»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Petak 3. korizmenog tjedna: Ljubi Boga i bližnjega svoga


Čitanja: Hoš 14, 2-10; Ps 81, 7-11.14.17; Mk 12, 28b-34


Učenici i studenti osobito vole skraćene bilješke za ispite, takozvane “šalabahtere” u kojima na malo stranica nalaze ono bitno za ispit. U tome smislu možemo razumjeti pitanje koje jedan od pismoznanaca postavlja Isusu. On pita koja je najveća zapovijed u Zakonu? Židovi su, naime, u svojoj predaji imali preko šest stotina što zapovijedi, što zabrana. Kako se snaći u toj šumi? Što je tu najvažnije?

Odgovor znamo. Isus nabraja dvije zapovijedi: “Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.”

Razumijemo li što to Isus želi reći? Cijelo Sveto pismo on sažima u te dvije zapovijedi – ljubiti Boga i ljubiti bližnjega.

Prva od tih dviju zapovijedi govori o ljubavi prema Bogu, i to o posvemašnjoj, isključivoj ljubavi. Božji je čovjek pozvan ljubiti Boga iznad svega: više od bogatstva i vlasti, više od zdravlja i života, više od svega što bi čovjek mogao zamisliti.

Puno? Neostvarivo? Prestrogo? Neljudski?

Ne. Zna Bog što zapovijeda. On nas pozivamo da ljubimo njega, Stvoritelja svega, njega od kojega sve proizlazi, njega od kojega nam dolazi svaki dobri dar. To onda znači: ako Boga stavimo na prvo mjesto, iz njega ćemo i po njemu tek sve dobiti. Đavolska je varka da bi čovjek gubio ako bi se Boga radi nečega odrekao. Onaj tko izabire Boga i stavlja ga na prvo mjesto, u njemu sve dobiva, baš kao što veli psalmista: “Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam!”

Druga nas zapovijed poziva da ljubimo bližnjega kao sebe sama. Bog, dakle, pretpostavlja da sebe ljubimo, što je u redu, ali i bližnjega kao sebe samoga. Mudrost je to velika! Ljubeći drugoga kao sebe, sebe ljubim. Ljubeći drugoga ja doprinosim da među ljudima raste ljubav i razumijevanje. Ljubeći drugoga, ja sam bogolik, jer on ljubi dobre i zle, pravedne i nepravedne. Sličan sam Bogu jer vjerujem da je svaki čovjek stvoren dobar, i da u svakom čovjeku počiva snaga da se uvijek iznova vrati na pravi put, ako je i skrenuo s njega.

Ljubeći bližnjega kao sebe sama, slični smo Isusu koji je došao svakom čovjeku dobre volje ponuditi spasenje. Tako već na zemlji postajemo bogoliki, nasljedovatelji Kristovi i udovi njegova otajstvenog tijela – Crkve.

I na koncu, ali ne najmanje važno, Isus govori o bližnjima. Ne slučajno. Mi ljubimo sve ljude, ali smo pozvani ljubiti onoga tko je ispred nas, tko je kraj nas. To su ljudi s kojima živimo, s kojima radimo, to su članovi naše obitelji, to su naši susjedi. Oni su onakvi kakvi već jesu, a mi smo pozvani njih ljubiti i blagoslivljati. To je tako važno i tako jednostavno. Jer samo ćemo samo tako odražavati pravi Kristov lik.

Naravno, uspijemo li ljubiti svoje bližnje, one s kojima živimo, sigurno ćemo moći ljubiti i one koje samo ponekad susretnemo.