate oči, a ne vidite! Imate oči, a ne čujete!«“;
i po proroku Ezekielu 3, 27:
„Ovako govori Gospodin Bog: Onaj koji hoće čuti, neka čuje, a onaj koji ne želi čuti, neka ne čuje!’ – jer oni su odmetnički rod“.
(Svi navodi preuzeti su iz Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva i partnera, 2025.).
Izraz se susreće i u židovskim spisima:
„Tko čuje, neka posluša, i tko proniče, neka dokuči“ i
„Neka slušatelj čuje, a onaj koji razumije – shvati“ (Zohar na Bamidbar).
Tacijanov Diatesaron svjedoči da je Marko 7, 16 vjerodostojan
Sirijac Tacijan (120.–173.) u II. stoljeću, oko godine 170. sastavio je Diatesaron, sklad evanđelja, koji je u Crkvama u Siriji bio u bogoslužnoj porabi sve do V. stoljeća. U 20. odjeljku od 32. do 35. retka on navodi Marka 7, 14–16. To je nepobitan dokaz kako je od treće četvrtine II. stoljeća Marko 7, 16 smatran kanonskim tekstom.
Iako se protiv činjenice nema što raspravljati, Nestle-Aland ni u 28. izdanju Novoga Zavjeta na grčkom, koje je priredila jedna necrkvena ustanova, zavod Sveučilišta u Münsteru u Njemačkoj, ne prihvaća to kao dokaz vjerodostojnosti Marka 7, 16, nego se zatvorenih očiju i začepljenih ušiju drži svoga najstarijega dokaza, iz IV. stoljeća, rukopisa aleksandrijskoga skriptorija u kojemu nema toga retka.
Pravoslavnim Crkvama dokaz bogoduhosti Marka 7, 16 jest da 99 % rukopisa sedme glave Marka na grčkom sadržava taj redak. Anglikanskomu zajedništvu prevaga je što Biblija kralja Jakova sadržava taj redak. Mnogim protestantskim zajednicama uporište je da je redak uključen u Textus receptus.
Latinskoj Crkvi razlog je bio da on dio staroga latinskoga prijevoda Svetoga Pisma i da nam je predan u Vulgati. A danas?
Je li Njemačko biblijsko društvo u 28. izdanju Nestle-Alanda ukralo epifonemu Marka 7, 16?
Je li Hrvatsko biblijsko društvo bilo svjesno toga nedostatka kada je za prevoditeljsku podlogu Novoga Zavjeta odlučilo uzeti to izdanje sestrinskoga društva? Ovdje nije riječ o načelnoj politici Društva jer je Hrvatsko biblijsko društvo objavilo prijevode Petra Katančića, Ivana Ruperta Gusića i Gracijana Raspudića u kojima Marko 7, 16 nije ispušten. I jer je Britansko biblijsko društvo objavilo redakciju Milana Rešetara te prijevode Bonaventure Dude i Jerka Fućka u kojima postoji Marko 7, 16. Nije riječ ni o načelnoj politici Sjedinjenih biblijskih društava jer je Grčko biblijsko društvo godine 2020. objavilo kritičko izdanje Novoga Zavjeta na grčkom (tzv. Patrijarhalni tekst) u kojem taj redak nije ispušten.
Je li zahtjev pravednosti i pretpostavka pomirenja da se oteto vrati?
Što znači „suglasnost“ Hrvatske biskupske konferencije broj 355/2024 od 7. lipnja 2024. na to i takvo izdanje? Koja je njezina kanonska osnova i pravna vrijednost?
[1] Epifonéma, od latinskoga ĕpĭphōnēma (uzvik), od starogrčkoga ἐπιφώνημα/epiphṓnēma (usklik, snažna završna misao), od ἐπιφωνείν/epiphōneín (dodati, proglasiti, uzviknuti, dodati kao završnu potankost), složenica od epi (nad) i phōnḗ (glas), jest govornički poklik ili krjepka završna misao koja se rabi za sažimanje ili zaokruživanje razloga ili izlaganja, pa dolazi na kraju govora; misao koja poopćava govor svodeći ga na kakvu sveopću istinu; živa, uvjerljiva, osamostavljiva izrjeka; rabi se u govorništvu i književnosti.
[2] Novum Testamentum Graece et Latine, edidit Augustinus Merk, Romae: Pontificium institutum biblicum, 11933., 21935., 31938., 41942., 51944., 61948., 71951., 81957., 91964., 101984., 111992., str. 139.
[3] Evanđelje riječima četvorice evanđelista, preveo Bonaventura Duda, Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 1962., str. 134.
