Osoba
Je li Bog krivnja i kazna, onaj osjećaj straha da su vrata oproštenja zauvijek zatvorena? Ako jest nije li najbolje uopće ne pokušati tražiti ga, nije li bolje šutjeti u sebi o tom Bogu? Pomisao ranjena čovjeka koji umjesto milosrdnog, otkriva Boga bez ljubavi. Očekujući da će na kraju putovanja kroz zlo pronaći razumijevanje. Ako ga tamo dočeka hladni i ravnodušni Bog, onda je bolje, pomislit će čovjek da ga i ne susretnem. Između Ništa i Boga koji ne ljubi nije teško napraviti izbor.
Nije li tako i u životu dok smo ovdje? Radije biramo ništa nego osobu koja nas ne ljubi. Radije ništa nego hladnoća drugog ljudskog bića. Naše nadanje u susret s toplinom Boga koji će biti zainteresiran za našu tragičnu sudbinu ne može se do kraja niti potvrditi niti odbaciti.
Nadanje leži na tankoj niti između dva izbora koji se međusobno isprepliću i suprotstavljaju. Bog neće moći razumjeti kroz što smo prošli ili će u potpunosti razumjeti. Kako bi bilo lako kad bi to bila samo stvar pukog znanja u koje smo sigurni bilo o jednom ili o drugom. Onda bismo znali ima li nade ili nema. Ima li očaja ili nema.
Ovako, a u tome leži i sva težina onoga biti čovjekom, pitanje nam se postavlja kao slobodna odluka. Hoću li izabrati nadanje u Boga koji će razumjeti ili nadanje u Boga koji će biti tamo, ali bez shvaćanja kroz što smo prošli.
Izabrati nadanje još ne znači potpuni mir. To je više jobovska strpljivost koja od vremena do vremena gubi elan i u njoj nadanje presahne na neko vrijeme. Izabrati Boga koji će biti tamo bez osobnog odnosa prema meni već nam postavlja pitanje o tome zašto trpjeti i zašto se nadati ako iako postojeći, Bog to neće moći razumjeti?
Odatle dolazi i misao o Bogu kao osobi, jer osoba je ona koja razumijeva, osoba je ona koja nosi u sebi odgovor na pitanja koja postavljamo.
Priroda je možda nekakva objava Boga, ali nedostatna je za nadu. Ona nam tek kazuje o ljepoti uređenosti skrivajući zlo kao dio te uređenosti jer ga ne uspijeva svojim postojanjem objasniti.
Osoba bi nam mogla dati odgovor na pitanje zašto našeg trpljenja. Vjerovati da je Bog osoba nije samo stvar teologije, nekako je ta misao prisutna u svakom od nas kad pred trpljenjem pitamo za odgovor.
Mi ne pitamo prirodu, pitamo osobu. Pitamo Boga. Ako ništa radi nemogućnosti da objasnimo trpljenje i zlo, vjerujemo u osobu koja će nam dati odgovore.
Ne radimo li tako i međusobno? Onoga ili onu tko nas povrijedi, tko nam uzrokuje patnju i trpljenje kad skupimo dovoljno hrabrosti izvedemo pred pitanje zašto si mi to učinio ili učinila?
Iskustvo drugoga nas poučava da ako postoji odgovor na ono neodgovoreno u našoj patnji to neće doći ako uz neodgovoreno ne dolazi i osoba koja će odgovoriti.
Zato je za mnoge od nas Bog osoba, tako drugačija i različita od nas, a istovremeno i tako bliska. Osoba može dati odgovor. Osobu se pita za odgovor. Osobu se traži radi odgovora.
Nije li to nadanje? Nije li to nada?
Vjerovati u osobu koja će nam dati odgovore, koja može odgovoriti na neodgovoreno, odgovore koje uz sav napor i trud ne pronalazimo u onoj osobi kojega zovemo imenom čovjek.