Petak 3. vazmenog tjedna: Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke

Meditacija uz Evanđelje: Iv 6,52-59

Za neke kršćane kao da misa i nije toliko važna, jer, vele, mogu se oni i kod kuće pomoliti, pa, ako baš i treba, mogu misu pogledati i na televiziji. A, evo, Isus jasno kaže:

„Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.“

To je naša vjera. Naime, sve što je Isus učinio, cjelokupno njegovo spasenje ostvaruje se u euharistiji. Bez nje nema Crkve, bez nje nema spasenja. Misa je puno, puno više od molitve. Ona je događanje, u njoj i po njoj se spašavamo jer se u njoj, među nama, ostvaruje vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, vazmeno otajstvo po kojem smo spašeni i po kojem se spašavamo. Televizijski prijenos samo prenosi ono što zajednica vjernika u crkvi slavi. Naravno, za one koji zbog starosti ili slabosti ne mogu doći na misu to može biti velika duhovna utjeha. Međutim, misa je u slavlju u kojem osobno sudjelujemo. Zato još oni prvi vjernici iz apostolskih vremena, vele Djela apostolska, „bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama“ (Dj 2,42).

Apostoli su redovito „lomili kruh“ to jest slavili „Gospodnju večeru“. Nama je kršćanima to najvažnije slavlje, ono nas u punom smislu čini dionicima spasenja. U svetoj misi na poseban način mi postajemo dionici nebeskog kraljevstva, na poseban način s anđelima i sa svima svetima pjevamo hvale Bogu, na poseban način se pridružujemo zagovornim molitvama Blažene Djevice Marije i svih svetih. Euharistija znači „molitva hvale“. Neka svaka euharistija u kojoj sudjelujemo i neka sav naš život bude zahvala Bogu za te velebne darove.

Oruđe izabrano: Dj 9,1-20

Nedokučivi su putovi Gospodnji. Progonitelj Savao na putu u Damask doživljava obraćenje, nakon što je oslijepio i u viđenju čuo glas Gospodina Isusa koji mu nalaže da uđe u grad i da učini ono što mu bude rečeno. U isto se vrijeme u Damasku Isus javlja učeniku koji se zvao Ananija zapovijeda mu da stavi ruke na Savla da bi ozdravio. Kad Ananija u čudu pita, zašto baš na Savla, Isus mu odgovara: „Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti.“

Evo, dvije stvari. Prvo, Pavao je oruđe izabrano, onaj koji će navijestiti evanđelje narodima, to jest uglavnom ne-Židovima. I stvarno. Pavao s pravom nosi časni naziv apostol narodâ. I to je izvrsno činio. Bio je školovan, poznavao je kako grčku kulturu tako i Stari zavjet sa svim židovskim predajama. Bio je izvrstan pisac i vjerojatno sjajan govornik, a iznad svega, bio je srcem i dušom posvećen svome poslanju, tako da mu je sve drugo bilo posve nebitno.

Međutim, Bog ga je „počastio“ i na drugi način. Pavao, oruđe izabrano tek će vidjeti koliko mu je za ime Isusovo trpjeti. Ni ovo lako razumjeti. Bog mu kao posebnu počast, kao posebnu privilegiju daje upravo to da silno trpi za Isusovo ime, što se u Pavlovu životu itekako ostvarilo. Prema vlastitom svjedočanstvu bio je šiban, kamenovan, doživio je brodolom. Osim toga, živio je u trudu i naporu, u nespavanju u gladu i žeđi, u studeni i golotinji. (usp. 2 Kor 11,25-27) Zašto? Kada bolje pogledamo, o tome Isus jasno govori: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti“ (Iv 15,20), odnosno: „Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!“ (Lk 14,27) To je i naš put. I mi smo pozvani s Kristom nositi križ, da bismo zajedno s njime bili i proslavljeni. To je evanđelje – radosna vijest. Dao Bog da po tome živimo u vjeri i nadi.