Petak 19. tjedna kroz godinu: Što, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja
Meditacija uz Evanđelje: Mt 19,3-12
Je li dopušteno čovjeku srušiti svoju staru kuću i sagraditi novu? Naravno da jest. Je li dopušteno čovjeku napustiti uredski posao, preseliti se na selo i početi se baviti poljoprivredom i stočarstvom? Naravno. Je li dopušteno, da mlad čovjek, iako je bio najbolji maturant svoje gimnazije, nakon doškolovanja odluči otvoriti automehaničarsku radionicu, jer ga to silno zanima? Jasno da je dopušteno, iako će poneko u svim ovim slučajevima možda mahati glavom. Na koncu će svi reći da je to njihova stvar, da je to jednostavno izbor tih ljudi i da to treba poštovati.
E sad, je li dopušteno otpustiti svoju ženu? Danas bismo rekli, je li dopušteno da se njih dvoje rastave, ako su u tome oboje suglasni? Istom logikom će mnogi kazati da je to njihova odluka i njihov izbor, pa da onda to treba poštovati. Ne. Zašto? Radi se jednostavno o ovome: čovjek je slobodan birati svoje zanimanje. Iako i u ovom slučaju možemo govoriti o Božjem pozivu, ipak je čovjek slobodan izabrati, pa makar to i ne bilo najmudrije. Međutim, brak, bračna veza nije stvar supružnika. Oni su se slobodno odlučili za ženidbu, međutim ženidba je sakrament, ženidba je sveta stvar. Ako su se oni sami i odlučili za ženidbu, Bog ih je združio, nije to njihovo djelo! Kao što rođenje djeteta nije tek proizvod roditelja i njihove volje, nego je svaki život od Boga, Božji dar, tako je i ženidba Božje djelo. Kao što ne smijemo uništiti život, jednako tako ne možemo razvrći bračnu zajednicu, jer je to Božje djelo, Božja stvar. O tome Isus govori. On prvo navodi Stari zavjet: Stvoritelj je stvorio muško i žensko. Bog, a ne čovjek. Stvoritelj je odredio da njih dvoje budu jedno tijelo. Stvoritelj, a ne čovjek. I onda Isus kaže: „Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo.“ Oni jesu jedno tijelo. Nije u njihovoj moći tu stvarnost mijenjati. Pa onda Isus zaključuje: „Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.“
Naravno, nipošto ne želimo upirati prstom u ovoga ili onoga. Bog vidi, Bog zna, Bog prosuđuje, Bog je milosrdan. Radi se samo o tome da načelno ne umujemo kao ljudi ovoga svijeta kojima je normalno ono što nije normalno i kojima je razumljivo ono što po sebi nije razumljivo i koji, u konačnici, ne priznaju Boga i njegove uredbe. A da je svaka rastava po sebi velika muka i nevolja, znademo i bez evanđelja. Ako ništa drugo, pitajte djecu… Dobro je nad ovim zastati i zamoliti Gospodina da nam otvori uši i srce za svoju riječ.
