Omladina iza željeznoga zastora
U izvrsno dokumentiranoj reviji Estudios sobre el comunismo (Santiago, Čile) izišla je u četiri nastavka novela rumunjskoga pisca Antona Stefanescu u obliku pisama Cartas detrás de la cortina de hierro (Pisma iza željeznoga zastora). Novi je to način književnoga izražaja, temeljena na dokumentima (novine, izvještaji agencija itd.) i ljudima, koje svi poznajemo (suvremenih političara, umjetnika i slično). Nisu ova pisma u liniji ispovijedi jednoga Rouseaua, Amiela, Stendhala, Silvija Pellica i drugih, niti su to sjećanja, bilješke, dnevnici, kojima se zamjenjuje naslov autobiografije, a niti su nekakva sentimentalna pisma, kakova su na primjer Cartas a una turista peruanskoga pisca Enriquea A. Carrilla.
Stefanescuova Pisma nose obilježje gorke sadašnjice, gdje je idila života nepoznata i gdje je ljubav ugušena u začetku. Nije moja nakana usporediti ova pisma s novelama istoga pravca, napose s novelama Constantina Virgila Gheorghiua (njegov roman Dvadeset i peti sat daleko je umjetničkiji od Druge prigode). Stefanescu je napisao i novelu Bodljikave žice, zanimljivu i aktualnu, ali Pisma su ipak nešto novo u šumi „dokumentirane“ suvremene novelistike. Pisma imaju, dakako, i svojih slabih strana: junakinja novela, Oana, raspravlja kadikad kao zreli filozof, a ne kao djevojčica u pretproljeću života; ideologijski neprijatelji Stefanescua očituju svoje ideje u tako „zatvorenoj“ dijalektici da postaju apsurdni i smiješni, što ne bih mogao ustvrditi za sve marksiste; na kraju, i sami izvještaji iz „prve ruke“, kao novine i agencije, kadikad su pretjerano upotrijebljeni stvarajući nerazmjerje i zastoj radnje. Ipak opisi inženjera Griga i njegove žene liječnice Cornelije, idealista u vulkanu zlobe, zatim oca Kiricutza (toga Abrahama najnovijega vremena koji kao Božji svećenik i vidovnjak spašava, tješi i prorokuje) i njegove protuslike, otpala svećenika Aleksandra Burdúlea, koji nosi u sebi tragediju naših kolega u Hrvatskoj, koji su kao i on pali u zamku strasti i položaja; divan lik težaka Fioriana Múrea i njegova iskonska pronicavost u obrani zemlje i obitelji; bijeda rukovodilaca, nespremnih kao vratara Iona itd. – sve su to neprolazne odlike ovoga djela, koje bi trebalo izdati u posebnu knjigu. Vrijednost je novele općeljudska; ona prelazi okvire Rumunjske, jer sve se to može primijeniti i na Hrvatsku, što, nažalost, ne možemo kazati za književne proizvode nekih hrvatskih pisaca u emigraciji.
Vratimo se, dakle, na našu temu: kako reagira omladina iza željeznoga zastora po Pismima Antona Stefanescua.
U momentu invazije Istoka rađa se Oana, kćerka emigranta, unuka gospođe koja šalje kriomice pisma sinu na Zapadu, tomu Zapadu, koji je značio zapad za mnoge ideale i živote. (Zanimljive su i poučne tvrdnje Oanine bake o emisijama Glas Amerike.). Njezina majka, Denisa, umire poslije porođaja, naviještajući Oaninu budućnost kao djeteta koje će preobraziti lice zemlje. Zgodna aluzija na Ivana Krstitelja, o kojemu je Zaharija kazao: „I ti, dijete, zvat ćeš se prorok Svevišnjega, jer ćeš ići pred licem Gospodinovim, da pripraviš njegove putove.“
Vlad, sin vratara Iona, čovjeka, koji je – kao i mnogi radnici – doživio zatvore i logore, da na zadnju završi kao eksponent ideje, koju ni sâm ne razumije (dakako, ti su najvjerniji Partiji) – postaje prototip omladine, odgojene po komunističkom kalupu. Inteligentan mladić, napreduje u svojoj struci i biva unaprjeđen, ali ostaje uvijek samo dio velikoga kotača, koji se ne može zaustaviti na svom padu u bezdan. Vlad mora mijenjati i svoje prezime Brasoveanu, jer grad Brasov se mijenja u Staljingrad, ali Vlad Stalinescu mora opet postati Brasoveanu, kad Hruščov napadne Staljina i njegov „kult osobnosti“. Vlad je protuteža Oane, male buržujke, koja je prisiljena stupiti u komunističke organizacije i zavrijediti „crvenu kravatu“, da može biti primljena u koreografijski skup, gdje nalazi svoje mjesto, prorokovano po svojoj majci. Plesačica Boga i svoje domovine zanosi mase folklornim plesovima, naviještajući dane sreće i veselja. Oana prkosi vlastitoj Umjetničkoj brigadi koja nastupa na trgu pred crkvom da omete božićne obrede oca Kiricutza. Ulazi u crkvu u času kad najavljuju njezin nastup na rasporedu.
(Sjećam se, u vezi s Oaninom smjelošću, ribara koji je prošle godine u jednom dalmatinskom gradiću prkosio komunističkoj zabrani procesije u noći Velikoga četvrtka. Ušao je u crkvu, uzeo križ i izišao na ulicu. Vjernici su izvirili iz svih kutova i kuća. Nastala je silna procesija. Kako je završio taj junak Boga i Hrvatske, ne znam, ali sloboda je progovorila preko Križa, jedine utjehe toga ribara i umorne Oane, koja cjeliva bokove Raspetoga poslije napornih koreografskih vježbi.)
To su, dakle, prototipi omladine iza željeznoga zastora. Govore novim, „tehnološkim“ jezikom, koji je Partija uvela u zemlju, snalaze se u novim prilikama i žele iskreno da svijet bude sretan. Doduše, Oana reagira drukčije od Vlada, jer vjeruje, a vjera je čvršća od svih praznovjerja crvenih proroka.
– Oana, tvoja je putnica[1] zastarjela – govori joj Vlad ironično. – Umjesto da se osloniš na Krista, bilo bi bolje da imaš pouzdanja u samu sebe. Zašto kršćanstvo, za vrijeme dvije tisuće godina, nije dovelo čovjeka k savršenstvu?
– Jer savršenstvo ne postoji, Vlade! Kršćanstvo je nastojalo i nastoji učiniti čovjeka boljim od onoga kakav je bio. Uvijek boljim i plemenitijim. U tom skliskom zadatku nema granica, nego perspektiva… Kao i u umjetnosti. Gdje se može naći umjetničko savršenstvo? Unutar svoga stvaranja, umjetnik osjeća prisutnost Stvoritelja…
To je naraštaj, koji mi stariji teško razumijemo i koji ćemo jedva razumjeti u času povratka. Naraštaj odgojen u eri „napretka“, „petogodišnjih“ i „desetgodišnjih planova“, raznih „metoda“ u natječaju proizvodnje („metoda“ Baranaskaye, Vasilineva, Kolesova, Bugaciova itd.), koji od ljudi naprave strojeve s tom razlikom, da strojevi (a ne ljudi) imaju mogućnosti zamijeniti svoje istrošene dijelove; omladina „mitinga“, „dobrovoljnih“ radova, Umjetničkih brigada itd.
Ipak se svi ti idoli ruše pred riječju sloboda, szabadság,[2] koju Vlad piše vlastitom krvlju nad svojom posteljom u momentu revolucije u Mađarskoj; sloboda koju se ne može ukalupiti u tezu, antitezu i sintezu; sloboda, koja izbija iz žarulja Vladova džipa, pred kojim Poljaci čitaju manifeste slobode na zamračenim ulicama Varšave poslije ustanka u Poznanju; sloboda, koja zanosi zapovjednika ruskoga tanka u Budimpešti gledajući pred sobom dječaka s mađarskom zastavom u desnici, dok drugom rukom baca eksploziv pod njegova kola. Sloboda je suština čovjeka i jedino preko nje može procijeniti sebe i Stvoritelja.
Stefanescu iznosi, bez ikakve tendencioznosti, političke, kulturne, ekonomske i socijalne manevre komunističkih ideologa. Oana osjeća na vlastitoj koži kako je teško pribaviti „kruh naš svagdašnji“, jer baka mora prodati sve drage uspomene u kući da može ilegalno pribaviti brašno, dok rukovodioci imaju posebne cedulje i kupuju što im srce zaželi… Dragomir Boureanu, književnik nove ere, ne zna na koncu konca o čemu bi pisao, jer umjetnost posjeduje nešto neprolazno u sebi, ideju, koju komunisti mijenjaju iz dana u dan prema prilikama i dogođajima… Radnici i seljaci vide da propaganda nadglasava istinu koju se ne može ušutkati. Oana zna da je njezinu baku, profesoricu opće povijesti, zamijenila jedna njezina učenica (kao što su desetci učiteljica u Hrvatskoj, koje je narod nazivao u Dalmaciji „meštrovice na špiritjeru“ /samovaru/, zamijenile sposobne sile, koje se nisu mogle „ukalupiti“…). Inženjeri znaju da su primjene sovjetskih „metoda“ na rumunjskom tlu osuđene na neuspjeh, ali moraju šutjeti, jer je svaki „samostalni“ napredak izdaja i nosi sa sobom primjenu strahovitih metoda „samoispovijedi“ u ćelijama smrti, koju je iskusio Grig, Oanin stric…
Proročanstvo Oanine majke ostaje u cijelosti: omladina će spasiti Europu i donijeti joj izgubljenu radost. Omladina, o kojoj mi kadikad računamo, da je potpuno izgubljena za Boga i Hrvatsku, jer mislimo da se može „preodgojiti“ čovjeka u stroj. Mislim, da se na tu omladinu mogu primijeniti riječi Denise, majke Oanine, na umoru:
– Moja će kći živjeti. Ne osjećam bol. Izgubila sam volju za borbu. Moja kći će vas voditi. Ona će spasiti svijet!
Rajmund Kupareo, O.P.
Strojopis iz 1958., s bilješkom: „Tekst poslan za Kalendar, Chicago, 1959.; ne znam je li bilo tiskano.“
Prirediteljske napomene
[1] putovnica; putnica je bio službeni hrvatski naziv za putovnicu tijekom Drugoga svjetskoga rata
[2] mađarski: sloboda
