Srijeda, 18 svibnja

Otajstvo milosrđa – razmišljanje uz 2. nedjelju po Božiću

Dolazak Sina Božjega među nas ljude bio je veliko otajstvo spasenja, što je sveti Ivan Evanđelist nastojao izraziti biranim riječima u Prologu svoga Evanđelja govoreći o Božjoj vječnoj Riječi koja kao svjetlo i kao život dolazi među ljude. A Ivanove duboke riječi ostale su i ostaju izazov svima koji žele razumjeti otajstvo Božjeg dolaska među ljude, pa onda i nama kojima je također cilj slavljenjem božićnog otajstva primiti jasniju spoznaju i uspostaviti čvršće zajedništvo s Bogom koji nas je pohodio. Tako i sveti Augustin, tumačeći riječi Ivanova Prologa koje smo danas čuli, meditira o otajstvu Božjeg dolaska među ljude. Vjerno slijedeći misao svetog Ivana Augustin najprije razlaže otajstvo vječnog rođenja Božje Riječi od Oca ističući njezinu stvarateljsku moć i stvarno božanstvo. Ali nije riječ samo o Riječi po kojoj je sve stvoreno, nego je riječ o Riječi koja je došla na svijet to jest među nas ljude, kako veli sveti Evanđelist.

Već se Ivan divio činjenici da otajstvo Božjeg vječnog rođenja nije ostalo zatvoreno samo u sebe, nego je izišlo iz sebe očitujući sve dobrotu i ljubav Božju, što će dati povoda svetom Augustinu da dodatno produbi ovu temu. Upravo vječno rođenje Božje Riječi pokazuje da je Bog u sebi otajstvo komunikacije i otvorenosti, te zato i izlazi iz sebe prema svijetu, a napose prema čovjeku očituje najveću dobrostivost. Zato će mu sveti Augustin klicati kao otajstvu dobrohotnosti i milosrđa:

„Velike li dobrohotnosti! Velikog li milosrđa! Onaj koji je rođen kao Jedinac Božji nije htio ostati sam. Mnogi ljudi kad nemaju djece, u poodmakloj dobi posvajaju djecu, te voljom nadomještaju što nisu mogli po naravi. To čine ljudi. Ali ako netko ima sina jedinca, još više se raduje poradi njega, jer će njemu samome pripasti posjed budući da ne će imati s kime bi dijelio baštinu, što bi ga učinilo siromašnijim. Ali Bog ne čini tako. Svoga Jedinca kojeg je rodio i po kojem je sve stvorio, poslao je na svijet da ne bude jedinac, nego da posvoji drugu braću. Mi nismo rođeni iz Boga kao što je rođen on – Jedinorođenac, nego smo posvojeni njegovom milošću. Sam Jedinorođenac je došao da nas oslobodi grijeha u koje smo bili zapleteni i kojima smo bili zapriječeni da nas posvoji. Ali on, one koje je htio učiniti braćom, oslobodio ih je i učinio subaštinicima.“ (In Io. Ev. tr. 2,13)

Da bi svojim vjernicima jasnije predočio, ali i sasvim jednostavno, koliko je bilo neobično Božje ponašanje, Augustin ga uspoređuje s ljudskim, ukazujući na one radikalno bitne razlike. Boga nije spriječila, kao što biva među ljudima, ni naravna nemoć ni pogubna sebičnost, da se otvori čovjeku. Ljudima se može dogoditi , ako im zakažu naravne sile, da ostanu bez poroda, ali Bogu ne, jer Božji život je neograničeno plodna snaga. Ljudima se može dogoditi da zbog pohlepe i sebičnosti radije vole biti samci, jer onda sami uživaju u zemaljskoj baštini, ali Bog nije poput čovjeka, nego, naprotiv, želi sebi pridružiti posvojenu djecu. Osim toga ni njegova baština nije zemaljska nego mnogo uzvišenija. Svjestan Kristove neizmjerne velikodušnosti očitovane utjelovljenjem, Augustin će nadodati: „Ali on se nije bojao imati subaštinike, jer njegova baština nije oskudna, pa ni onda ako je mnogi posjeduju. Upravo oni postaju njegova baština činom kojim ih on prisvaja, a on na isti način postaje njihova baština.“

Vidimo tako da je Božja Riječ rođenjem kao čovjek očitovala moć plodnosti i nad ljudskom naravi koja je postala njegova utjelovljena narav. Zato se i mi, poput svetog Augustina, divimo čudu Božje dobrohotnosti i milosrđa, jer je Božja Riječ došla na svijet kako bi nas oslobodila grijeha i podarila nam moć da postanemo djeca Božja i Božja baština. Zahvalni za toliki dar milosrđa Božjem Sinu koji se radio kao čovjek da nas posini, uzvratimo vjernošću da možemo i sami po njegovu zemaljskom rođenju biti obdareni drugim rođenjem, onim nebeskim, čime postajemo plodni za vječnost. Držimo se ovog otajstva milosrđa, u kojem je Krist rođen u vremenu od Djevice, kao svoje baštine, kako bismo i sami primili milosni dar onog uzvišenog rođenja u Bogu, po kojem ćemo zauvijek ostati djeca vječnoga Oca.


Članak je objavljen u VĐONSB-u.