Subota, 4 prosinca

Papinstvo Celestina V.: 1294. i Bonifacija VIII.: 1294.-1303.


Podsjetimo na jedno davno dragovoljno odreknuće na papinskom prijestolju, Celestina V., pape od 5 mjeseci i 8 dana: 5. VII. – 13. XII. 1294. i na njegova neposredna nasljednika.


Celestin V.


Rođenje i život. Na svijet došao oko 1210. godine kao jedanaesto od dvanaestero djece seljačkih roditelja u Molizama u Italiji. Krsno ime Pietro. Ušao u 20. godini u benediktince, pa ih napustio i kao pustinjak, bježeći od naroda, mijenjao pećine živeći u nedostupnim mjestima u gorju Abruzzo. U Rimu zaređen za svećenika 1238. Osnovao Družbu, kasnije prozvanu „celestinci“, koji su priključeni benediktincima, ali je 1274. godine Pietro išao (pješke) k papi Grguru X., koji je bio na Lionskom koncilu, da mu se odobri neka autonomija Družbe. I odobrena. Vratio se u brdo zvano Morrone, odatle mu puno ime Pietro del Morrone. Glas o njemu, o njegovim ozdravljenjima i čudotvorstvima, askezi pronio se Italijom, Papinskom Državom, Papinskom kurijom i kraljevskim dvorom.

Izbor. Nakon smrti Nikole IV. 22. II. 1292. dvanaest kardinala bijaše toliko razdijeljeno na temelju osobnih, obiteljskih, stranačkih i drugih nereligioznih razloga da ne bî podloge da se u konklavama kroz 27 mjeseci slože i dvotrećinskom većinom izaberu Papu. Umiješa se u izbore i kralj sicilijanski i napuljski Karlo II. Anžuvinac francuske krvi, koji ponudi čak četiri svoje liste kandidata. Ali ni to ne prođe. Ime pustinjaka Pietra del Morrone postade pojam. Tako dospje kao papabile na listu konklavista. Očekivaše se u zraku neki anđeoski ili nebeski Papa. U kardinalskom glasovanju 5. srpnja 1294. u Perugi iziđe pustinjak Pietro, živi svetac na zemlji. Za njega dade glas dekan zbora, zatim dvotrećinska većina i konačno jednoglasno izabran. Kardinalski ga delegati 18. srpnja pohodiše te ga, uspaničena, uvjeriše da bi počinio „smrtni grijeh“ ako ne prihvati izbor. Pristade![1] Pietro uđe u 85. godinu života. 

A prste imađaše i kralj Karlo II. Anžuvinac (1254.-1309.) koji zajedno sa svojim sinom Karlom Martelom 28. srpnja iz brdske pećine doprati izabrana Starca koji svečano uđe u grad Aquilu, i to na golu magarcu kako je i navikao, i drukčije ni za živu glavu; samo što ovaj bijaše sav bijele boje! Ulazak izazva kritiku kardinalâ, a buran pljesak masâ. Dana 15. kolovoza „oblačenje“ u grimiz, znak vlasti nad Rimom i Svijetom. Evo ga s novim imenom: Nije Petar Drugi, nego Celestin Peti. Vjerojatno ne na uspomenu Celestina IV., koji 50-ak godina prije toga, 1241. bî izabran i, neposvećen i neokrunjen, umrije do 15 dana.[2] Tu, u Aquili 29. kolovoza 1294. Celestin bî „posvećen“ za Papu u nazočnosti od 200.000 vjernika. Kardinali htjedoše sve u Perugi ili u Rietiju, ali kraljeva jača.

Djelovanje. Još za boravka u Aquili, 18. rujna, trotjedni Papa imenova 12 novih kardinala, i to 7 Francuza, sve po kraljevu kažiprstu, i 5 Talijana, nijedan iz Papinske Države, a među tima dvojica celestinaca (jedan uskoro preminu). Vidiš od početka da je Celestin V. više pijun u čvrstim rukama kraljevim. Štoviše, Karlo odluči da Papa stoluje ne u Rimu – kao Papa Rima ni ne vidje! – nego u Castelnuovu kod Napulja, kamo Celestin prijeđe 5. studenoga. Tu ga pohodiše i pozdraviše razni veleposlanici, kao i predstavnici gibelina i gvelfa: jedni da mu se poklone, drugi da s njih skine izopćenje. Tu dođe, kažu, i Dante, izaslanik Firenze.[3] Svoju kongregaciju „celestinaca“ Celestino obdari određenim povlasticama, a raznim osobama ili družbama izdade brojne prerogative, blagoslove, donacije, indulgencije. Naivan, nesamostalan, nekompetentan, redovitu upravu Crkve uvede u nemali nered. Može se on snalaziti po moronskim špiljama, ali kako se snaći u labirintima „Papinske kurije“, i to u Napulju, koju mu namjesti kralj: stari Celestino igra, kako mladi Anžuvinac svira!

Odreknuće. Kada dođe prvo Došašće, Papa se uželje posta i pokore, pa odluči prepustiti upravu Crkve trojici kardinala. Ali plan naiđe na oštar otpor i neuspjeh. To ga navede da počne razmišljati o svojevoljnu odreknuću od papinske službe. Posavjetova se s tim u vezi i s uglednim kanonistom, kard. Benedettom Caetanijem. Upita ga: je li se i jedan Papa u povijesti dragovoljno odrekao od papinstva? Caetani ga uvjeri da je bilo više takvih odreknuća kroz stoljeća, svojevoljnih papa penzionera, pa mu kardinal sastavi tiskovno priopćenje i navede razloge odreknuća. Tako 13. prosinca 1294. u Kardinalskom konzistoriju papa Celestin V. pročita formulu zahvale koju mu saže taj kard. Caetani.

„Ja, papa Celestin V., potaknut zakonitim razlozima, iz potrebe za poniznošću, moralnim usavršavanjem i zbog obveze savjesti, zbog tjelesne slabosti, nedostatka nauka i zloće svijeta, kako bih zadobio prijašnji mir i utjehe života, slobodno i spontano napuštam papinsku službu i izričito se odričem prijestolja, dostojanstva,
tereta i časti koje ona nosi.”
[4]

Odloži Papino znakovlje – tijaru, prstenje, palije i plašteve, ne zadrža više ni bijelih haljina, niti osta u Napulju, niti mu osta naziv emeritus, nego opet „fratel Pietro“ u sivoj haljini. Izrazi želju da se vrati u onu pećinu odakle je i došao. Ali njegov nasljednik Bonifacije VIII. – glavom onaj kard. Benedetto Caetani koji ga svemu tomu pouči – ne dade mu povratka u brdo Morrone, da mu ne bi palo na um da stvori kakav raskol, nego ga najprije stavi pod kućni nadzor, a onda, kada ex-Sveti Otac papa Celestin V., sada u svijetu fratel Pietro, htjede preko Morronea u Grčku radi nekih svojih „eremitskih“ poslova, a neki to vidješe kao bijeg, baci ga u pravi zatvor u tvrđavu Fumone kod Ferentina, 80 km od Rima, gdje odleža više vremena. Pojavila mu se neka infekcija na tijelu i izdahnu 19. svibnja 1296. Pokopan najprije u Fumoneu pa 1327. u gradu Ferentinu i konačno ga njegovi celestinci „kradom odniješe“ i pokopaše u bazilici Santa Maria di Collemaggio u Aquili. Postupak kanonizacije otpoče nakon smrti Bonifacija VIII., 1303., i papa Klement V. 1313. godine proglasi ga svetim. Spomendan 19. svibnja, ali ne kao Celestin V., nego kao sv. Petar Moronski.[5]

Nezgodna epizoda na Papinu tronu. Odnosi li se na Celestina da „iz svojih ruku visok čin je dao“ ili na nekoga drugoga, kako Dante pjeva,[6] kritike su podijeljene do današnjega dana.

Papa Benedikt XVI. 28. travnja 2009., nakon potresa u Aquili, pohodio je i baziliku Sv. Marije i na Celestinovu grobu ostavio papinski palij! Simbolika njegova budućega odreknuća?


Papa Bonifacije VIII.


Benedetto Caetani – neki ga pišu Gaetani – rođen oko 1235. u mjestu Anagni u Laciju. Pravnik bolonjske škole. Od 1264. u društvu kardinala u misijama Svete Stolice u Francuskoj i Engleskoj. Od 1281. kardinal-đakon, zadržavši svih 17 do tada stečenih beneficija – posjeda, kojima je obogaćivao svoju obitelj, osobito nećake, suobličen duhu vremena. A imovinu u raznim mjestima prodavao ili zamjenjivao pa onda u prikladnim zonama kupovao i nastojao sve držati na okupu. U vrijeme dugih dvogodišnjih konklava kada je za papu izabran Pietro del Morrone, Caetani je imao udjela i suglasio se s izborom pape Celestina V. A prigodom Papina odreknuća imao je kao pravnik nemalenu ulogu u sastavljanju formule odreknuća.

Konklave. Deset dana nakon Celestinova odlaska s Papina prijestolja, počeše konklave, 23. prosinca 1294., i već drugi dan u trećem glasovanju pojavi se prezime kard. Caetanija. Uzevši ime Bonifacije VIII., početkom siječnja 1295. preseli u Rim. S njim pod posebnom pratnjom bijaše i bivši papa Celestin V. koji je htio pobjeći, pa je pritvoren u tvrđavu Fumone, za svaki slučaj.

Sve novo. Novi je papa u Sv. Petru posvećen 17., a u Lateranu okrunjen 23. siječnja. Želio je u Crkvi red, a u svijetu mir! Prvom enciklikom Gloriosus et mirabilis [Slavan i čudesan] od 25. siječnja 1295. smijeni dotadašnje kurijalno osoblje, od vratara do vikara – što se kaže, a izabra novo po svom kroju, i dokinu sva „očekivanja“, još neprovedena prethodnih Rimskih prvosvećenika.[7]

Papa zatim 8. travnja 1295. izdade bulu s naslovom Olim Celestinus – [Nekada Celestin] kojom djelomično poništi, a djelomično obustavi njegove crkvene odluke i poslove, samo ostavi valjanim imenovanje 12 kardinala. Taj Papin novostvaralački dinamizam izazva nemalo neraspoloženje pogođenih osoba i u Kuriji i u Crkvi. Njegov aktivizam, povremeno zaustavljan samo bolestima „kostobolje i kamenaca“, koje ga ponekad nesnosno napadahu, bijaše gotovo neukrotiv. Uvelike mu bijahu od koristi karavane mazga koje mu dopremahu ljekovitu vodu iz Anticola (današnji Fiuggi),[8] 85 km od Rima.

Sukob s kardinalima Colonna. Odmah s početkom pontifikata dvojica kardinala iz plemićke obitelji Colonna, Giacomo i Pietro (stric i nećak), uza suglasnost ostalih kardinala podnesoše dubium/upit profesorima sveučilišta Sorbonne u Parizu (osnovano 1257.) o zakonitosti izbora Bonifacija VIII., što Papu duboko ponizi i učini ne samo krutim nego donekle i okrutnim. Kardinali izvana zadržaše korektan odnos prema Svetom Ocu. Ali kada jedan od tih Colonna, brat kardinala Pietra, po imenu Stefano, 3. svibnja 1297. opljačka oko 200.000 fiorina – nije to mala hrpa! – koje je Bonifacijev nećak Pietro prevozio iz Papina rodnoga Anagnija u njegov radni Rim, izbi oštar i dugogodišnji sukob. Neki pišu da bi to mogla biti beffa – šala, rugalica.[9] Bila ili ne bila ruga, nasta „sveti rat“! Sutradan Papa naredi dvojici spomenutih stožernika Colonna da se hitno ukažu pred njim u Rimu. Kardinali se oglušiše na Papin zov. Novac, doduše, bi vraćen, ali kardinali ne izručiše Papi svoga srodnika Stefana.[10]  

Na to se bojišnica proširi bez ikakvih obzira i škrupula. Kako se kardinali ne pokoriše, Papa se dade na razna pera i pergamene koje imađaše u svojim papinskim moćima, da ostane zapisano budućim naraštajima. Na Trgu sv. Petra 9. svibnja 1297. Bonifacije održa glasan govor protiv dvojice kardinala Colonna, nazivajući ih „crvuljčićima“:

„Kako bismo mogli pretendirati da sudimo kraljeve i knezove na zemlji, ako se ne bismo usudili niti ukloniti jednoga slična crvuljka? Propali [Colonne] u vjekovječne vjekove, tako da spoznaju da je ime Rimskoga prvosvećenika posvuda znano i da [Papa] sjedi vrlo visoko, sam, iznad svih!“[11]

Bonifacije pokaza neobičan polemičan duh i ton koji se najmanje priliči takvu dostojanstvu, i to sve u munjevitu stilu: zaprijeti im oduzeti kardinalske časti, konfiscirati im imovinu i konačno ih izopćiti iz Crkve, ne pokore li se.

Rimski prvosvećenik zakaza Kardinalski konzistorij za sutradan, 10. svibnja. Kardinali Colonna, svjesni što ih čeka, preduhitre Bonifacija sastavljajući dokument u svojoj tvrđavi u Palestrini s dokazima o nezakonitosti Papinoj i prizivajući se da to Koncil prosudi. Opasan potez koji bi mogao odvesti u raskol. Na konzistoriju, 10. svibnja, gdje se opet ne pojaviše dvojica kardinala, Papa dade pročitati bulu Preteritorum temporum [Prošlih vremena] u kojoj navede povijest Colonninih nedjela i nepravdi, napose kardinalska nedjela prema njihovim rođacima, te grimiznicima oduze kardinalsko dostojanstvo i sve crkvene beneficije. Novom bulom od istoga dana In excelso throno [Na uzvišenu prijestolju] službeno sankcionira degradaciju dvojice kardinala. Kardinali uzvratiše 11. i 16. svibnja ponovnim optužbama o nezakonitosti Papinoj, na što Bonifacije 23. svibnja bulom Lapis abscissus [Odvaljen kamen] kardinale izopći iz Crkve, a imovinu im oduze. Dvojica ekskomuniciranih kardinala po treći put – „treći manifest“ – optužiše Papu 15. lipnja 1297. zbog njegove nezakonitosti, njegova „apsolutizma i tiranskoga ponašanja prema Kardinalskom zboru“ i zbog teških njegovih poreza na vjernike. I sve opet poslaše na sveučilište Sorbonnu.[12]

Da skratimo: Sve je teatralno završilo. Palestrina, gdje se bijahu oba kardinala zabarikadirala, bi zauzeta. Uhićeni kardinali, zajedno sa svojim srodnicima Agapitom i Sciarrom (Šȁra), braćom kardinala Pietra, u Rietiju, 60 km od Palestrine, u posebnoj ceremoniji, duboko poniženi, zatraže oproštenje od Pape. Papa pokajanim izopćenicima vrati kardinalski naslov, ali odmah oba kardinala i oba njihova srodnika Colonna zatoči u Tivoliju – 25 km od Rima – u rujnu 1298. Odatle Colonne pobjegnu u srpnju 1299. i nađu se u Francuskoj gdje će se povezati s kraljem Filipom IV. Lijepim. Papa im rasporedi imovinu: dijelom drugim Colonnama, a dijelom Orsinijima.[13]


(Nastavak slijedi.)


[1] P. Herde, „Celestino V, santo“, u: Enciclopedia dei Papi, II., Roma, 2000, str.  460-472, navod: str. 464.

[2] Isto, str. 465.

[3] Isto, str. 466.

[4] https://anankenews.it/amp/francesco-benedetto-xvi-celestino-v-tre-pontefici-identica-rinuncia-seconda-parte/

[5] G. Marchetti Longhi, „Celestino V., santo“, u: Bibliotheca Sanctorum, III., Rim, 1966., pretisak 1990., str. 1099-1107, navod: str. 1106.

[6] D. Alighieri, Božanstvena komedija, Pakao, III. pjevanje, rr. 58-60, pisano 1319. godine, šest godina nakon kanonizacije, pjeva o „gran rifiuto“ (velikoj odbijenici) ne spominjući Papina imena; stoga nije sigurno odnosi li se to na Celestina V. ili na kard. Mattea Orsinija, koji je u prvom glasovanju bio izabran pa odbio prihvatiti pontifikat. Pjesnik ga prepoznaje u predvorju pakla među „slabićima“ (Kombolov prepjev):  

I kad sam neke prepoznavat stao,
sjen onog vidjeh što ko slabić znani
iz svojih ruku visok čin je dao.

[7] E. Dupre Theseider, „Bonifacio VIII., papa“, u: Enciclopedia dei Papi, Roma, 2000., str. 472-493, navod: str. 477.

[8] Isto, str. 474-475.

[9] Isto, str. 476: „… non si comprende a che mirasse (si penserebbe a una sorta di beffa).“

[10] Isto, str. 476.

[11] Isto, str. 476: “Come possiamo presumere [vi diceva fra l’altro] di giudicare re e principi della terra se non osassimo nemmeno di eliminare un simile vermiciattolo? Periscano dunque [i Colonna] nei secoli dei secoli, sì che conoscano che il nome del romano pontefice è noto per ogni dove e che egli è il solo che siede altissimo sopra tutti.”

[12] Enciclopedia dei Papi, II., str. 477.

[13] Isto, str. 480.