Petak 22. tjedna kroz godinu: Doći će već dani
Meditacija uz Evanđelje: Lk 5,33-39
Farizeji i pismoznanci prigovaraju Isusu što njegovi učenici ne poste. Isus im odgovara: „Ne možete svatove prisiliti da poste dok je zaručnik s njima.“ I onda dodaje: „Doći će već dani: kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti, u one dane!“ Pogledajmo: Isus je postio prije svoga javnog nastupa. Nadalje, post je i za Židove i za kršćane veoma važan. Konačno, i danas – premda u manjoj mjeri nego prije – u Crkvi vrijedi zapovijed o postu. Isus, naravno, ne govori protiv posta. Što je, zapravo, post koji vjernik – Boga radi – nameće samome sebi? Post je duhovna vježba: kao što se čovjek odriče hrane koju bi po sebi smio blagovati, tako će se lakše moći odreći svega što je štetno i grešno. Post nas čini spremnijima u borbi protiv grijeha i postom čovjek bolje razumije što znači ono: „Ne živi čovjek samo o kruhu.“
Ovdje je temeljno ono drugo što je Isus prorekao o apostolima: „Doći će već dani kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti, u one dane!“ Za apostole su ti dani kasnije itekako došli. Oni su u naviještanju evanđelja – Krista radi – trpjeli i batine i tamnice i suđenja. Vodili su veoma naporan život u oskudici, gladi i žeđi kao i u nevoljama zbog tegobnih apostolskih putovanja. Nisu morali izmišljati koje pokore da sami sebi nametnu. Imali su preko svake mjere i nevolja i napora, trpjeli su preko svake mjere potvaranja, progonstva i sudovanja.
Dobro je i korisno da i mi postimo, da poduzimamo pokornička djela. Međutim, temeljno je, da podnosimo tegobe i napore života, da podnosimo tjelesne i duševne nevolje, da u trudu i naporu marljivo i predano vršimo svoje dužnosti, da budemo vjerni onome pozivu koji nam je Bog upravio. To je „post“ koji nam sâm život donosi. Uzmimo za primjer našeg dragog misionara Antu Gabrića. Za pokoru on je sam sebi odredio da nikada ne jede puding (što mu je sigurno bila najdraža slastica). Međutim, mimo toga, Ante Gabrić je u velikom trudu i naporu godinama i godinama služio onome narodu i naviještao evanđelje u velikom siromaštvu, oskudici hodajući po blatu ili pak vozeći svoj bicikl. I sve je to činio radosno i predano. Prema tome, ono s pudingom je bila pobožna vježba, a ovo drugo je bio pravi post: svet i pobožan život. Na to smo pozvani. Rekao bi Isus: „Tko ima uši, neka čuje.“