Obrana biskupa Čule na montiranu suđenju
Papinski izaslanik u FNRJ biskup Joseph Patrick Hurley bilježi kako je od 14. do 18. srpnja 1948. u Mostaru bio svjedokom težini, energičnosti, sigurnosti i nepokolebljivosti biskupa Petra Čule u obrani vjerskih i evanđeoskih načela u vrlo neugodnu ozračju i stanju. Cjelokupan teatralni događaj suđenja biskupu Čuli s teškim i tužnim epilogom Hurley je pratio u društvu msgr. Andrije Majića (1892.–1978.), koji je nakon uhićenja biskupa Čule upravljao hercegovačkim biskupijama. Vjerojatno je msgr. Majić prevodio biskupu Hurleyju suđenje s hrvatskoga na latinski, a on je pravio brzopisne bilješke te ih je po povratku u Nuncijaturu u Beograd 25. srpnja 1948. pretipkao kao prilog Izvješću Državnomu tajništvu Svete Stolice.
Branitelj dodijeljen biskupu Čuli, Slovenac dr. Ferdinand Prenj (1876.–1957.), za razliku od Stepinčevih odvjetnika, tako energičan nastup pred sudom ocijenio je kao negativnost i plod Čulina oboljenja na živcima. Čule piše:[1]
„Ja nisam htio uzimati branitelja. Sud mi je odredio Dr Ferdu Prenja, Slovenca, sudca u penziji. Ali on mjesto da me brani, on me optuživao – samo je dodao, da kao živčani slabić nisam potpuno uračunljiv, dakle kazna mora biti manja. – Ovom izjavom ne samo da sam optužen nego i javno osramoćen. Bogu hvala!“
O svojoj obrani biskup Čule je zabilježio ovo:[2]
„Početak moga obrambenoga govora bio je prekidan upadicama iz publike. Naročito, kad sam rekao, da 1) stojim na optuženičkoj klupi jer sam Biskup i jer sam kao takav branio interese Crkve, 2) da sam bio pod stalnim nazorom i da su svjedoci prisiljavani da protiv mene svjedoče, 3) da su svi katolici u zatvoru o meni ispitivani, 4) da sam se za vrijeme rata držao onako, kako sam se kao Hrvat i kao Biskup morao držati.
Radi tih upadica nisam mogao govoriti, pa je sud naredio, da se publika odstrani. Pred praznom dvoranom nastavio sam obranu, ali u vrlo skraćenom obliku. Na koncu sam rekao: Moj spor s Komunističkom partijom, koja danas vlada, nije radi politike, jer se politika Biskupa ne tiče i on je prema političkim programima indiferentan. Što se pak tiče socijalnog programa, dobar dio možemo ići skupa, jer i evanđelje osuđuje kapitalizam i zagovara ‘maloga’ čovjeka. Ali u nazoru na svijet dijametralno se razilazimo. Tu stoji dogma protiv dogme! Dogma o Bogu protiv dogme o vječnoj materiji. Dogma o Providnosti protiv dogme o evoluciji. Dogma o prekogrobnom životu protiv dogme o raju na zemlji. Tu među nama nema sporazuma. Ja kao Biskup moram braniti vjeru. To mi pravo daje i Ustav, kad proklamira slobodu vjere.“
Taj je govor Čule izricao u nehumanu i neciviliziranu okruženju gdje je bio prekidan urlicima i povicima tipičnim za teatralnost narodnih sudova. Čulinu obranu i nastup Hurley ocjenjuje sljedećim riječima:
„Ipak, biskup Čule dao je neustrašivu, dostojanstvenu i dobro obrazloženu izjavu kojom je opovrgnuo optužbe protiv sebe.“
Analizirajući pojedine izjave iz Čulina govora, Hurley je zadivljen još jednim inteligentnim, ali uz to i hrabrim i neustrašivim hrvatskim katoličkim biskupom koji se nije služio nikakvom diplomacijom ni povijao leđa na račun istine, štiteći nauku Crkve i dostojanstvo svoga naroda. Zaključio je:
„Njegovo strpljenje i čvrsta odlučnost tijekom čitava postupka nedvojbeno služe kao nadahnuće svećenicima, redovnicima i vjernicima njegove napaćene Biskupije. Izvrsno je pokazao kako Pastir svoga stada može trpjeti za njega i braniti ga čak i u slučaju beznadnih izgleda.“
Donosimo Hurleyjev latinski izvornik zapisa govora koji je 17. srpnja 1948. na suđenju u kinodvorani u Mostaru kao svoju obranu na suđenju iznio biskup Petar Čule. Dan poslije osuđen je na jedanaest i pol godina zatvora.
Govor kojim je biskup Čule iznio obranu na sudu
Isprava očuvana u Archivio Storico della Segreteria di Stato – Sezione per i Rapporti con gli Stati e le Organizzazioni Internazionali, Congregazione degli Affari Ecclesiastici Straordinari, Pio XII, Parte I (1939–1948), Jugoslavia, Posizione 184, ff. 143r—146r: Msgr. Joseph Patrick Hurley msgr. Domenicu Tardiniju, Prilog — Obrana biskupa Petra Čule, Beograd, 25. srpnja 1948., prijevod s latinskoga na hrvatski. Masno otisnuti dijelovi istaknuti su u izvorniku.
Apostolska nuncijatura
Beograd
Prilog 703/48.
(f. 143r) Neke točke iz izlaganja presvijetloga gospodina biskupa dr. P[etra] Čule na završetku procesa koji je proveden protiv njega u Mostaru.
Biskup je na početku svoga izlaganja rekao: „Danas pred sudskim vijećem stoji optužen biskup mostarsko-duvanjski i trebinjski, što do sada nikada nije bio slučaj u povijesti našega kraja. Sa mnom su optuženi neki moji svećenici i također neke redovnice. Stoga se s pravom može reći da je sa mnom optužena Katolička Crkva u mojoj Biskupiji. A zašto? Formalan razlog ove optužbe neke su činjenice koje mi javni tužitelj ubraja u zločine. Međutim, uistinu i činjenično ja sam optužen te stojim pred Sudom kao takav zato što sam katolički biskup i što sam Hrvat.
Pogledajmo, kakvi su to moji zločini? Prigovara mi se prvo što sam u svoje vrijeme vrlo rado prihvatio i poštovao Nezavisnu Državu Hrvatsku, to jest Hrvatsku (NDH), što mi se uračunava također kao najveći zločin. Što se tiče te stvari, branim i potvrđujem: općenito, nikada se u životu nisam bavio političkim stvarima, niti sam imao išta zajedničko s politikom. Dosljedno tomu nikad nisam bio ni ustaša.
Što se pak tiče Nezavisne Države Hrvatske (NDH), koja mi se također pripisuje kao najveći zločin, kako sam mogao ne biti uza svoj narod? Ali one progone, ubojstva i nepravde koje su se događale u to vrijeme, posebno 1941. godine, ne samo da nikada nisam odobravao, nego sam ih uvijek i u svakoj danoj prigodi najžešće osuđivao i odbacivao, iako u to vrijeme još nisam bio biskup.
Nadalje mi se prigovara da sam uspostavio kontakt i tako surađivao s talijanskim vojnim zapovjednicima te tako izdao svoj narod. Međutim, kako sam mogao ne održavati takav kontakt kada je moj narod bio pritiskan najvećim nevoljama, a ja (f. 144r) nisam imao nikakav drugi način davati mu potporu? Više od petnaest tisuća mojih vjernika s onu stranu rijeke Neretve [u Trebinjskoj biskupiji] morali su pobjeći iz svojih kuća koje su paležom bile potpuno uništene. Većinom su došli ovamo u grad Mostar gdje je moja biskupska rezidencija, a ovdje su u ono vrijeme vlast imali samo Talijani. Što sam trebao činiti?
I tako, dok mi se s jedne strane u veliki zločin ubrajaju intervencije za pružanje pomoći momu narodu koji živi u krajnjem siromaštvu, istodobno mi s druge strane isti javni tužitelj kao još veći zločin pripisuje zašto nisam poduzeo takve intervencije godine 1941.? Gdje je logika?
Javni tužitelj također hoće da budem odgovoran za različite članke napisane u vrijeme rata u časopisu „Kršćanska Obitelj“ te za dvije knjige „Filozofija komunizma“ i „Komunizam i vjera“ koje su izdane u Mostaru pred kraj rata. Javni tužitelj naime tvrdi da sam ja trebao biti najprije cenzor, a zatim biskup i tako trebao zabraniti ta izdanja. Ja sam, zapravo – kaže javni tužitelj – prvo bio cenzor, a kasnije biskup i trebao sam zabraniti te publikacije. Međutim, prema kanonskom pravu, po kojem sam jedino trebao postupati u ovim slučajevima, cenzura s moje strane u sličnim stvarima ima puku negativnu ulogu. Moja je dužnost samo istražiti ima li u priloženu tekstu nešto protiv vjere i morala. Druge stvari redovito ne pripadaju meni. I zato je u toku procesa otac Rufin Šilić jednom dobro rekao da ja jednostavno nisam ni mogao zabraniti ta izdanja.
Izneseni su prigovori na moje različite propovijedi koje sam u raznim prigodama držao u crkvi. Međutim, ja sam u svojim nastupima u crkvi samo izlagao katoličku nauku i ništa drugo. Za ovo su mi svjedoci svi moji vjernici koji idu u crkvu. A moje je pravo i dužnost katoličku nauku izlagati uvijek i posvuda, jer sam katolički biskup.
(f. 145r) Javni tužitelj nanio mi je strahovitu nepravdu tvrdeći u optužnici da sam održavao kontakt s nekom organizacijom koju on naziva „Ustaše-Križari“ te tvrdi da sam ja ništa manje nego poglavar te organizacije. Vrhunska nepravda! Da bi me što više kompromitirao, javni je tužitelj ustvrdio da sam izabrao i na Ordinarijatu postavio posebna svećenika — don Matu Nuića — kako bih preko njega što lakše mogao održavati kontakt s onima koji vladaju u šumi i po brdima! Sve su ovo potpuno lažne i zlobno izmišljene pretpostavke. I ne znam kako bih nazvao takvu insinuaciju!
Poput ovih i ovima sličnih stvari, u optužnici se jednako tvrdi da sam protiv novoga poretka — nove vlasti te da sam svojim svećenicima zabranjivao da održavaju ikakve dodire s vlašću i njezinim organima.
I tako mene i Crkvu općenito proglašavaju neprijateljskima prema našem hrvatskom narodu. Neke su osobe također pokušavale određene moje svećenike namamiti da me uhode te iznose optužbe protiv mene! Čemu sve ovo? Češće sam u različitim prigodama govorio i izjavljivao, a sada izjavljujem i pred Sudom: nemam ništa protiv vlasti, protiv nove organizacije naše države ukoliko se ne gaze Božji zakoni i prava Crkve.
Ako državna vlast možda ima nešto protiv Crkve i želi to raspraviti, ovakve metode nisu način za takav postupak. Ja dobro razlikujem državu od Komunističke partije. Ako je današnja država protiv kapitalizma — i ja sam! Ako država uvodi novi ekonomsko-socijalni sustav, mi u tom pogledu nemamo ništa protiv. Državni postupci ne pripadaju nama, crkvenim ljudima.
(f. 146r) I ako država donosi zakone protiv kapitalizma i njegovih podupiratelja, dobro! Jer – kao što rekoh – i ja sam protiv kapitalizma. I Evanđelje nije za kapitaliste nego za siromahe! I naš Gospodin Isus Krist propovijedao je i naviještao Evanđelje ne bogatima i kapitalistima, nego siromasima! Evanđelje je na prvom mjestu Evanđelje za siromahe! A što se tiče komunizma, koji danas naučava i naviješta nauku potpuno protivnu katoličkoj, kako ja mogu prihvaćati i vršiti takvu nauku? Ja ne mogu biti komunist!
A ako komunistička nauka hoće postići slobodu, zašto se i nama ne dadne ta sloboda? Temelj je komunizma puki materijalizam. Ne možemo prihvaćati takvu nauku! Mi smo katolici, a katolici vjeruju u Boga i Božju providnost. Komunizam vjeruje samo u materiju. A ja sam katolički biskup koji vjeruje u Boga i Božju providnost!!!“
latinski izvornik – originale Latinum
Oratio defensionis Episcopi Petri Čule
Documentum servatum in Archivo Historico Secretariae Status – Sectio de Relationibus cum Civitatibus et Organizationibus Internationalibus – Sacra Congregatio pro Negotiis Ecclesiasticis Extraordinariis, Pius XII, Pars I (1939–1948), Jugoslavia, Positio 184, ff. 143r-146r: Regens Nuntiaturae Apostolicae Belgradi Josephus Patricius Hurley ad Dominicum Tardini – Oratio defensionis Episcopi Petri Čule, Belgradi, 25. Julii 1948.
(f. 143r) Aliqua puncta excerpta ex expositione Illustrissimi Domini A[ntistitis], Episcopi Dr. P[etri] Čule in fine processus, qui contra ipsum locum habuit in Mostar.
Initio expositionis suae Episcopus dixit: «Hodie stat coram tribunali iudiciario accusatus Episcopus Mandetriensis-Dumnensis et Tribuniensis, quod hucusque in historia regionis nostrae numquam casus fuit. Mecum sunt etiam aliqui mei sacerdotes accusati et etiam aliquae sorores. Ergo iure potest dici mecum accusatam esse Ecclesiam Catholicam in mea diocesi. Et cur? Ratio formalis istius accusationis sunt aliqua facta, quae mihi tamquam crimina ex parte procuratoris publici in actu accusationis imputantur. Sed re vera et de facto ego sum accusatus et hic hodie coram tribunali qua talis sto, quia sum Episcopus Catholicus et quia Croata sum.
Videamus, qualia ista mea crimina sunt? Objicitur mihi primo: me libentissime suo tempore accepisse et habuisse Independentem Statum Croaticum i.e. Croatiam (NDH). Quoad hanc rem emunio et affirmo: generatim numquam in vita mea rebus politicis occupabar neque cum politica aliquid commune habebam. Consequenter neque Ustaša umquam fui.
Quod attinet autem Independentem Statum Croaticum (NDH), quod mihi etiam tamquam maximum crimen imputatur, quomodo potui ego non esse cum populo meo? At illas persecutiones, occisiones et injustitias, quae tunc temporis praesertim anno 1941. locum habuerunt, non solum numquam approbatas habui, sed semper et omni data occasione vehementissime damnabam et reprobabam, etiamsi tunc temporis nondum Episcopus eram.
Objicitur mihi ulterius me contactum habuisse et ita collaboravisse cum commandantibus militaribus Italicis et ita me populum meum tradidisse. Sed quomodo ego poteram talem contactum non habere, quando populus meus maximis calamitatibus oppressus erat et ego (f. 144r) nullum alium modum ei consulendi habebam? Plus quam 15 millia fidelium meorum e regionibus trans flumen Neretva a domibus suis, quae omnino incendio annihilatae erant, auffugere debuerant et quidem maiori ex parte huc in urbem Mostar, ubi residentia mea episcopalis est, at hic Italiani soli tunc temporis potestatem habebant. Quid ego facere debueram?
Et ita dum mihi ex una parte interventiones populo meo in maxima egestate degenti auxilium praebere tamquam magnum crimen imputatur, eodem tempore ex altera parte tamquam adhuc maius crimen ab eodem procuratore publico imputatur mihi, cur tales interventiones anno 1941 non fecerim? Ubi logica?
Item responsabilem me vult habere procurator publicus propter varios articulos scriptos tempore belli in folio periodico „Krscausica Obitelj“ [Kršćanska obitelj] et propter duos libros „Filosofia Kommunisma“ [Filozofija komunizma] et „ Komunism i vjera“ [Komunizam i vjera], qui versus finem belli in Mostar editi sunt. Me nempe – dicit procurator publicus – fuisse primo censorem et postea Episcopum et me debuisse prohibere istas editiones. Sed secundum ius canonicum – ego nempe tantum secundum hoc ius in his casibus procedere habeo – censura ex parte mea in rebus similibus tamquam mere negativa habenda est. Meum nempe officium est tantum inquirere, utrum quid in editionibus contra fidem vel mores inveniatur. Alia ordinarie non ad me spectant. Et propterea etiam p. Rufin Šilić una occasione cursu processus bene dixit, me neque potuisse has editiones simpliciter prohibere.
Objiciuntur mihi variae meae praedicationes, quas variis occasionibus in Ecclesia habebam. At ego in orationibus meis in Ecclesia tantum doctrinam Catholicam exponebam et nihil aliud. Testes pro hoc habeo fideles meos omnes, qui Ecclesiam visitant. Et meum ius et officium doctrinam Catholicam exponere semper et ubique, quia ego Episcopus Catholicus sum.
(f. 145r) Procurator publicus maximam injuriam intulit mihi affirmando in actibus accusationis me contactum habuisse cum aliqua organisatione in silvis et montibus contra rem publicam, quam organisationem ille „Ustaše-Križari“ nominat et me nihil minus quam caput istius organisationis affirmat. Maxima injuria! Ut me quam maxime compromitteret, procurator publicus affirmavit, me specialem sacerdotem – Don Matheum Nuić – elegisse et in Ordinariatu posuisse, quo mediante facilius possim contactum habere cum illis renegatis in silva et montibus! Omnia haec funditus falsa et penitus malitiose excogitata et supposita! Et ego nescio, quomodo talem insinuationem nominarem!
Et sicuti haec omnia et his similia ita eodem modo sine ulla ratione affirmatur in actibus accusationis, me esse contra novum statum – novam rem publicam et me prohibuisse sacerdotibus meis, ne ullam communicationem cum re publica et eius organis haberent.
Et ita me et Ecclesiam generatim inimicam populi nostri croatici proclamant. Conatum est etiam ex parte certarum personarum certos sacerdotes meos inducere, ut me invigilarent et annutiationes contra me facerent! Cur haec omnia! Ego iam saepius variis occasionibus dixi et enuntiavi et etiam nunc hic coram tribunali dico et enuntio: me nihil habere contra rem publicam, contra novam organisationem status nostri, in quantum leges Dei et jura Ecclesiae non laedentur.
Si forsan regimen rei publicae habet aliquid contra Ecclesiam et hoc valet componere, non proceditur in his rebus talibus methodis. Ego bene distinguo inter rem publicam et inter communisticam partem! Hodierna res publica est contra capitalismum – etiam ego! Res publica vult novus systema oeconomico-sociale, nos nihil sub hoc respectu contra habemus. Res publicae ad nos viros ecclesiasticos non (f. 146r) spectant.
Et si status leges contra capitalismum et eius fautores fert, bene! Quia – sicuti dixi – etiam ego sum contra capitalismum. Etiam Evangelium non pro capitalistis sed pro pauperibus! Etiam Dominus Noster Jesus Christus Evangelium praedicabat et annuntiabat non divitibus et capitalistis, sed pauperibus! Evangelium est Evangelium pro pauperibus primo loco! Sed quod attinet communismum, qui doctrinam omnino contrariam doctrinae catholicae hodiernis temporibus docet et annuntiat, quomodo ego talem doctrinam ratam et probatam habere possum? Ego non possum communista esse!
Et si communistica doctrina vult habere libertatem, cur ista libertas etiam nobis non datur? Communismus habet pro fundamento purum materialismum. Nos non possumus talem doctrinam accipere! Nos sumus Catholici et Catholici credunt in Deum et in Providentiam Divinam. Communismus credit tantum in materiam. At ego sum Episcopus Catholicus, qui credit in Deum et in Providentiam divinam!!!
dr. vlč. Bojan Ivešić
[1] Archivio Storico della Segreteria di Stato – Sezione per i Rapporti con gli Stati e le Organizzazioni Internazionali, Congregazione degli Affari Ecclesiastici Straordinari, Pio XII, Parte I (1939–1948), Jugoslavia, Posizione 184, f. 26r: Petar Čule, Historijat moga hapšenja i suđenja, 1948.
[2] Isto, f. 26r: Petar Čule, Historijat moga hapšenja i suđenja, 1948.
