Utorak, 11 svibnja

5. vazmena nedjelja (B)

2


Dj 9,26-31


Današnja nas liturgijska čitanja, nakon razmatranja uskrsne radosti prethodnih nedjelja, uvode u kompleksnu temu – težina hoda za Uskrslim. U prvom čitanju pratimo događaje u Jeruzalemu: Barnaba, ugledan i  čestit muž – znajući za Pavlovu viziju i smjelost pokazanu u Damasku – predstavlja ga apostolima i tako premošćuje barijeru koju je formirao strah učenika. Od Petra i Jakova Pavao će slušati o pojedinostima njihovog iskustva s Isusom i tako ulaziti u crkvenu predaju. Dalje događaji teku istom shemom kao i prethodno u Damasku, netom nakon Savlova susreta s Uskrslim: odmah počinje smjelo propovijedati Židovima o Isusu, kako je Gospodin objavio Ananiji! Tek što su se rane sukoba kršćana i Židova smirile nakon Stjepanove rasprave i pogubljenja, sad je došao Pavao i počeo govoriti u smjeru koji je Židovima bio neprihvatljiv kao i Stjepanov! Njegovo hrabro istupanje Crkvu je stavilo u nove napetosti prema Židovima i stoga je značilo svojevrsni izazov i prema vani, ali i prema unutra jer nisu svi članovi Crkve dijelili njegov stav prema Zakonu. Daljnji događaji pokazat će da zajednica još nije bila spremna za teologiju koju Pavao propovijeda. Vjerojatno su odahnuli vidjevši kako je pristao da ga sklone pred opasnošću da bude pogubljen.

Sigurno, Pavlu nije bilo lako podnositi činjenicu da Crkva, nakon što je on otišao iz onih krajeva, sada uživa mir, izgrađuje se i napreduje u strahu Gospodnjem. On mora otići daleko, u  anonimu da bi Crkva zadobila mir! U samoći, neshvaćenosti uči susprezati svoju žestoku i akcije željnu narav te se u tišini pouzdavati u Boga koji naizgled neshvatljivim i proturječnim postupcima upravlja poviješću. Promatrani u širem kontekstu Djela apostolskih kao književne cjeline, ovi izvještaji imaju svrhu oslikati paradigmu Pavlovog apostolskog usuda koja će se konstantno ponavljati tijekom njegovih misijskih putovanja, a kulminirat će njegovim uhićenjem u Jeruzalemu. U užem kontekstu oni pokazuju kako se Gospodinov nagovještaj o Pavlovu apostolskom djelovanju i trpljenju počinje ostvarivati i prije nego li je pošao propovijedati poganima. Tu je rasla njegova vjera da je Gospodin veći od našega srca i zna sve: zna Pavlovu dobronamjernost te već priprema teren kako bi ostvario planove koje ima s njim. To će se dogoditi kada bude zahvatio upravo apostolskog prvaka sv. Petra u Cezareji i tako pripremio Crkvu za novost koju objavljuje putem teologije i propovijedanja sv. Pavla.


Iv 15,1-8


Prethodne nedjelje evanđeoski odlomak govorio je o odnosu Isusa i učenika oslikanog odnosom pastira i ovaca. Danas imamo još snažniju sliku: učenik nije samo ovca koja prianja uz pastira, nego je mladica koja izrasta iz trsa, preuzima i s njim dijeli isti životni sok. Stoga priziva euharistijski govor u kojem je Isus govorio o prebivanju Njegova života u učeniku. Zapravo, ovo je ivanovska kontemplacija nad otajstvom euharistije i dara Duha Svetoga kao načina da se božanski život uprisutni u učeniku. Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Vinograd je u starozavjetnoj tradiciji simbol Izraela, Božjeg nasada. Za razliku od Izraela, koji se kao vinograd često znao izroditi u vinjagu – a to je posebice potvrdio odbacivši i razapevši Božjeg Sina – Isus za sebe s pravom može reći da je pravi, istinski trs. On je temelj i početak novog, zdravog nasada koji rodi ostvarivanjem volje Božje jer On i Otac su jedno. Primiti od Isusa čin pranja nogu, primiti ljubav i sve ono što je za nas učinio te vršiti Njegovu riječ znači biti na njemu, zdravom trsu zdrava loza. Biti nov Božji nasad! To je ono što veseli i Oca vinogradara, to je ono za što se Isus sprema položiti svoj život. I zato je za nas nedokučivo veliko i važno. Jer trs i loze čine jednu jedinstvenu biljku – dijele iste životne sokove i rode isti rodom. Oni su jedan organizam, jedan život. To Isus želi biti sa svojim učenikom!

Sliku trsa i loza niti se može protumačiti niti je potrebno. Učenik je treba gledati. Gledati trs sve dok ne ugleda Isusa. Treba je gledati sve dok i sebe ne ugleda sjedinjenog s Isusom poput loze s trsom. Gledati tako da u njemu prostruji život baštinjen od trsa. I druge treba prepoznati kao mladice na istom trsu. Tada će shvatiti da je bliži drugi učenicima nego rođenoj braći i sestrama. …Što god hoćete, ištite i bit će vam…Ostajanje učenika u Isusu ima dvije pozitivne posljedice: plodnost njihove molitve i proslavljanje Oca. Tko ostaje u Njemu s njime je u dubokom skladu i interesi mu se poklapaju s Njegovima. To je preduvjet da bi se ispunilo Isusovo obećanje o uslišanju molitava. U tom slučaju Otac nema razloga ne uslišati učenikove molitve jer njegov život smjera Božjoj proslavi.

Sv. Pavao, sjedinjen s Isusom, ne samo da ga je propovijedao nego zbog Njega ulazi u neshvaćenost pa i privremenu izolaciju. Ljubeći djelom i istinom umirio je svoje srce u tim, za čovjeka odana Crkvi, izuzetno teškim trenucima. Poput sjemena koje u tami čeka svoje proljeće da iznikne i donese urod. Uskrsnuće stoga nije događaj ograničen samo na Uskrsloga Isusa. Prelijeva se na one koji su ga susreli i u njima započinje mijenjati svijet. Nosi ih kroz nerazumijevanja i teškoće. Pavao, obasjan svjetlom Uskrsloga, sebe je uložio u izgrađivanje Crkve kao novoga naroda Božjega u kojemu su ravnopravni judeokršćani i obraćenici pridošli iz poganstva. Da bi se, kako kaže današnji psalam, o Njegovoj pravdi navješćivalo narodu budućem: Ovo učini Gospodin!