Od sustavnosti do fragmentacije

Što je neizmjerno ili beskonačno dostojanstvo, pojam koji pronalazimo u istoimenoj deklaraciji Dikasterija za nauk vjere Dignitas infinita? Što on znači? Znači li da treba poštovati dostojanstvo i onoga koji je teški i nepopravljivi kršitelj svih moralnih i etičkih načela? 

Je li ljudsko dostojanstvo beskonačno i neizmjerno, ili je ono stvoreno i ovisno dostojanstvo, jer ne proizlazi samo iz sebe, nego od Boga? Ne implicira li misao o beskonačnom dostojanstvu i to da, jer je dostojanstvo neizmjerno i beskonačno, onda time i slobodne odluke proizašle iz takvog shvaćanja dostojanstva imaju se shvaćati neupitnim, beskonačnim i bezmjernim? Jer što priječi da osoba koja želi eutanaziju baš na temelju svog beskonačnog i neizmjernog dostojanstva to i učini, zahtijevajući beskonačno i neizmjerno poštovanje svog dostojanstva?

Pojmovi neizmjeran i beskonačan u ovom kontekstu odgovaraju općem pomodarstvu korištenja pojmova bez njihove preciznije jasnoće. Ako osoba koja živi suprotno nekim normama i mjerilima Crkve ima beskonačno i neizmjerno dostojanstvo, znači li to da je naša obveza poštovati i način života te osobe, iako je suprotan nekim etičkim načelima za koje se Crkva zauzima?

Osoba i njezino djelovanje nisu odvojeni od njihovog dostojanstva, ali ako je dostojanstvo svake osobe beskonačno i neizmjerno (ontološki gledano, to ne može biti, jer bi to značilo da je osoba sama svoj bitak, odnosno uzrok, a to se može pripisati isključivo i apsolutno samo Bogu kao bitku), nismo li onda pozvani i poštovati i čine i djelovanje osobe kao beskonačne i neizmjerne, odnosno kao one koji ne mogu biti dovedeni u pitanje?

Ali, ako je ontološko dostojanstvo neizmjerno i beskonačno, na koji je način ono povezano s moralnim dostojanstvom koje iz njega proizlazi ili bi trebalo proizlaziti? Ne događa li se odvajanje od Boga pojmom ontološkog dostojanstva koje Boga Stvoritelja vidi tek kao pretpostavku, ali ne i kao stvarni metafizički izvor dostojanstva čovjeka?

Drugim riječima, što priječi ustvrditi kako ne postoji beskonačno i neizmjerno dostojanstvo čovjeka u odnosu na Boga, nego je to dostojanstvo ovisnosti o Bogu i dostojanstvo djelomične participacije čovjeka u Božjem dostojanstvu putem sposobnosti za slobodan izbor i putem savjesti?

Ako je jednom odvojen od Stvoritelja, čovjek beskonačno i neizmjerno dostojanstven, zar njegova ovisnost o Stvoritelju nije ontološka? Kako može biti neizmjeran i beskonačan u svom dostojanstvu onaj koji je stvoren kada na taj način beskonačno i neizmjerno dostojanstvo čovjeka u odnosu na Boga otvara mogućnost apsolutnog odvajanja čovjeka od Boga? Riječ je onome što je Xavier Zubiri u svom djelu Čovjek i Bog ocijenio kao zaborav Boga, odnosno zaborav Stvarnosti.

Neobično je kako jedan tako važan dokument ne uvodi i petu kategoriju dostojanstva, a to je participirajuće dostojanstvo ili dostojanstvo ovisnosti o Bogu Stvoritelju, iz kojega tek onda proizlazi ontološko dostojanstvo čovjeka, ali uvijek neodvojivo od Stvoritelja.

Ovo je važna pojmovna distinkcija jer je lagan prijelaz od beskonačnog i neizmjernog dostojanstva do misli kako i na ravni moralnog dostojanstva čovjek odlučuje što je zapravo u konačnici i u ontološkom smislu dobro, a što je zlo, čime se potpuno odvaja od Stvoritelja kao objektivnog ontološkog temelja tog razlikovanja.

Dostojanstvo ovisnosti ili dostojanstvo participacije uklanja tu moguću opasnost za shvaćanje moralnog dostojanstva kao apsolutne autonomije čovjeka, kao pohvala i poticanja na grijeh, jer se neizmjerno i beskonačno dostojanstvo ne može podrediti ničijem moralnom sudu i procjeni, osim samo sebi.

U broju sedam dokumenta ontološko i moralno dostojanstvo se razdvajaju jedno od drugog, bez mogućnosti da budu povezani u jednu organsku cjelinu, a beskonačnost i neizmjernost jednog mogla bi dati za pravo drugom da odlučuje o onim pitanjima koja svoje odgovore pronalaze u Objavi, a ne u odavno postojećoj odvojenosti metafizike od etike, što je i u Crkvi odavno također prisutno, iako se ne uviđa opasnost koja je nastala iz te stroge odvojenosti.

Ontološko dostojanstvo koje je neizmjerno i beskonačno samo u sebi ne sadrži poziv čovjeku da živi dobro i ispravno, a u tom smislu i sam đavao ima neizmjerno i beskonačno ontološko dostojanstvo.

Drugim riječima ideja ontološkog dostojanstva nije nikakav novum, to je već odavno poznato u filozofiji kao ona misao kako je sve što postoji dobro jer je to Bog stvorio, ali time se ništa ne govori o moralnom dostojanstvu onoga koji je stvoren.

Iz isticanja ontološkog dostojanstva ne proizlazi nužno spoznaja niti obveza da se čini dobro, živi dobro i radi dobro. Đavao je za one koji su vjernici i još uvijek vjeruju u njegovo postojanje najočitiji primjer.

Bilo bi dobro da je dokument između ontološkog dostojanstva i moralnog dostojanstva umetnuo barem kao pokušaj misao o dostojanstvu participacije ili dostojanstvu ovisnosti kao onome koji u savjesti i razumu čovjeka obvezuje u njegovom moralnom dostojanstvu da se trudi djelovati ispravno i u skladu sa svojim ontološkim dostojanstvom utemeljenom na činjenici da je stvoren.

Ontološko dostojanstvo ukoliko je, strogo govoreći, čisto misaoni i racionalni domet dokumenta, ne dokazuje niti govori o ljubavi Boga prema čovjeku, a ono najviše dobacuje do misli o tome kako je sve što je Bog stvorio dobro jer postoji i time se ontološko dostojanstvo utemeljuje, počinje i završava.

Ali, nije li to određeni deizam koji govori o Arhitektu i Uraru svijeta i čovjeka bez ljubavi prema njemu?

Ontološko dostojanstvo proizlazi iz Objave jer se tek tu govori o Bogu koji ljubi čovjeka, ali i Bogu koji je izvor razlikovanja dobra i zla, a time i sudište moralnog dostojanstva čovjeka. Zanimljivo kako se nigdje ne spominje Objava kao izvor te spoznaje u strogom smislu, nego se poziva na fragmentarne isječke iz enciklika papā i na deklaraciju o ljudskim pravima UN-a.

Čini se kako je pojam dostojanstvo sa svojim beskonačnim i neizmjernim pridjevima nerazrađen, štur i konfuzan, odiše brzinom i sastavljanja i određenom pojmovnom površnošću, što je neobično s obzirom na vremensko razdoblje o kojem se govori u dokumentu.

Također, pozivanje na biblijske tekstove u skladu je s dokumentom i njegovom općom namjenom i sadržajem. Riječ je o tekstovima koji uglavnom govore o siromašnima, marginaliziranima, odbačenima, ali je to možda ipak prenaglašeno pa se stječe opći dojam da je ljudsko dostojanstvo povezano isključivo s onima na periferiji, dok oni koji nisu na periferiji (recimo bogati, oni koji puno zarađuju) kao da nemaju dostojanstva.

Odsutna je i misao o tome kako je Isus išao i siromašnima i  bogatima, pa se stječe dojam da su bogati i dobrostojeći oni koji su manjeg dostojanstva ili su nebitni i nevažni u poretku postmoderne „teologije oslobođenja“ da periferiju proglasi ekskluzivnim mjestom spasenja čovjeka.

Broj dvanaest dokumenta gotovo s napadnom vidljivošću izostavlja taj moment da je Isus došao svima i da je poslao učenike po svem svijetu, a ne samo na periferiju.

Broj trinaest zaslužuje tek uzgrednu napomenu kako je donekle površan i neozbiljan kada u nekoliko rečenica u istu ravan, kada je riječ o dostojanstvu, postavlja Tomu Akvinskog, Rene Descartesa i Immanuela Kanta, što je osobina postmodernih načina mišljenja i pisanja da se tek fragmentarnim napomenama tvrdi kako je cjelina koherentna i jedinstvena, dok između ove trojice postoje stoljeća i desetljeća pojmovnih i filozofskih razlika.

Broj trinaest pokazuje i način kako se u zadnje vrijeme pišu i neki crkveni dokumenti, tako da se od mnoštva nabacanih fragmenata stvori organska cjelina koja nepažljivom i površnom čitatelju ostavlja dojam kako je sve napisano dobro i duboko promišljeno, a zapravo nije. Broj dva dokumenta je možda ponajbolje promišljen, jasan i strukturiran, iako kratak.

Dokument podsjeća na opći osjećaj i način pisanja koji vlada u današnjem mišljenju, tj. mnoštvo ideja i misli, među kojima ima izvrsnih poticaja i uvida, u konačnici ostavlja dojam određene pojmovne konfuzije, ponajprije o onome što se nekad nazivalo aksiološkim svijetom ili dobom, odnosno univerzalnim razumijevanjem svijeta i čovjeka unutar kršćanskog kozmosa.

Osobina nekih crkvenih dokumenata u zadnje vrijeme nije pojašnjavanje i bistrina pojmova, nego ponekad konfuzija i zbunjenost oko njihovog značenja, što je slučaj i s nekim dijelovima enciklike Fratelli tutti, posebno s obzirom na pojam rasizam, kao i dokumenta Fiducia supplicans (ideja spontanog blagoslova upućuje na pojmovnu nejasnoću što znači spontano), kao i dokumenta Dignitas infinita.

Kao da u novije vrijeme postoji jedna stabilna stvarnost neobjašnjavanja pojmova i njihovog sadržaja i opsega, na što se odnose i koliko dugo zahvaćaju, što Dignitias inifinta čini barem jednim dijelom postmodernim načinom poimanja svijeta i čovjeka unutar Crkve, a u pitanju je fragmentirani način pristupa i razumijevanja kozmosa, svijeta i čovjeka kojega trenutačno nastanjujemo.