Osuda


U Pismu čitam kako u vrijeme moje obrane nitko ne bijaše sa mnom. Piše to onaj koji je možda najviše zaslužio da ga se brani jer je od progonitelja postao svjedokom. Dirljiva je njegova veličina u opraštanju kad malo kasnije piše: Ne uzeo im Gospodin za zlo. Postoji mogućnost doživljavanja i proživljavanja šoka jednom kad se postane dijelom Crkve. Kad sam iz idealizirane slike ušao u njezinu stvarnost. Malo je reći kako je ona misao da je Crkva istovremeno i grešna i sveta pomogla u takvim trenutcima. Ta misao mi se činila previše uopćenom i apstraktnom. Ono što sam ponekad doživljavao znalo je biti kudikamo surovije i grublje. Ali, i sam sam tako radio drugima. I protiv drugih. Podmetanja. Ogovaranja. Klevete.

Izložen na vjetrometini i unaprijed osuđen, rastužilo bi me likovanje onih koji zajedno sa mnom čine Crkvu i jesu Crkva. Nije me pogađao stav i ponašanje svijeta. Ono što me dovodilo do očaja bili su oni koji su kao i ja bili Crkva. Proživio sam i doživio kojekakvih neugoda i odbacivanja od svijeta, strah me priznati da sam ponekad i više nego od svijeta to isto doživljavao i osjetio u Crkvi. Slika Crkve kao zajednice dobrih i vjernih odavno se raspala i netragom nestala. Ja više ne mogu vratiti tu i takvu sliku jer je nemam od čega izgraditi.

Ne očajavam. I ne žalim se. Ono što su meni drugi činili i ja sam činio njima. Između mene i njih nije vladao zakon ljubavi, radije smo sebe podredili onom zakonu oko za oko, zub za zub. Kleveta za klevetu. Ogovaranje za ogovaranje. Podmetanje za podmetanje. Pokušati sebe opravdati i nazvati čistim bio bi čin krajnjeg licemjerja. Žao mi je što sam pritom nagrdio lice Crkve i ono dobro koje kroz nju i preko nje dolazi.

Tek u riječima apostola kako u vrijeme njegove obrane nitko nije bio s njim prepoznajem kako je povijest Crkve imala i ima i tu svoju dimenziju koju bih od sebe najradije sakrio. Nije to ona dimenzija njezine povijesti koja se bavi i ističe samo grijehe i slabosti Crkve. To je trenutak kada se mladalačke iluzije o Crkvi raspadnu i na njihovo mjesto dođe odrasli i zreli realizam. Onaj koji se žali kako nitko nije bio s njim za vrijeme njegove obrane, ali i moli te da im to ne uzmeš za zlo, pronašao je istinski put kako ne izgubiti vjeru i ne razočarati se u Crkvu i ostati vjeran tebi i poslanju koje si mu povjerio.

To je trenutak odustajanja od samog sebe, trenutak priznanja kako ja nisam i ne trebam biti središe Crkve oko kojega se sve vrti. To je spasonosni trenutak koji čovjeku obično dolazi negdje na kraju života ili pri kraju njegovog aktivnog poslanja i djelovanja u Crkvi. Trenutak kada spoznaje i zna da su podmetanja, ogovaranja, klevete i sve ono loše i beskorisno što je činio protiv drugih u konačnici ono što je uradio protiv sebe. Trenutak kad otkriva da lex talionis nije umirio njegovu savjest i da njegovom primjenom on ništa nije postao niti bolji niti svetiji niti pobožniji, možda tek ogorčeni starac koji sada, kad više nema moć, ne može nikome uzvratiti okom za oko i zubom za zub.

Onaj u Pismima koji tako veličanstveno oprašta izgovarajući velike riječi: Ne uzeo im Gospodin za zlo, nije od onih koji je smatrao da je njegovo pravo uzvratiti istom mjerom na podmetanja, ogovaranja i klevete. Predosjećao je kako je to sudbina svakog onoga u Crkvi koji što radikalnije i autentičnije slijedi tebe to jače biva izložen porugama, sumnji i podmetanju. Ja se ne zanosim da sam poput njega. Ja mislim i ponašam se prema onom oko za oko, zub za zub. Osvećujem se onom tko se meni osvećuje. Klevećem tko mene kleveće. Ogovaram tko mene ogovara. Podmećem tko meni podmeće.

Međutim, već sad naslućujem kako neću moći na kraju života izgovoriti da im ne uzmeš za zlo ono što su mi učinili, jer i ja sam njima učinio zlo. Takvu veličanstvenu molitvu da oprostiš onima koji su činili zlo i nepravdu u Crkvi onome koji im ništa nije učinio može izgovoriti samo onaj koji oprašta, i samo takav ima pravo na takav zahtjev pred tobom.

Ne bih rekao da je to pitanje uvijek nekakve životne mudrosti, starosti i životnog iskustva i nakupljene životne filozofije. Kao da bi uvijek bilo moguće da se čovjek odjednom kad ostari promijeni. Riječ je o odnosu prema tebi koji od početka netko prema tebi zauzima. Tako i onaj koji bez ikakve gorčine u sebi priznaje u Pismu kako nitko s njim nije bio za vrijeme njegove posljednje obrane, od samog početka, nakon svog obraćenja, ima isključivo tebe pred očima. I nikoga više. Polazeći od tebe i s tobom tako živi i tako radi. On već na samom početku odbacuje zakon oko za oko, zub za zub, jer mu prvi ti nisi uzvratio tim istim zakonom, nego milosrđem i praštanjem. I što je on mogao drugo učiniti nego postupati i pokušati biti poput tebe? Zar je mogao drugačije? Jer da je učinio drugačije iznevjerio bi i tebe i sebe.

Za razliku od njega, još uvijek živim prema starom zakonu. Onom u kojem sebi uzimam kao apsolutno pravo uzvratiti istom mjerom. I što više i češće tako djelujem i radim, to sam manje svjestan postojanja milosrđa i oproštenja. Primjena zakona u kojem uzvraćam istom mjerom utječe i na moju sliku Crkve, jer ona prestaje biti darovateljica milosrđa i oproštenja i pretvara se u osvetničku ustanovu i instituciju, a njezina povijest nije ništa drugo nego povijest sukoba između pravde i nepravde unutar nje, gdje su jedni uvijek moćni i privilegirani, dok su drugi potlačeni i gaženi.

Za razliku od vjerničke veličine onoga koji te u Pismu moli da ne uzmeš za zlo onima koji su ga napustili, izigrali i koji su ga progonili i maltretirali, ja se više vodim strahom da ti nećeš svakome dati po djelima njegovim. I da te preduhitrim u tvojoj sudačkoj namjeri i sudačkom poslu, primjenjujem zakon kojim se bez grižnje savjesti mogu osvetiti svakom tko mi stane na žulj ili procijenim kako me je povrijedio i uvrijedio. Dok dočekam tvoju pravdu u Crkvi čini mi se pametnije da je već sada sam uzmem u ruke. Ono što ne mogu postići vlašću i moću, jer ih nemam, nadoknađujem na druge jednako perfidne i pokvarene načine.

I tako je Crkva za mene postala ništa drugo i ništa više nego puki poligon i prostor svađa, sukoba, smicalica i raznih podmetanja. I što se više toga u Crkvi događa, to ja više likujem, jer sve teže podnosim i prihvaćam stvarnost Crkve i u onoj njezinoj dimenziji koju čine svetost, mučeništvo, autentičnost života i vjernost tebi. To je logičan svršetak razmišljanja onoga koji sve svodi na zakon uzvrati istom mjerom i ne ostavlja prostora za milosrđe i praštanje onome koji se kaje jer ga je povrijedio i uvrijedio.

Za nekoga poput mene Crkva više nije mjesto oproštenja, jer bih prvi ja morao pasti na koljena pred tobom i tražiti od tebe oproštenje, pitajući se može li mi biti oprošteno, jer povrede koje sam nanio drugima u Crkvi nisu tako bezazlene i djetinjaste kako ih ja želim uporno i tebi i sebi prikazati i protumačiti. I zato s dubokom zavišću, ali i određenim divljenjem, čitam retke Pisma kako nitko nije bio s njim u vrijeme njegove posljednje obrane i kako te moli da onima koji su mu to učinili ne uzmeš za zlo.

Kakva vjernička i kršćanska veličina kad se malo podrobnije pročita šta je sve taj za tvoje ime prošao, proživio i pretrpio. Za razliku od njega, ja još uvijek volim ostati u tom prostoru naslađivanja osvetom onome koji mi je nešto učinio. Gledati ga kako se muči sam sa sobom, kako se uzaludno bori za svoj dobar glas ili da istina dođe do izražaja. Gledati ga kako se jadan trudi i bori dok se istovremeno čudi kako je takvo nešto moguće u Crkvi, takve ružne stvari i ružni postupci.

Ali isto je tako vjerojatno kako ja neću moći kao onaj iz Pisma na kraju života mirno reći: Dobar sam boj bio, trku završio i vjeru sačuvao. Neće tu biti vjere od koje će išta preostati da se sačuva i donese pred tebe. A i boj neće biti borba protiv svojih grijeha i zahvalnost što me tvoja milost snažila, čuvala i pratila da ne odustanem i posustanem. Bit će to likovanje starca koji nikome nije ostao dužan za svaku osvetu, podmetanje i klevetu.

Bit će to ružan i tužan prizor. Čovjek, kršćanin, a možda i svećenik, koji u posljednjim trenutcima svog života likuje nad svima, pa čak i nad Crkvom, govoreći samozadovoljno i samodopadno: Nikome nisam ostao dužan i svakome sam na uvredu uzvratio uvredom, na osvetu osvetom, na klevetu klevetom. Ako budem takav, onda je cijeli moj kršćanski život promašen i besmislen kao i moj svećenički poziv, jer za toliko vremena nisam uspio shvatiti da oni redci iz Pisma u kojima te apostol moli da drugima ne uzimaš za zlo, ono što su mu neki u Crkvi i iz Crkve učinili govore o tome da ako ja ne budem milosrdan i spreman oprostiti, ni Crkvu ni tebe više neću moći vidjeti i razumjeti kao one kod kojih i u kojima na kraju života mogu pronaći milosrđe, oproštenje, smiraj i mir.

Ostat ću tužan i usamljen osvetnik, uvjeren da je Crkva izgrađena na zakonu oko za oko, zub za zub i da su i njezina i moja povijest ništa više doli povijest sukoba, mržnje i nepravde između nje i mene, između mene i drugih u Crkvi, između tebe koji si me pozvao i mene koji sam se odazvao. U takvoj trci se nema što sačuvati niti je to dobar boj. To je više osvetnički pohod protiv Crkve i drugih u Crkvi, pohod čovjeka kome je oko za oko i zub za zub potpuno zamaglilo pogled na onoga koji u Pismu upozorava: Ne sudi da ne budeš suđen, ne osuđuj da ne budeš osuđen, jer mjerom kojom mjeriš tebi će se zauzvrat mjeriti.