Odgoj i obrazovanje bitne su zadaće škole

Uvodno objašnjenje: odgoj u sekulariziranom društvu

Budući da sam se više godina u vrijeme odgojnoga rada u Stadlerovoj Bogosloviji u Sarajevu (1978.–1990.) teoretski i praktično bavio odgojem, u ovom uratku donosim neke „natuknice“ o vrlo kompleksnom i zahtjevnom zadatku odgoja i obrazovanje u školama i odgojnim zavodima. Učenici, gojenci i škola nisu „izolirana stvarnost“, nego dio obiteljskoga okružja, koji je uključen u konkretnu društvenu zbilju. U tom vidu počinjem razmišljanje priloženom skicom koja na vizualan način pokazuje svu kompliciranost, kao i međuovisnost navedenih čimbenika.

Skica pokazuje što „društvo i socijalni sustavi“ žele i kojim se sredstvima služe eda bi polučili željeni cilj koji je prikazan na kraju skice (dobro ponašanje i vladanje pojedinca). U tom vidu „društvo stvara institucije“ kojima dodjeljuje „određene uloge“, a preko tih uloga „očekuje i određeno ponašanje“. To je normativna dimenzija odgojno-obrazovnoga procesa. No, riječ je i o odgoju ljudi koji su slobodni, te kao društvena bića imaju svoje ime i prezime, svoju osobnost s određenim odlikama i vlastitostima koje imaju samo oni i nitko drugi. To je vidljivo u donjem dijelu ovoga prikaza pod nazivom individualna dimenzija, a opisano je susljednim pojmovima: pojedinac – osoba – vlastitost. Svaka pak od tih prepoznatljivih crta pojedinca povezana je s onim što se nalazi na gornjem dijelu crteža.

Upravo u interakciji ovih čimbenika, pojedinca i institucije, osobe i uloge, kao i njezinih vlastitosti i očekivanja događa se odgoj, kao proces međusobna utjecaja koji se nikada ne dovršava. Stoga, obitelj i škola u konkretnom društvu predstavljaju dvije vrlo važne institucije za pravilno formiranje i ponašanje ljudi. Posebice „u okruženju ideologije sekularizma“ koju stvaraju i podržavaju suvremeni mediji, pa će i toj temi biti potrebno posvetiti nešto vremena.

Iz povijesti znamo kako je stoljećima privatni i javni život Europljana bio obilježen „kršćanskim naukom i prožet kršćanskim moralom“. Države su bile konfesionalne, a kršćanstvo državna religija. Svaka je država imala svoju religiju (cuius regio, illius religio)[1] i bdjela je kako bi se održavali propisi na moralnom i na doktrinarnom polju.[2] Francuski veleprevrat (1789.) donio je u tom vidu radikalne promjene, nesporazume, sukobe i borbu na polju odgoja, obitelji, dobrotvornosti, kao i na polju „shvaćanja laičnosti i neutralnosti države“, te poimanja religije kao „privatnoga ili javnoga čina“. Europa se, međutim, u XIX. i XX. stoljeću postupno, ali i nepovratno sekularizirala.[3] Vrhunac toga procesa zbio se upravo u Francuskoj kad je 1905. donošen „Zakon o odvajanju Crkve i države“, što je stvorilo dodatne napetosti, pa su se „Crkva i država našli u dva nepomirljiva tabora“.[4] Valja odmah istaknuti kako je proces sekularizacije imao i svoje pozitivne i negativne učinke koje se naziva „sekularnošću i sekularizmom“.[5] Sekularnost ističe opravdanu autonomiju svjetovnoga reda, kulture, politike i društvenoga života. Crkva prihvaća laičnost i nekonfesionalnost države, te autonomiju politike i gospodarstva. Drugi Vatikanski sabor je jasno progovorio „o autonomiji ovozemnih stvarnosti“ te izrazio žaljenje zbog stajališta koja su u prošlosti bili „izvorom napetosti i sukoba“, ili su pak dovela do toga da se na primjer vjera i znanost protive jedna drugoj.[6] Stoga je važno, posebice u pluralističkom društvu, imati ispravan pojam o odnosima društvene zajednice i Crkve,[7] jer obje su u službi ljudi i društvenoga napretka.

Dok se prije civilno zakonodavstvo svoje propise usklađivalo s moralnim zakonima, danas toga više nema. Dapače, ima se dojam da je nerijetko „protivno kršćanskom moralu“ i u neskladu s njime. To je zapravo najradikalniji vid sekularizma koji je našao osobit odjek u obavijesnim sredstvima: na radiju, televiziji, kinu, tisku, muzici i internetu. Piše kard. Poupard:

„Putem sredstava društvenoga priopćavanja širi se, nadasve, stanovito neprijateljstvo prema religijama, osobito prema kršćanstvu i, napose, prema katoličanstvu, u čemu sudjeluju masonski centri koji su aktivni u različitim organizacijama“.[8]

Stoga je brojnim dobronamjernim djelatnicima u medijima religija postala „pobožnom iluzijom koja pomaže nadvladati tjeskobe i žalosti, ali i „znakom slabosti ljudskoga duha“.[9] I ne zna se kako će dalje teći taj proces. Neki govore i pišu kako će „religija iščeznuti, a moral nakon toga prestati biti društvenom stvarnošću“. Jer, već se događa da „svatko ima svoj moral“, kao što ima „svoj hobi“ ili svoj klub za koji navija.

Svjetovne i religiozne datosti – suparništvo, natjecanje ili suradnja?!

Vjernici katolici slažu se da je „država svjetovna, laička stvarnost“. No, njezinu svjetovnost drukčije poimaju i vrjednuju. Oni znaju da su politika i znanost, gospodarstvo i umjetnost svjetovne, laičke datosti i razlikuju se od vjerskih kojima je cilj čovjekovo vrhunaravno dobro, njegovo vječno spasenje. No, to nikako ne znači da su svjetovne i laičke datosti „tuđe stvarnostima vjere i ćudoređa“. Istina, „Crkva se zbog svoje službe i nadležnosti ne podudara s političkom zajednicom, niti se veže uz bilo koji politički sustav… Politička zajednica i Crkva, svaka na svom području, neovisne su jedna o drugoj i autonomne. Obje su, iako s različita naslova, u službi osobnoga i društvenoga poziva istih ljudi. Tu će službu to uspješnije vršiti na dobro svih što obadvije budu više išle za zdravom međusobnom suradnjom, vodeći dakako računa o prilikama mjesta i vremena“ (Gaudium et spes, 76).

Koliko god se naglašavalo da je „Crkva duhovno-etička stvarnost“, koja priprema ljude za nebo, za vječnu domovinu, ona se također „svojski brine i za konkretnoga čovjeka od pete do glave“, i prati ga molitvom, krštenjem i ostalim sakramentima „od rodilišta do počivališta“, osobito poputninom i konačno sprovodom. U tom praćenju „ravna se zakonima dekaloškoga morala koji obuhvaća čovjeka od začeća do preminuća“. Svojim naukom i poticajima ne gubi iz vida da je „ovaj život prolazna postaja“, križna ili hodočasnička, svejedno. Ona propovijeda i evanđeoskim naukom osvjetljava sva područja ljudske djelatnosti. Odnos Crkve i društva, utemeljen je na obrazloženoj neovisnosti i razlici, ali i potrebnoj suradnji koja zahtjeva određenu ravnotežu. Premda je to teoretski prilično jasno, nije to uvijek lako provesti u praksi.

Valja, međutim, istaći kako je sekularizam kulture započeo još u doba humanizma i renesanse, a radikalne izričaje doživio s „pojavom prosvjetitelja“ (iluminizam)[10] u XVIII. stoljeću. Tijekom humanizma i renesanse, naime, započela je laicizacija uljudbe, a s Kopernikom (1473.–1543.) i Galilejem (1564.–1642.) neovisnost znanosti, po kojoj su matematika i fizika trebale zamijeniti teologiju i metafiziku. S Machiavellijem (1469.–1527.) politika se otrgla moralu, a Hobbes (1588.–1679.), Spinoza (1632.–1677.) i Rousseau (1712.–1778.) „učinili su državu zemaljskim božanstvom“. Sekularizam je u francuskom i u ruskom listopadskom veleprevratu doživio svoj vrhunac jer je „svečano objavio Božja smrt, religiju proglasio „privatnom stvari pojedinca, a čovjeka najvećim božanstvom“.

Sekularizirano pak umovanje o čovjeku utjecalo je na ljude, društvo i običaje. Posljedice se osobito osjećaju u poimanju ljudskoga života, kao i u zakonima koji ne poštuju njegovo dostojanstvo (kao na primjer zakon o pobačaju, o eutanaziji, o upotrebi ljudskih embrija i dr.). Sekularizirana je međutim i kršćanska obitelj donošenjem zakona o razvodu braka, a „bračni savez izjednačen s vezama onih na probu, ili pak s onima istoga spola“. Legalizacijom eutanazije stvoren je „jaz između onoga što je moralno i onoga što je po zakonu dopušteno“. A to je nešto novo s čime se suočavaju današnji vjernici.

Deset Božjih zapovijedi (dekalog) nekoć su bile orijentacijska točka prema kojoj su se ravnali predlagani i usvajani zakoni. Bilo je normalno da moral i zakonodavstvo budu u skladu. Danas su, naprotiv, u neskladu.

Agresivni sekularizam – stvarnost ili zabuna?!

Zadnjih godina zbilo se u Europi nekoliko stvari koje su među katolicima izazvale medijske prijepore i rasprave. Sjetimo se odluke francuskih političara koji su „u ime laičnosti društva i države“ zatražili zabranu svakoga vjerskoga znaka u školama, te svim silama zauzeli se da u ustav Europe ne ulazi riječ o njezinim „kršćanskim korijenima“.[11] Kad su na izborima u Španjolskoj pobijedili socijalisti (u ožujku 2004.), njezin premijer Zapatero najavio je kako španjolska Vlada ima namjeru provesti nekoliko važnih reformi: Pomagati onima koji traže slobodu pobačaja, ubrzati proces lakšega dobivanja brakorazvodnih parnica, omogućiti istospolnim zajednicama zakonska prava kao i onima u braku. Većina zakonodavnih inicijativa bila je suprotna osnovnim polazištima Katoličke crkve, što je izazivalo oštre reakcije sa strane Crkve.[12] Dodatne poticaje sekularizaciji i smanjivanju utjecaja Crkve u društvenomu i političkom životu dali su novi zakon o obrazovanju kojim je vjeronauk kao obvezan predmet u školama ustupio mjesto građanskom odgoju, ali je znatno smanjeno i državno financiranje crkve. Tomu treba dodati kako su u toj zemlji kršćanske i katoličke tradicije, u gradu Valladolidu, tih dana uklonjeni križevi iz škola. U Nizozemskoj je usvojen zakon o eutanaziji, a u parlamentu u Strasbourgu nije prihvaćeno imenovanje Rocca Butiglionea jer se kritički osvrnuo na homoseksualnost koju je nazvao nastranošću i zauzimao se za stabilnost braka.[13] To bi ujedno značilo kako se katoliku na primjer može dopustiti da bude vjernik u prostorima kulta, u obitelji, kao i u krugu istomišljenika. Ali, ne dopušta mu se javno svjedočiti svoja vjernička i moralna uvjerenja, posebice kad je javni djelatnik u društvu.

Opravdano je stoga pitanje otkud na početku XXI. stoljeća među europskim narodima i u kršćanskim krajevima tako rigidan i nesnošljiv laicizam?! Bernard-Henri Levy, francuski Židov i agnostik, „pobunio se protiv govora mržnje u medijima, kao i protiv onih koji od Pija XII. do Benedikta XVI. optužuju Crkvu za sva zla u svijetu“. Tako je javno očitovao svoje „neslaganje s plimom novoga vala antikatolicizma koji se širi Europom“. Posebice se osvrnuo na filmske uradke u kojima se „prikazuju otkrića i tajne iz Isusova života“ kako bi se udarilo po Crkvi i njezinoj vjerodostojnosti. Ovaj francuski intelektualac poznat je diljem Europe kao branitelj ljudskih prava i klasičnih europskih vrijednosti. Sada pak „kao Židov i agnostik, koji ne prizna crkveni Zakonik“, veli da je u „toj plimnoj navali antikatolicizma na strani Crkve“.[14]

Spomenuta „laička nesnošljivost“ najviše je uperena protiv crkvenih odgojnih stajališta i načela. Kad je u svibnju 2006. godine papa Benedikt XVI. progovorio „o kršćanskom obiteljskom moralu“, javio se u talijanskom Parlamentu zastupnik Marko Rizzo i poručio „neka to Papa privatno govori i neka se drži protokola odnosa Crkve u slobodnoj Državi“.[15] Po njegovu shvaćanju, dakle, kao i po mišljenju drugih brojnih javnih djelatnika, Crkveno Učiteljstvo „ne bi smjelo javno djelovati i tako utjecati na zakonodavstvo i život društva“. S pravom je, stoga, zapitao Giuseppe Dalla Torre „zašto bi u društvu svi mogli govoriti, a Crkva imala šutjeti“, te odgovorio saborniku Rizzu da se „slobodno djelovanje Učiteljstva ne kosi s laičnošću države, koja integrira u svoj pluralizam i učenje Crkve kako bi svojim etičkim načelima pomogla društvu bez kojih bi se demokracija izrodila“.[16] U pluralnom i multikulturalnom svijetu valja se navikavati da postoje različite vizije, nazori i opredjeljenja koja su često različita, pa i suprotna. I ne bi se trebalo zbog toga „zatvarati u svoj svijet i povlačiti se u šutnju“. Isto tako „nije pametno, ni mudro zauzimati borbeni, ratnički stav protiv modernoga svijeta“. Naprotiv, valja zahtijevati punu vjersku slobodu, ući u dijalog s ljudima i pokazati im kako ono što Crkva brani i traži, služi općem dobru čovjeka i društva, te kako ona time doprinosi humanizaciji društva koje je izloženo brojnim patološkim pojavama.

Iako je tužno ponovno čuti, čitati ili doživjeti agresivna stajališta sekularizma prema kršćanskom naučavanju, Crkva se zbog toga ne osjeća ugroženom. I ne želi se povlačiti zbog spomenutih napada. Dapače, osjeća obvezu i potrebu u svom konkretnom odnosu sa svijetom izlagati i obrazlagati, bilo to zgodno ili nezgodno, javno i otvoreno nauk koji joj je Isus povjerio. Kao produženo utjelovljenje Isusa Krista ona pokušava po povijesnim kršćanima biti kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta. Svojim proročkim glasom Crkva prokazuje nepravde, nasilja, zloupotrebe i druga povijesna zla ljudi. A svojim evanđeoskim naviještanjem ukazuje na izvorište dostojanstva ljudske osobe i na korijene solidarnosti ljudskoga roda.

[1] Načelo, „čija je zemlja njegova je i vjera“, proglašeno je nakon mira sklopljena u Augsburgu, u Njemačkoj (1555.) kojim su završeni vjerski ratovi između katolika i protestanata.

[2] Država je zapravo bila onaj „svjetovni štap“ (brachium saeculare) u službi Crkve.

[3] Valja, međutim, istaći kako je sekularizam kulture započeo još u doba humanizma i renesanse, a radikalne izričaje doživio s pojavom prosvjetiteljstva (iluminizma) u XVIII. st. Za prosvjetitelje „religija je bila nešto iracionalno, mitsko, praznovjerno; nešto što šteti ljudskom napretku“. Vrhunac takva umovanja o religiji sekularizam je dosegao u idealizmu Fichtea (1762.–1814.) i Hegela (1770.–1831.), u Compteovu (1798.–1857.) pozitivizmu, Marxovu (1818.–1883.) i Engelsovu materijalizmu, u Darwinovu (1809.–1882.) i Spencerovu (1829.–1903.) evolucionizmu, Nietzscheovu (1844.–1900.) nihilizmu i Freudovoj (1856.–1939.) psihoanalizi.

[4] Simbol njihove nesnošljivosti i isključivosti bilo je i podizanje Eiffelova tornja povodom stote obljetnice Francuskoga veleprevrata, koji je trebao biti protuteža bazilici Srca Isusova na Montmartru. Sličan takav simbol nalazimo i u Italiji, u Rimu: Oltar domovine na spomen Emanuela II, ujedinitelja Italije (započet 1885., a dovršen 1911.), trebao je biti protuteža kupoli sv. Petra u Vatikanu, koja simbolizira moć Pape za koga se držalo kako je ne samo protivnik ujedinjenja Italije, nego i slobode mišljenja.

[5] Papinsko vijeće za kulturu, Gdje je tvoj Bog? – kršćanska vjera pred izazovima vjerske ravnodušnosti, Napredak, 2005., str. 19: „Ako je sekularizacija legitimni proces autonomije zemaljskih stvarnosti, sekularizam je poimanje svijeta prema kojemu se svijet tumači sam sobom i nema potrebe da se pribjegava Bogu. Bog tako postaje suvišan i samo smeta“. Usp. također Evangelii nuntiandi, br. 55.

[6] Gaudium et spes, br. 36: „Neka nam bude slobodno požaliti neka stajališta, kojih je nekada bilo i među samim kršćanima, zbog toga što nisu dostatno shvatili opravdanu autonomiju znanosti. Ta su stajališta, postavši izvorom napetosti i sukoba, mnoge duhove dovela do toga da drže kako se vjera i znanost protive jedna drugoj. No, ako se pod autonomijom vremenitoga podrazumijeva da stvorene stvari ne ovise o Bogu i da čovjek njima može raspolagati bez obzira na Stvoritelja, svatko tko vjeruje u Boga uviđa neispravnost takva stajališta. Stvorenje, naime, bez Stvoritelja iščezava. Štoviše kad je Bog zaboravljen, stvorenje postaje neshvatljivim“.

[7] Gaudium et spes, br. 76: „Crkva, koja se zbog svoje službe i nadležnosti nikako ne podudara s političkom zajednicom, niti se veže uz bilo koji politički sustav, znak je i ujedno čuvar transcendentnosti ljudske osobe. Politička zajednica i Crkva su, svaka na svom području, neovisne jedna o drugoj i autonomne“.

[8] Papinsko vijeće za kulturu, Gdje je tvoj Bog?, nav. dj., str. 9. Dokument ima 60 stranica i plod je završne skupštine Papinskoga vijeća za kulturu koja je održana u ožujku 2004. U prvom dijelu dokumenta analizira se vjersku ravnodušnost, a u drugom nudi konkretne prijedloge za dijalog s nevjernicima i ravnodušnima.

[9] Na uhodane predrasude i otklon vjerskih vrjednota u medijima, posebice ako dolaze od Crkvenoga učiteljstva, osvrnuo se prije nekoliko godina u razgovoru za njemački Die Welt kard. J. Ratzinger i rekao kako je na djelu „antikršćanska diktatura u medijima koja ne progoni izravno kršćane, ali ih marginalizira ili proglašava fundamenalistima“, te opisujući svaku vjersku zasadu „netolerantnom“ pokazuje koliko su zapravo „tzv. tolerantni djelatnici medija netolerantni“ (v. Toleranza e intolleranza. u: Civilta Cattolica, 5–19 agosto 2006, str. 213).

[10] Za prosvjetitelje religija je bila nešto iracionalno, mitsko i praznovjerno; nešto što šteti ljudskom napretku. Vrhunac takvog umovanja o religiji sekularizam je dosegao u XIX. stoljeću, u idealizmu Fichtea (1762.–1814.) i Hegela (1770.–1831.), u Compteovu (1798.–1857.) pozitivizmu, Marxovu (1818.–1883.) i Engelsovu materijalizmu, u Darwinovu (1809.–1882.) i Spencerovu (1829.–1903.) evolucionizmu, Haeckelovu (1834.–1919.) panteističkom monizmu, Nietzscheovom (1844.–1900.) nihilizmu i Freudovoj (1856.–1939.) psihoanalizi. U XX. stoljeću osobito se očitovao u Lenjinovu (1870.–1924.) i Staljinovu (1879.–1953.) komunizmu, Hitlerovu (1889.–1945.) rasizmu i Sartreovu (1905.–1980.) egzistencijalizmu za kojega je i samo ime Bog bilo besmisleno, jer čovjek je proizvod razvojnoga procesa koji ga je učinio malo višim živim bićem od drugih životinja.

[11] Želimir Puljić, Europo, pronađi sebe i oživi svoje korijene! Zadar, 2024. Kad se Papa Ivan Pavao II. vratio iz Hrvatske u Vatikan (9. lipnja 2003.), kroz osam susljednih nedjelja (lipanj i srpanj 2003.) pozivao je u prigodi anđeoskoga pozdravljenja sastavljače Ustava „neka u njega unesu riječ Bog i kršćanski korijeni“. Nažalost, nisu uvažili žarki vapaj i molbu sv. Ivana Pavla II.

[12] Dario Nikić Čakar, Socijalistička stranka pod Zapaterom: nova era španjolske politike, Političke analize, 2/2011., br. 6, str. 7–12.

[13] Zbog tako jasna stajališta nije prihvaćena njegova kandidatura u Europskoj komisiji, što je medijski obrazloženo „zbog ekstremne konzervativnosti“: „Nel 2004. la sua candidatura alla Commissione Europea venne respinta dal Parlamento europeo, a causa delle sue posizioni, ritenute eccessivamente conservatrici“.

[14] Corriere della sera, 24. svibnja 2006. godine.

[15] Il Giornale, 26. svibnja 2006. godine.

[16] Avvenire, 19. svibnja 2006. godine.