Odgojni ciljevi, metode i sredstva
Na početku u uvodu rekao sam kako je ova moja ‘domaća zadaća’ zahtjevna i bremenita. Pogotovu kad treba ‘umrežiti i uskladiti’ školu, obiteljsko okružje u konkretnoj društvenoj zbilji. Sada bih htio u duhu kršćanskih natuknica o čovjeku i obitelji reći nekoliko riječi o odgojnim ciljevima, metodama i sredstvima kojima se ima služiti škola koja se nadahnjuje katoličkim nazorima i vrjednotama.
Potrebni su odgojni ciljevi
Odgoj se obično definira kao „svjesno, svrhovito i planski organizirano djelovanje“. No, pri tom se pojavljuju i konkretni upiti, je li odgoj svemoćan ili nemoćan? Gdje su mu granice i mogućnosti? Kako najbolje odgajati da „trud ne bude uzalud“? Kojim se sredstvima služiti u tom zahtjevnom i važnom zadatku? Pitanja nas upućuju na kompleksnost odgojne stvarnosti u kojoj valja razlikovati odgojne ciljeve (točka prema kojoj se ide, a to je ljudska zrelost), odgojne metode (najbolji put prema zrelosti) i odgojna sredstva (pomagala na tom putu).
Budući da se kod odgoja ukrštavaju različiti svjetonazori, filozofije, religije, ideologije, tradicije i raznoliki sustavi, pedagogija je često zatekne u ozbiljnoj „teleološkoj zbrci“. Svatko, naime, definira pedagoške ciljeve prema svom opredjeljenju. Tako se pragmatizam „klanja kumiru uspjeha“ i najvažnije mu je da se „dijete nauči snaći u životu“. Funkcionalizam postavlja kao svrhu pedagogije „pravilno i skladno funkcioniranje ljudskoga djelovanja svih njegovih moći“, a naturalizam „poziva na povratak prirodi i gradi kult „plemenitoga divljaka“. Tradicionalizam s druge strane „visoko cijeni ljudske stečevine, i običaje, pa stavlja naglasak na predaju i kulturu“.
Pragmatizam ne može zadovoljiti ozbiljnoga odgojitelja jer su njegovi ciljevi previše prizemni, a gojenac je lišen ideala. Funkcionalizam je ograničen, jer postavlja funkcije kao cilj samima sebi. Naturalizam zamagljuje transcedenciju i osiromašuje ljudsko obzorje. Tradicionalizam vraća čovjeka u njegovu prošlost i zatvara horizonte budućnosti. Svi ovi pravci (i brojni drugi) u pedagogiji ističu pojedinosti i gube iz vida cjelovitost. Stoga je „potreban integralan i humanistički pristup odgoju“ za kojega je čovjek vrhovna vrjednota, a cilj odgoja izgradnja pune i zrele osobe, dobroga i savršenoga čovjeka. Mi bismo u kršćanskom duhu rekli dobroga i svetoga čovjeka. Kad je uoči velikoga Jubileja 2000. Papa Ivan Pavao II. objavio pismo „Ulaskom u novo tisućljeće“, potakao je vjernike „neka bez oklijevanja krenu putem svetosti“, a biskupe i svećenike pozvao „neka čitav pastoralni hod usmjere u toj perspektivi“[1].
Nešto slično napisao je i apostol Pavao kad je opominjao svoje Kološane „neka žive kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni“, i neka se „obuku u srdačno milosrđe, dobrotu, poniznost, krotkost i strpljivost“ (Kol 3, 12). A Galaćanima je poručivao „neka očituju plodove Duha, tj. ljubav, veselje, mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost i uzdržljivost“ (Gal 6, 22). Pavao je bio svjestan kako vjerodostojnost Crkve ovisi o savršenstvu i svetosti onih koji u Krista vjeruju. Zato se kao dobar i odgovoran odgojitelj nije umarao „bodriti, poticati, opominjati i ukoravati, bilo to zgodno i nezgodno“ (Tim 4, 2).
Potrebne su odgojne metode
Integralni odgoj temelji se na duhovnim, vjerskim i etičkim dimenzijama. Budući da je čovjek najveća vrijednost na zemlji, svrha svih ostalih vrjednota, javlja nam se pitanje kako do cilja? Kojim putem? Ako postoji više putova, koji je najbolji? A kad čovjek ima pred sobom cilj gdje treba stići, on se na putu služi pomagalima, odgojnim sredstvima i vlastitom odgojnim metodama. No, dok jedni tvrde da je „odgoj bez metode nemoguć i sakat“, da izgleda „kao lađa bez kormila“, drugi smatraju da metoda nije potrebna, pa vele da je „prirodni, spontani i slobodni odgoj bez kalupa i okvira najbolja metoda“. Ima ih koji zastupaju „pedagoški artizam, pa vele da „odgoj nije znanost, već umjetnost“. I kao što se dobar pjesnik rađa, tako se rađa i dobar odgojitelj, pa je važan odgojni poziv, nadahnuće, intuicija, vještina i odgojni osjećaj. Sv. Ivan Zlatousti je stoga pisao da je „odgoj umijeće nad umijećima“ (ars artium).
Koje je od navedenih stajalište ispravno? Nijedno nije potpuno ispravno. U svakom ima zrnce istine. Koju onda metodu odabrati? Smijemo li se osloniti samo na jednu metodu, ili na više? Nisu sve metode jednako prikladne, ali za neke velimo da su korisnije od drugih. „Svaka je metoda prikladna za neki određeni cilj, a nijedna za sve ciljeve.. Nema savršene metode koja bi mogla pokriti sve pedagoške potrebe i zadovoljiti sve odgojne ciljeve.. Ne možemo se osloniti na samo jednu metodu.. Isključivost u pedagogiji nije dobar savjetnik. I u odgoju nam „može pomoći zdravi pluralizam“. Kako znati koje su metode korisnije, prikladnije? Odgovor bi mogao glasiti: Najprikladnija je ona metoda koja zastupa pet prokušanih pedagoških načela:
- Načelo finaliteta po kojem odgojitelj u funkciji određenoga cilja bira metodu i odgojno sredstvo. Nikad ne nastupa svojeglavo, mušičavo i slučajno, prema „raspoloženju i ćeifu“.
- Načelo individualiteta ističe da je svaki gojenac posebna ličnost, samostalna osoba koja ima svoju savjest i odgovornost. Odgojitelj će stoga postupati sa svakim gojencem različito i „izbjegavati odgojne kalupe i uravnilovke“.
- Načelo suradnje u odnosu s odgojiteljem (povjerenje), s vršnjacima (suradnja), s odraslima (uzor), sa zajednicom (društvenost), a suradnja treba biti dragovoljna i slobodna.
- Načelo skladnosti na ljudskoj, međuljudskoj, psihološkoj, životnoj, pedagoškoj razini bez rivalstva, svađe i nesloge.
U temelje navedenih načela ugrađeno je načelo pedagoške ljubavi, koja je vrhovni zakon odgoja i mora biti bezuvjetna. Gdje nema ljubavi, ne koristi nikakva odgojna metoda. Odgojiteljeva ljubav se očituje u nesebičnosti, požrtvovnosti i aktivnoj pomoći gojencu koji je nježni ljudski cvijet što cvjeta samo pod suncem pažnje i ljubavi.
Potrebna su i odgojna sredstva
Pedagoški troplet „cilj, metoda i sredstvo“ uspoređuje se s putovanjem koje uključuje cilj, put i sredstva na putu. Cilj je točka prema kojoj se putuje, a u odgoju je to zrelost, humanizacija, očovječenje i svetost. Metoda je put prema tom cilju, prema zrelosti. Sredstva su pomagala na putu koja nas nose prema cilju. Etimološki „sredstvo“ dolazi od riječi „sred, usred, posred“. Sredstvo je, dakle, na sredini između dva pola: ishodišta i cilja, uzroka i učinka, odgojitelja i odgajanika, teorije i prakse. I upućuje na posredništvo između začetnika i primatelja. I premda odgojne metode i sredstva imaju dosta toga zajedničkoga, oni nisu isto. Metoda nas „uči kako se nešto radi“, a sredstvo „čime se nešto radi“. Gledom pak na sredstva (pa i metode) u pedagogiji trajno se spore dva sustava: slobodarski (demokratski, antiautoritarni, emancipatorski…) i autoritativni (tradicionalni, direktivni…). Prvi ističe slobodan rast djeteta i potpunu nesputanost kao glavne ciljeve odgoja, te smatra kako odgojna sredstva nisu potrebna, nego ih smatraju određenom smetnjom. Drugi naglašava nemoć i nezrelost gojenca kao i potrebu oblikovanja i pomaganja uz vodstvenu ulogu odgojitelja, gdje su odgojna sredstva apsolutno potrebna i važna.
Naravno, oba sustava u ekstremnoj varijanti pretjeruju i ne pomažu odgoju, posebice ako „inzistiraju samo na jednoj ili drugoj metodi“, tjerajući tako „cara do duvara“, kako narod veli. Dijete valja pustiti neka slobodno raste u skladu sa svojom naravi, ali uz asistenciju i pomoć starijih. Dijete je, naime, tjelesno i duševno nerazvijeno i nije u stanju pronaći najbolji put do zrelosti. Budući da su djeca kao „satovi koje treba naviti i pustiti da idu“, u njihovom odgoju uskaču odrasli i zreli ljudi s prikladnim sredstvima i metodama kako ne bi ostali neodgojeni i neusklađeni. A u vidu sklada odgojnih metoda i sredstava potreban je „pedagoški troplet“: privikavanje, uvjeravanje i dobar primjer.
Odgojni primjer obuhvaća i metodu i sredstvo. Spada u međuljudske odnose gdje osoba zrači svjetlom i toplinom, te postaje uzor za nasljedovanje. On se ne može silom nametnuti, nego privlači i oduševljava (frapira). Drugi dio „tropleta je uvjeravanje“ kojim odgojitelj želi kod gojenca probuditi argumentima određena uvjerenja prema istini (putem razuma), prema ljepoti (putem srca), te prema dobroti za kojom volja žudi. Na taj način se u umu stvara svijet i uvjerenje, u srcu ljubav i oduševljenje, a u volji osjećaj dužnosti i dosljednoga djelovanja.
Dok se kod „uvjeravanja nastoji osvojiti gojenčevu svijest“, kod privikavanja se nastoji osvojiti njegovu podsvijest, iracionalno područje, te na taj način zaokružiti i upotpuniti odgoj mladoga čovjeka. Ono valja započeti već od rođenja i upućivati ga pravim smjerom jer bi moglo krenuti krivim. Ako se, naime, ne steknu dobre navike, lakše će usvojiti one loše. Rimski pjesnik Virgilije s tugom je pjevao kako „vidi što je dobro, ali slijedi ono što je lošije’ (Video meliora, proboque, deteriora sequor). Apostol Pavao slično govori „o dvostrukom zakonu koji osjeća u svom tijelu“. Uz potrebu pedagoškoga tropleta (cilj, metode i sredstva) valja trajno imati na umu kako je za dobar i uspješan proces odgoja (u obitelji, školi, odgojnim institucijama) presudna i najvažnija je osoba odgojitelja.
Odgojitelj je najvažniji subjekt u odgoju
U pedagoškoj praksi obično se razlikuje tri vrste odgojitelja. To su najprije roditelji koji su krvno i emotivno povezani s djetetom. Oni su prirodni i zakoniti odgojitelji kojima pripada odgojno prvenstvo. Druga vrsta su „prijatelji odgojitelji“ koji su povezani s djetetom rodbinski i prijateljski: Bake i djedovi, braća i sestre, bliža rodbina i kumovi, susjedi, kolege i poznanici. Njihov je utjecaj nekad jači od roditeljskoga u određenom razdoblju uzrasta. Treću vrstu odgojitelja nalazimo u školama, domovima, odgojnim i popravnim zavodima. To su „stručnjaci po pozivu, izobrazbi i dužnosti“. Za uspješno odgojno djelovanje u bilo kojoj vrsti odgojiteljâ potrebno je imati nekoliko stvari. Najprije treba očitovati nesebičnu ljubav prema gojencima, a uz to valja posjedovati dovoljan stupanj „urođenoga autoriteta“ zbog osobnih vrlina. Odgojitelj k tome mora „imati smisla za odgojni proces“, te dovoljan poklad pedagoškoga znanja kako u iskustvu, tako i u teoriji. Posebice se očekuje i traži visoki osjećaj odgovornosti prema poslu i odgojnom zadatku. Stoga, ne treba se čuditi što nije uvijek lako naći tako „idealne odgojitelje“.
U pedagoškoj i psihološkoj literaturi često se spominje i navodi kakvi bi trebali biti oni koji druge odgajaju. Nalazimo tako da bi „odgojitelji trebali biti ljudi koji na svijet gledaju realno i vide ga onakvim kakav jest“. Oni „prihvaćaju ljudsku narav sa svim njezinim slabostima i vrlinama“, pa se „ne žale se na vodu što je mokra, niti na stijenje što je tvrdo“. Sve oko sebe gledaju očima bezazlena djeteta. Usredotočeni su na životne probleme, pa kao „stari filozofi“ promatraju stvarnost sub specie aeternitatis, pod lupom vječnosti. S radošću se posvećuju svome poslu i poznati su kao ozbiljni radnici. Sposobni su sami sobom upravljati. Disciplinirani su i poznati kao „kovači vlastite sreće i sudbine“. Ni laskanje, a ni kritike ne pomućuju njihov temeljni tijek razvoja. Posjeduju sposobnost uvijek svježega vrjednovanja temeljnih životnih vrjednota. Tako za njih svako jutro može biti divno i svako dijete prekrasno stvorenje.
Život ih ne umara. Posjeduju duboki osjećaj identifikacije s cijelim ljudskim rodom. Tolerantni su prema svima. Svjesni su da mogu naučiti od bilo koga. Imaju poseban smisao za humor, bez sadizma i uvrjeda. Nikada se ne smiju na račun drugoga. Njihov je humor filozofski humor koji izaziva više osmijeh, nego smijeh. Posjeduju izvrsnu moralnost i djeluju kao „osobe koje hodaju putovima Božjim“. Kod njih nema zbrke u pogledu razlikovanja što je moralno dobro, a što zlo. Osobno su zadovoljni i sretni, pa potiču i druge neka se ostvaruju, rastu i napreduju. Bore se za pravdu i žigošu laž, grijeh i zlo. Vesele se kad mogu nešto dobro učiniti, a izbjegavaju publicitet i popularnost. Mrze korupciju, okrutnost, podlost i nepoštenje. Žale se kad vide kako ljudski darovi i talenti bivaju neiskorišteni, a vesele se kad drugi rastu i napreduju. Trude se na najbolji način izvršiti povjerene zadatke.
Slušajući ove odlike ‘podobnih odgojitelja’, sakupljenih po udžbenicima pedagogije i psihologije, u čovjeku se pojavi želja sresti jednoga takvoga ‘uzornoga tipa’, ili pak postati jedan od njih. Na stranu idealizam navedenih kvaliteta, mislim kako bi bilo korisno i potrebno učiteljima i odgojiteljima dobar dio ovih kvaliteta imati u svojoj torbi. Jer, po tom inventaru određuje se njihov odnos prema gojencima, đacima i ljudima uopće, kao i njihov autoritet i ugled u sredini gdje žive i rade. Kad smo već kod autoriteta koji je bitna sastavnica odgojiteljeve funkcije, potrebno je odmah naglasiti kako pravi autoritet nije atribut odgojiteljeva položaja, a niti neotuđivi dio njegove funkcije. On je svojstvo koje se može steći i izgubiti. Luckert u tom smislu razlikuje ‘zakoniti’ i ‘nezakoniti’ autoritet. Nezakoniti se postiže nametanjem, silom i sugestijom. Zakoniti, naprotiv, stvara samo povjerenjem koje proizlazi iz tropleta: priznanja- pažnja – ljubav!
Budući da su učitelji-odgojitelji po katoličkim i drugim školama i odgojnim ustanovama (i inače) odgovorni i za red i disciplinu, kao i za pravilno formiranje odgovorna ponašanja, pitamo se kako je moguće ostvariti taj zakoniti autoritet, te u isto vrijeme ne stvoriti situacija „nikakva autoriteta“, anarhije i nereda?! Pravi i zakoniti autoritet stvara se tropletom: priznanje, pažnja i ljubav. Ako je ravnatelj prožet ovim trodimenzionalnim odnosom prema svojim štićenicima, onda se vjerojatno neće pozivati na neko „anonimno se“, na anonimni socijalni diktat „to se ne radi“, kako bi utemeljio svoj autoritet. Jer, svjestan je kako to stvara labilne ličnosti koje se okreću onako kako vjetar puše. Isto tako on se neće pozivati ni na kaznu i odmazdu, jer zna da to stvara „dvostruki moral“ kod pojedinaca uz poznatu doskočicu: „Sve se može raditi, samo pazi da te ne uhvate“. Temeljiti autoritet samo na zakonu, paragrafima, statutima i drugim propisima nije dovoljno. Što ostaje učitelju-odgojitelju u ovako kompleksnoj situaciji?
Evo jednoga „životnoga odgovora“ koji su prakticirali obitelj Beltrame Quattrocchi. Njih je kao prvi bračni par u povijesti papa Ivan Pavao II. proglasio blaženima 21. listopada 2001. godine. Upoznali su se i oženili u Rimu 1905. te u braku proživjeli punih 46 godina. Rodilo im se četvero djece od koji je troje doživjelo radosnu i dirljivu ceremoniju proglašenja blaženima svojih dragih roditelja, Marije i Alojzija. Na upit kako su uspjeli odgojiti djecu u tom velegradu, koji više sliči Babilonu, negoli „svetomu gradu“, majka Marija je odgovorila:
„Nastojali smo sačuvati njihove svježe duše od utjecaja Zloga. Poticali smo neka se raduju životu, hrane Euharistijom, uživaju u ljepoti Božje prirode, sastaju se u zdravom društvu, vole svoju Domovinu i poznaju vjeru. Eto, to je ono što smo im kušali dati i prenijeti“.
Vrlo jednostavno, razumljivo i prihvatljivo pedagoško pravilo za koje bi se moglo reći da je „mali praktični odgojni katekizam za svaki dan“.
Na koncu kad spominjem pedagoška pravila javlja se i pitanje ima li neki recept koji bi se moglo u odgojnom poslu usvojiti, naučiti i provoditi? Ne bi valjalo nikoga obeshrabriti tvrdnjom da ga nema. Ni Isus, koji je bio izvrstan psiholog i savršen odgojitelj, nije nam ostavio nikakav pedagoški naputak. Osim što se svojim životom i svojim naukom postavio kao izazov. I ne samo izazov. On nam je uputio jasno uputstvo i poziv: „Budite savršeni…“ (Mt 6, 48). A sebe je predstavio kao „Put, istina i život“ (Iv 14, 6).
Stoga, recept koji bi se moglo usvojiti u odnosu na nas same, mogao bi ovako zvučati: Rasti u krjeposti i mudrosti pred Bogom i ljudima. Trebamo biti svjesni da smo i mi kao učitelji i odgojitelji u trajnom rastu i dozrijevanju. I zbog toga treba shvatiti, prihvatiti i u život doslovno provoditi Isusov poziv „biti savršeni“. (Mt 6, 48) A u svezi s našim odnosom prema drugima, posebice onima koji su nam povjereni, prema našoj djeci, učenicima i gojencima, moglo bi se preporučiti recept uvaženih psihologa D. Krecha – R. S. Chruchfilda koji glasi:
„Bdjeti nad drugima, ali ne gnjaviti ih! Biti čvrsti, ali bez oštrine i grubosti! I nadasve, biti smireni i uživati u tome što ste odgojitelji-učitelji“[2].
Uživajmo, dakle, u svom zvanju, zadatku i poslanju roditelja, učitelja, pedagoga i odgojitelja!
[1] Ivan Pavao II., Ulaskom u novo tisućljeće, br. 30: „Uistinu, staviti pastoralno planiranje pod znak svetosti znači izraziti uvjerenje kako je besmisleno zadovoljiti se životnom prosječnošću minimalističke etike i površne religioznosti“.
[2] David Krech – Richard S. Crutchfield, Elementi psihologije, Beograd Naučna knjiga, 1973., str. 653.
