Očevidac o suđenju biskupu Čuli 1948.
Msgr. Joseph Patrick Hurley (1894.–1967.), voditelj Apostolske nuncijature u Beogradu (1946.–1950.), izvješćem od 25. srpnja 1948. još je jednom Svetoj Stolici približio sliku o načinu funkcioniranja jugoslavenskoga pravosudnoga sustava, matricu po kojoj je optuženicima suđeno s teatralnošću, što bi se i danas moglo staviti na kazališne daske. Ne čudi stoga da je suđenje bilo priređeno u kinodvorani jer se doista radilo o teatralnoj izvedbi u režiji vladajuće Komunističke partije. I sam msgr. Hurley već je gledao takve povijesne predstave, posebno onu Stepinčevu rujansko-listopadsku 1946. godine, a ni Čulina nije bila manje teatralna. Stoga mu je svaka gesta u potpunosti bila jasna i nije se čudio.
U svom izvješću Hurley spominje kako stenogramski zapisi tijekom suđenja nisu vođeni pa smo osuđeni da od fragmenata pokušamo rekonstruirati neke bitne stavke u tom slučaju. Posljedica toga jest da do sada historiografiji koja se bavila slučajem biskupa Petra Čule nije poznat sadržaj ni odlomci njegova obrambenoga govora koji Hurley spominje.
Hurley je posebnu pozornost posvetio ulozi dviju laikinja, Slavice Bošnjak iz Grabove Drage i Janje Petrić iz Posušja, odnosno njihovu svjedočenju protiv biskupa na petodnevnom sudskom procesu.[1] Koliko su mu bile važne, pokazuje činjenica da im je posvetio i jedan dokument kojim je i msgr. Domenicu Tardiniju u Državnom tajništvu progovorio o njima pa danas i mi možemo još više doznati o njihovoj ulozi.
Slavici Bošnjak ili kako on piše „Slovicna BUSNAC“ bila je tada 21 godina i bila je jedna od optuženih na tom procesu.[2] Nju se optuživalo da je gotovo dvije godine, od 1945. do 1947. godine, imala tekličku ulogu i bila veza s pobunjenicima u šumi i brdima [križarima]. Godine 1947. komunisti su je uhitili pa je pustili da bi je opet uhitili 1948. godine. Hurley kaže da je u Mostaru bilo javno mišljenje kako su je u zatvoru mučili te da je pristala biti špijun Tajne policije među pobunjenicima.
U svom iskazu protiv Biskupa Slavica je pričala kako je obavljala tekličku službu između pobunjenika i Ordinarijata. Hurley je temeljito pratio njezino izlaganje i ponašanje. Prema njegovu sudu, riječ je o dobro pripremljenu i uvježbanu svjedoku. Veli da je Slavica svoje svjedočenje izrekla „kao školarka koja recitira sve retke naučene napamet“.[3] Dok je recitirala napamet naučeni tekst lažnoga svjedočenja, biskup Čule prekidao ju je zajedno s vlč. Nuićem i svaki put kada bi je prekinuli, ona bi stala i gledala u javnoga tužitelja, primijetio je Hurley. U tom slučaju zadaća javnoga tužitelja bila je podsjetiti je gdje je stala. Kada je Slavica izrecitirala svoje, ustao je don Mate Nuić te samouvjereno i pristojno rekao: „Ja sam u potpunosti nevin od optužbi koje je iznijela ova djevojka protiv mene, i ona zna da sam ja nevin“, a nakon toga se don Mate okrenuo prema tužitelju te poručio: „Suzdržavam se od navođenja bilo kakva razloga zašto je dala te lažne izjave“.[4] Njezino rasvjetljenje slučaja učinilo je da je oslobođena, bilježi Hurley.
Janja Petrić, odnosno „Iana PETRIC“ kako zapisa Hurley, bile su joj oko 22 godine kada je stala svjedočiti pred sudom. Ona je bila uhićena pod sumnjom da špijunira za pobunjenike te je nakon boravka u zatvoru i tortura koje je prošla puštena van, ali uz obećanje da će napraviti neke protuusluge. Janja je izjavila da je imala kurirsku službu između Ordinarijata i pobunjenika, a nosila je uz pisma i pakete.[5] Biskup i don Mate odlučno su odbacili njezine tvrdnje. Kada je promatrao Janjino svjedočenje, zabilježio je Hurley da je ona jako dobro poznata komunističkim aktivistima koji su nazočili procesu.[6] Tu svoju tvrdnju Hurley argumentira da su Janju prekidali pljescima.
Na koncu svoga izlaganja Hurley ne optužuje ni Slavicu ni Janju nego napominje kako je tužno da komunisti zlostavljaju i koriste žene te ih prisiljavaju „da lažno svjedoče protiv biskupa i svećenika Crkve Božje“.[7]
Msgr. Hurley je 25. srpnja 1948. napisao nekoliko dokumenata o slučaju biskupa Petra Čule, a zahvaljujući njegovoj diplomatskoj lucidnosti, upornosti, beskompromisnoj želji i žrtvi da neposredno svjedoči takvim suđenjima crkvenim odličnicima, danas možemo na tom tragu nešto, makar samo djelomično, donijeti i reći.
Uz dostupnu literaturu o biskupu Čuli te velik broj živućih svećenika i biskupa koji su ga osobno poznavali i s njime blisko surađivali, doznali smo da o sadržaju njegova obrambenoga govora ne znaju gotovo ništa, pa čak ni datum kada ga je izrekao. Sada smo u prilici o tome nešto više kazati.
Biskup Čule uhićen je 22. travnja 1948. Mučen je i ispitivan u zatvorima Udbe u Mostaru i Sarajevu. Zabilježio je:
„Optužnica mi je uručena u subotu popodne 10. VII., a u ponedjeljak 12. VII. prebačen sam u ‘crnoj marici’ u Mostar. Rasprava trajala od 14. VII.–18. VII. Držala se u dvorani velikog kina kod pošte pred brojnom publikom. Na proces došao i Papin nuncij msgr. J. P. Hurley, ali ja toga nisam znao sve dok proces nije bio završen“.[8]
Presuda mu je izrečena u nedjelju 18. srpnja 1948. u 11 sati. Osuđen je na 11 i pol godina robije. O tom je biskup Čule zapisao:
„Karakteristično je napomenuti da je istražitelj kapetan Branko Šekarić odmah na početku istrage don Mati [Nuiću] rekao: Mi ćemo biskupa suditi na dvocifreni broj godina zatvora!“[9]
Tijekom suđenja iznesen je velik niz optužbi. Međutim, narodna demokracija Jugoslavije načelno je dopuštala optuženicima iznijeti usmeno obranu, iako je presuda već spremna čekala.
Tako je četvrtoga dana suđenja, u subotu 17. srpnja 1948. i msgr. Petar Čule mogao progovoriti o insinuacijama i imputacijama te reći što misli.[10] Taj je Biskupov govor zabilježen na latinskom jeziku i poslan u Vatikan kao privitak sljedećem Hurleyjevu izvješću.
Izvješće Nuncijature u Beogradu o suđenju biskupu Čuli
Isprava očuvana u Archivio Storico della Segreteria di Stato – Sezione per i Rapporti con gli Stati e le Organizzazioni Internazionali, Congregazione degli Affari Ecclesiastici Straordinari, Pio XII, Parte I (1939–1948), Jugoslavia, Posizione 184, ff. 155r—155r: Msgr. Joseph Patrick Hurley msgr. Domenicu Tardiniju — Izvješće o suđenju msgr. Petru Čuli, Beograd, 25. srpnja 1948., prijevod s engleskoga na hrvatski.
Apostolska nuncijatura u Beogradu
Br. 702/48
25. srpnja 1948.
Njegovoj Preuzvišenosti
prečasnomu gospodinu Domenicu Tardiniju
tajniku Svete kongregacije za izvanredne crkvene poslove
Vatikan
(f. 154r) Vaša Preuzvišenosti,
čast mi je izvijestiti Vašu Preuzvišenost o dužnosnicima koji su vodili mostarsko suđenje biskupu Čuli te o nekim okolnostima u vezi s tim procesom.
Prostorija za suđenje bila je kinodvorana u Mostaru koja prima oko 350 osoba. Zgrada je bila malena, sa slabim prozračivanjem i bez dobra svjetla. Sudski službenici sjedili su na pozornici kina, neposredno uz platno. Zato je optuženik morao gledati osvijetljeno platno dok su ga oni ispitivali. Gledatelji su skoro svi bili komunisti i oni su bili smješteni na sjedalima dvorane.
Na početku i svršetku svakoga zasjedanja Suda optuženici su bili uvođeni i izvođeni iz zgrade u koloni po jedan, a po jedan naoružani milicajac nadzirao je svakoga okrivljenika. Tijekom ročišta, okrivljenici su stalno bili čuvani pod puškama milicijske straže. Zatvorenici su bili prevoženi iz zatvora i u zatvor u dva američka vozila, jednom Chevroletu i jednom Dodgeu, a oba su bila vojna vozila, očito darovi UNRRA-e. Ta su vozila bila pod jakim nadzorom.
Predsjedavajući sudac na suđenju bio je gospodin Atif [Tahir] Hadžović, čovjek od oko 45 godina i mostarski musliman. Bio je pravi komunist, ali je nastojao suđenju dati izgled dostojanstva svojom mirnoćom i povučenim stavom. Gospodin Hadžović paradirao je traženjem reda, povremenim prekidanjem javnoga tužitelja i civiliziranim postupanjem prema optuženima. Ipak je bilo očito da je pod kontrolom javnoga tužitelja. Sudac Hadžović dopuštao je (f. 154v) da se postavljaju pristrana pitanja i tražio da optuženici na njih odgovaraju; a tijekom tri dana nije poduzimao učinkovite mjere protiv demonstracija u sudnici. Kada je konačno očistio dvoranu zbog buke na početku obrambenoga govora biskupa Čule, svojim je postupkom lišio biskupa povoljne prigode da svoj slučaj iznese pred narodom te da pred njim pobije optužbe koje su iznesene protiv njega. Druga posljedica ovoga sudčeva postupka bila je što je komunističkomu tisku omogućio da iskrivljuje obrambenu izjavu biskupa Čule te da objavi lažnu inačicu za javnu upotrebu.
Gospodin Hadžović pomno je pratio javnoga tužitelja u svim njegovim primjedbama i posebno u vrijeme završnoga govora. Međutim, kada su odvjetnici obrane iznosili svoje završne riječi, on se zaokupio hrpom isprava na svome stolu.
Gospodinu Hadžoviću pomagala su dva narodna sudca (porotnika) – gospodin Ante Matić, mostarski nekvalificirani radnik i gospodin Stojan Primorac, zemljoradnik s toga područja. Njih dvojica nisu ništa činila za vrijeme suđenja. Bili su puke ukrasne figure.
Javni tužitelj bio je gospodin Oton Svoboda, češkoga podrijetla, koji obnaša dužnost pomoćnika javnoga tužitelja Republike Bosne i Hercegovine. Neumoljiv i bez milosti, Svoboda je dominirao sudom. Nadglasavao je sudca kad god je smatrao da je to u njegovu korist; nije imao obzira prema pravima optuženika niti je tolerirao bilo kakva pitanja ili dokaze koji bi im mogli biti od koristi.
Tako se suđenje u Mostaru odvijalo po ustaljenom komunističkom obrascu gdje je sudac miran i suzdržan, a javni tužitelj okrutan i žestok.
Gledatelji na suđenju sastojali su se od skupina komunističkih aktivista. Kako je to bilo narodno suđenje, komunistički dužnosnici dijelili su propusnice mladima, radnicima, seljacima, vojnicima i službenicima. Po takvim propusnicama komunisti (f. 155r) su ispunjali sudsku dvoranu svojim sljedbenicima. Iako se sastav mnoštva mijenjao svaki dan, uvijek je bila nazočna posebna skupina vođa. Te se muškarce moglo zorno vidjeti kako mnoštvu daju znakove za demonstracije protiv okrivljenika, čas kao podršku javnom tužitelju, čas kao usklike protiv neke izjave kojega okrivljenika. Stjecao se jasan dojam o uvježbanoj „kliki“.
Postupak protiv biskupa Čule u Mostaru bio je prvorazredan primjer narodnoga suda na djelu pod komunističkim režimom. Pravosudni službenici, odvjetnici obrane, javni tužitelj, gledatelji – svi su radili protiv interesa optuženih, a za osudu. Gruba i kompromitirajuća pitanja bila su česta, a optuženima nije dopuštano odgovarati kako oni žele. Nekoliko je puta javni tužitelj pokušao prisiliti biskupa Čulu i velečasnoga Nuića da odgovore s „da“ ili „ne“ na takva pitanja kada bi takav odgovor bio kompromitirajući.
Teror je također bio sredstvo narodnoga suda protiv žrtava. Bilo je razvidno da divljačka vika i prijetnje svjetine u sudnici živciraju neke od okrivljenika. Kada je biskup Čule pokušavao doći do riječi, bio je dočekan uzvicima: „Izvedite ga i objesite ga!“ i „Lažac!“
Primijećeno je da se ne pravi stenografski zapisnik suđenja. Tri zapisničara u sudnici nisu ni pokušavala voditi zapisnik o postupku, nego su se ograničavala na bilješke u različitim intervalima za vrijeme suđenja. Stoga ne postoji mogućnost ni da se točno ustanovi što je tijekom suđenja bilo rečeno ili učinjeno.
Kada je suđenje završeno, zatražio sam od predsjedavajućega sudca primjerak presude izrečene biskupu Čuli. Zahtjevu je odgovoreno zapanjujućom izjavom da presuda „još nije formalno sastavljena“. Pa ipak, sudcu Hadžoviću trebalo je više od dva sata da u sudnici pročita cijeli dokument, a Biskup je osuđen na jedanaest i pol godina zatvora prema toj „neformalnoj“ presudi.
(f. 155v) Uz osjećaje visokoga poštovanja i uz srdačan pozdrav, Vašoj Preuzvišenosti
iskreno odani u Kristu.
Joseph Patrick Hurley
saintaugustinski biskup,
regens Apostolske nuncijature
engleski izvornik
Report on the Bishop Čule Trial
Document stored in Archivio storico della Segreteria di Stato – Sezione per i rapporti con gli stati e le organizzazioni internazionali – Congregazione degli Affari Ecclesiastici Straordinari, Pio XII, Parte I (1939–1948), Jugoslavia, Posizione 184, ff. 154r-155r: Msgr. Joseph Patrick Hurley to Msgr. Domenico Tardini – Report On The Trial of Msgr. Petar Čule, Belgrade, 25 July 1948.
Nonciature Apostolique
Belgrade
702/48
July 25, 1948
To His Excellency
The Most Rev. Mons. Domenico Tardini,
Secretary of the S.C. for Extraordinary Ecclesiastical Affairs, THE VATICAN
Your Excellency:
(f. 154r) I have the honor to report to Your Excellency on the officials who conducted the Mostar trial of Bishop Cule and on some of the circumstances surrounding the process.
The scene of the trial was a Mostar motion picture theater [sic] capable of holding about 350 people. This building was small, poorly ventilated and without good lights. The officials of the Court were seated on the theater [sic] stage directly in front of the screen. As a result, it was necessary for the accused to face the glare of the screen during the time of their interrogation. The spectators, almost all of them Communists, were seated in the auditorium of the theater [sic].
At the beginning and end of each session of the Court, the defendants were conducted in and out of the building in single file, one armed Militiaman guarded over each defendant. During the session, the defendants were constantly kept under the guns of the militia guard. The prisoners were transported to and from the prison in two American trucks, one Chevrolet and one Dodge, both of them military-type vehicles and evidently the gifts of UNRRA. These trucks were heavily guarded.
The Presiding Judge at the trial was Mr. Atif HADZOVIC, a man of about 45 years of age and a Mostar Moslem. A thorough Communist, he sought to give the trial a semblance of dignity by his adoption of a calm and reserved attitude. Mr. Hadzovic made a show of insisting upon order, of curbing the Public Prosecutor occasionally and of being civil to the accused. Nevertheless, it was apparent that he was under the control of the Public Prosecutor. Judge Hadzovic permitted (f. 154v) unfair questions to be asked and answered; and for three days, he took no effective measures against the demonstrations in the Courtroom. When he finally did clear the Courtroom, in face of the uproar which greeted the beginning of Bishop Cule’s defence talk, his actions deprived the Bishop of an opportunity to state his case before the people, and to refute before them the accusations brought against him. Another result of the Judges action was to make it possible for the Communist press to garble the defence statement of Bishop Cule, and to issue a false version for public consumption.
Mr. Hadzovic paid close attention to the Public Prosecutor in all his remarks and in particular during his summation. When, however, the defense attorneys delivered their brief arguments, he busied himself with the sheaf of documents on his desk.
Mr. Hadzovic was assisted at the trial by two People’s Judges, Mr. Ante MATIC, a Mostar laborer [sic] and Mr. Stojan PRIMORAC, a farmer of the area. These two individuals did nothing during the course of the trial. They were merely figureheads.
The Public Prosecutor was Mr. Otto SVOBODA. Of Czech descent, he holds the position of Assistant Public Prosecutor of the Republic of Bosnia-Hercegovina. Relentless and without mercy, Svoboda dominated the Court. He overrode the Judge whenever he thought it to his advantage; he had no consideration for the rights of the defendants nor did he tolerate any question or evidence which might have been of benefit to them.
Thus did the trial at Mostar follow the usual Communist pattern which presents a quiet, reserved Judge and a ferocious, hard-hitting Public Prosecutor.
The audience at the trial was composed of groups of Communist activists. Since it was a People’s Court, the Communist officials had distributed admission tickets to young people, laborers [sic], peasants, soldiers and officials. By means of these tickets, the Communists (f. 155v) packed the Court with their own followers. Even though the composition of the crowd changed each day, always present was the special group of leaders. These men could be clearly seen giving the signals to the crowd for demonstrations against the defendants, now in support of the Public Prosecutor, now against some statement of a defendant. There was the definite impression of a trained “clique”.
The process against Bishop Cule in Mostar was a first class example of a People’s Court in action under a Communist Regime. The officials, the defense attorneys, the Public Prosecutor, the spectators all work against the interests of the accused and for their condemnation. Unfair and compromising questions are frequent, and the defendants are not permitted to reply as they wish. Several times the Public Prosecutor tried to force Bishop Cule and Father Nuic to answer “yes” or “no” to certain questions when such a reply would have been incriminating.
Terror was also a tool of the People’s Court against its victims. It was apparent that the wild cries and threats from the mob in the Courtroom unnerved some of the defendants. When Bishop Cule attempted to speak, he was greeted with shouts of “Take him out and hang him!” and “Liar!”
It was observed that no stenographic record of the trial was made. The three clerks in the Court made no attempt to take the minutes of the proceedings, but merely limited themselves to motion notes at different intervals during the trial. There is, therefore, no possibility of even establishing exactly what was said and done in the course of the trial.
When the trial was finished, I requested from the Presiding Judge a copy of the judgement pronounced against Bishop Cule. This request was answered with the astounding statement that “at present the judgment has not been drawn up formally”. Yet in the Court Judge Hadzovic required over two hours to read through the document, and the Bishop was sentenced to 11 ½ years in jail under its “informal” judgment.
With sentiments of high esteem and of cordial regard, I am, Your (f. 156v) Excellency,
Devotedly yours in Christ,
Joseph Patrick Hurley
Bishop of Saint Augustine
Regent of the Apostolic Nunciature
[1] Archivio Storico della Segreteria di Stato – Sezione per i Rapporti con gli Stati e le Organizzazioni Internazionali, Congregazione degli Affari Ecclesiastici Straordinari, Pio XII, Parte I (1939-1948), Jugoslavia, Posizione 184, ff. 137r-138r: Msgr. Joseph Patrick Hurley msgr. Domenicu Tardiniju o svjedočenju Slavice Bošnjak i Janje Petrić, Beograd, 25. srpnja 1948. U dopisu je Hurley napisao sljedeća imena „Slovicna Busnac“ i „Iana Petric“. Prvo ime biskup Čule u Historijatu moga hapšenja i suđenja 1948. (isti svežanj, list 26r) navodi kao Slavica Bošnjak iz Grabove Drage.
[2] Isto, f. 137rv. Podatci iz navedenoga izvješća.
[3] Isto: „as a school girl reciting lines learned by memory“.
[4] Isto, f. 137v: „I am entirely innocent of the charge this girl makes against me, and she knows that I am innocent“; „I refrain from giving any reason as to why she has made these false statements“.
[5] Isto, f. 137v.
[6] Isto, f. 138r.
[7] Isto: „to testify falsely against Bishops and priests of the Church of God“.
[8] Isto, f. 26r: Petar Čule, Historijat moga hapšenja i suđenja, 1948.
[9] Isto, f. 26r: Petar Čule, Historijat moga hapšenja i suđenja, 1948.
[10] Isto, f. 142rv: Msgr. Joseph Patrick Hurley msgr. Domenicu Tardiniju – Izvješće o obrambenom govoru, Beograd, 25. svibnja 1948.
