O vjeri i vjernosti Svjetlu

Razmatranje za roditelje krizmanika i prvopričesnika

“Božić dođe, Božić prođe”…, kaže stara narodna. Što mnogi nazovikršćani imaju od toga: prazan novčanik, ispeglane kartice i umor od vanjskih priprema. Hoće li mnogi i dalje reći: “Idemo u Crkvu samo onda kad su u njoj borovi.” Nažalost. U čemu smo bogatiji nakon proslave? Je li nam vjera u Krista jača? Da, govorit ću o vjeri. Nje nikad dosta. Oni koji su žedni u pustinji sanjaju o izvoru, bolesni o zdravlju, gladni o kruhu, kršćanin treba žuditi vjeru. “Umnoži nam vjeru” , molio je Petar.

Ali to su samo riječi: umnoži nam, daj nam, pomozi nam, prosvijetli nas. Niste li primijetili kako to zvuči jednostrano i jalovo: “Bože, daj mir, zdravlje, blagostanje. Gdje smo mi tu? Ispada kao da je Bog bešćutan. Iako ga molimo: Daj nam!, Učini!, Oslobodi!, stvari se teško mijenjaju. Trebali bismo moliti drugačije i sebe u sve to uplesti kao: Pomozi nam Bože da budemo: zdravi, graditelji mira, puni vjere. Tako molitva i riječ i nas obavezuje. Živi li se od riječi? Na vjenčanju jedno drugom ste rekli: “Bit ću ti vjeran u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti!” Kako to ljudski, toplo i iskreno zvuči. Zvuči, kažem, ali što ima bolestan partner od riječi ako djela nema? Što ima Bog od naših zavjeta, molitava, zaklinjanja, odluka? Što ima ako nisu djelo? Na ovo me razmišljanje potaknula jedna molitva u kojoj sam se prepoznao, a u kojoj će se svaki iskreni slušatelj prepoznati:

“Očuvaj nas, Gospodine, da ne budemo od onih koji govore mnogo, a ne poduzimaju ništa, od onih koji poduzimaju sve, ali ništa ne dovršavaju, od onih koji uvijek obećavaju, ali ne drže nikad riječ, od onih koji ne čine ništa, a kritiziraju neprestance, od onih koji se tuže na teškoće vremena i sebičnost ljudi, ali ne nastoje sami sebe osposobiti kako bi pomogli i obogatili druge, od onih koji misle samo kada će što primiti, a nikad kada će što dati, od onih koji znaju samo pitati, a nemaju strpljenja sačekati odgovor…”

Očuvaj nas Bože od koga to? Od nas samih.

Dakle, radi se i o vjeri. Krštenjem smo pribrojeni zajednici kršćana, no kakva je naša suradnja s njima, kakvo je naše zalaganje za Božju stvar? Ovim razmišljanjem želim uznemiriti i sebe i vas. Pitanje biti vjernik nije isto što i biti član neke stranke. Stranke su od danas do sutra. Vjera je vjekovna potreba ljudi. Krista si izabrao ili nisi!? Uostalom, kršćanin pripada najbrojnijoj stranci na zemlji, ona mu određuje sadašnjost i budućnost. Tolikima smo poželjeli blagoslovljen Božić i poželjet ćemo sve najbolje u Novoj godini. Što je s djelima nadahnutim vjerom ? Što kanimo poduzeti u razdoblju koje dolazi?

Neka pitanja na koja trebaš odgovoriti. Kakav ti utjecaj imaš kao kršćanin u mjestu gdje živiš na poslu? Ili bolje rečeno: Primjećuje li se tvoje kršćanstvo u tvom radu, govoru, zalaganju za bolji svijet, za čovjeka? Može li tvoja vjera nekom biti svjetlo?

Znam. Prigovor: “Što ja tu mogu?” Papa Pavao VI. je napisao: “Vi vjernici dobro znajte. Time što vjerujete, po samoj svojoj vjeri, vi nećete izvana mnogo mijenjati raspored stvari u svijetu, ali vi ćete na sve što jeste i što imate, što je oko vas baciti novo svjetlo.”

Mislim da ćete se složiti. Nema bolje i ljudskije stranke koja je kadra promijeniti naše odnose, obnoviti našu napaćenu domovinu, od kršćanstva koje se uistinu nosi i živi s ponosom. Novo svjetlo o kojem je riječ je nauk Isusa iz Nazareta koji je Bogočovjek, da bismo mi, živeći po Njegovim pravilima bili bogoliki i besmrtni.

Pjesnik i svećenik Izidor Poljak nas opominje: “Kud god koracam, hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti.”