Petak, 14 svibnja

Pobožnost


U Svetom pismu, pogotovo u pastoralnim poslanicama, pobožnost znači život u skladu s Božjim zapovijedima i Božjim zakonom, odnosno život prema kršćanskim načelima, usklađen s Božjom voljom. Tako Pavao potiče svoga učenika Timoteja: „Vježbaj se u pobožnosti! Uistinu, tjelesno vježbanje malo čemu koristi, a pobožnost je svemu korisna jer joj je obećan život – sadašnji i budući“ (1 Tim 4,7-8). Drugo značenje izraza pobožnost – o čemu će ovdje biti riječi – jest ona odijeljenost, distanca, respekt prema svetome, strahopoštovanje, kako veli Ps 2,11: „Služite Jahvi sa strahom, s trepetom se pokorite njemu.“ U Petoknjižju je tako podrobno opisano kako treba vršiti bogoslužje u šatoru, odnosno u hramu. Svećenik se trebao okupati, obući svećeničke haljine, nije smio biti ničim okaljan (usp. Lev 22,1-8). Štoviše, kad je neki laik dotaknuo zavjetni kovčeg, Bog ga je usmrtio (usp. 2 Sam 6,7), a isto se dogodilo i svećenicima koji su protivno propisima vršili bogoslužje (usp. Lev 10,1-2). U Starom zavjetu svi su se bogoslužni propisi trebali vjerno izvršavati: točno je bilo određeno tko, što, kad i na koji način treba činiti, jer su se ti propisi uzimali kao izraz izričite Božje volje.

I u kršćanskom bogoslužju pobožnost označava određeno strahopoštovanje, onu predanost, onaj stav dubokog klanjanja pred otajstvom koje se slavi u bogoslužju. Tako u Heb 12,28 čitamo: „Iskazujmo zahvalnost iz koje služimo Bogu kako je njemu milo, s predanjem i strahopoštovanjem.“ Iako kršćanska liturgija apostolskih vremena nije bila opterećena izvanjskim propisima, oni su itekako bili svjesni da slave velika i uzvišena otajstva te da se prema njima treba tako i ponašati. U poznatoj zgodi o nedoličnim agapama, gdje su se neki vjernici – u kontekstu euharistijskog slavlja – razmetali biranim jelima koja su donosili, tako da su siromasi ostajali postiđeni, Pavao dokida takve „bratske“ gozbe (usp. 1 Kor 11,17-22) pa zaključuje: „Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje“ (1 Kor 11,27). Uskoro se i u kršćansku liturgiju počinju uvoditi i određena pravila, što je vidljivo i iz toga da su se liturgijski obrasci počeli kodificirati. Liturgija se tako počela sve više zaodijevati određenim propisima i uredbama, čime se htjela naglasiti uzvišenost otajstva koje se slavi. Kasnije je, pogotovo s Misalom Pija V. iz 1570. godine, sve bilo do u tančine određeno, tako da se u to vrijeme može govoriti o rubricizmu, to jest o mentalitetu da se doslovno i savjesno održava sve što je bilo određeno podrobnim rubrikama liturgijskih knjiga. Naglašavala se uzvišenost svetih obreda koji su k tome bili rezervirani samo za zaređene službenike, čime su se oni dijelili od profanog i ovosvjetskog.

Tako je, na primjer, u prethodnom Misalu bilo određeno da svećenik prije mise mora biti natašte te da prethodno ima izmoliti propisani dio Časoslova. Kad bi došao u sakristiju, oprao bi ruke. Onda je bilo preporučeno da izmoli određene molitve kao pripravu za misu. Zatim bi odijevao misno ruho – koje je trebalo biti čisto, čitavo i lijepo – te je za svaki komad ruha koje bi odijevao govorio propisanu molitvu. Na početku mise bile su pristupne molitve koje je svećenik molio klečeći na prvoj oltarnoj stubi… Posebno su bili strogi propisi vezani uz posvećenu hostiju. Da se ne bi slučajno i najmanja mrvica prosula, svećenik bi od riječi ustanovljenja u euharistijskoj molitvi morao imati skupljene kažiprst i palac obiju ruku. Nadalje, tjelesnik, rupčić kao i sveto posuđe (kalež, ciborij, posude za sveto ulje) mogao je prati samo subđakon i po stupnju viši od njega (đakon ili svećenik), ali je to u redovitom slučaju bio sâm svećenik. U istočnoj je liturgiji to još naglašenije: na prostor oltara (iza ikonostasa) može stupiti samo zaređeni službenik… Očito je da su svi ti propisi podsticali strahopoštovanje i (barem izvanjsku) pobožnost i predanost.

Danas su propisi puno slobodniji. Nema strogog euharistijskog posta, nisu propisane molitve prilikom odijevanja liturgijskog ruha, sada i laici mogu dijeliti pričest, nema onih pripravnih molitava za misu koje su otisnute i uokvirene stajale ispred klecala u sakristiji. Sada kada je bogoslužje na narodnom jeziku, a svećenik k tome u misi okrenut prema puku, može se činiti da se izgubila ona tajanstvenost, ona mističnost, kao da je sve postalo manje pobožno.

Što reći? Je li pobožnost stvarno nužno vezana uz one stroge propise? Naravno da nije. Izvanjski propisi mogu stvoriti ozračje pobožnosti, ali i pored toga valja znati da je pobožnost prvenstveno nutarnji duhovni stav bez obzira na izvanjske znakove. Baš zato što nema onih strogih odredaba koje bi trebale poticati na pobožnost, predanost i strahopoštovanje, upravo zbog toga je potreban još veći napor da shvatimo i doživimo koliko je veliko otajstvo koje slavimo. Međutim, kako nema tako strogih propisa, postoji opasnost da obred banaliziramo, privatiziramo i „odradimo“, kao bilo koji drugu životnu obvezu. Čini se kao da nam danas nedostaje divljenja, ushićenosti, zanesenosti, zaljubljenosti. Živimo u užurbanom, potrošačkom društvu gdje se slike i novine brzo izmjenjuju. Pa onda kao da ne znamo stati ni zastati, nismo kadri razmatrati, ne znamo se diviti. Kao da smo, zarobljeni vremenom u kojem živimo, izgubili onaj osjećaj za sveto, kao da više ne znamo što je strahopoštovanje.

A liturgija koju slavimo jest ono „blago [koje] imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas“ (2 Kor 4,7). Zato, da bismo podigli duh i da bismo – koliko je ljudski moguće – sveta otajstva doista slavili i kao sveta i kao otajstva, važno je da – i bez nekih strogih izvanjskih liturgijskih propisa – naše svetinje slavimo s predanošću i strahopoštovanjem. Konačno, temeljno i najvažnije poslanje svećenika jest: naviještati riječ i slaviti otajstva. A to treba biti i lijepo i skladno i pobožno – sve do strahopoštovanja, jer bogoslužje je ona stvarnost „u kojoj se nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje“ (Vazmeni hvalospjev). Upravo radi toga ne bismo htjeli biti „najamnici“ i suhi profesionalci. Možda su u pravu bili naši stari duhovnici koji su u svom zanosu govorili da bi svećenik svaku misu koju slavi trebao proživljavati kao mladu misu, kako nas opominje Otk 2,5: „Obrati se i čini prva djela!“

Evo da se podsjetimo, što bi nam moglo pomoći da bogoslužje uvijek slavimo dostojanstveno i radosno, predano i sa strahopoštovanjem.

Priprava. Za sve ozbiljno potrebna je priprava. To razumiju i športaši i glumci i svi koji žele punom snagom nešto pokazati, izvesti, utjeloviti. Zato je važno da odgovorne osobe (sakristan, ministranti, pjevači, čitači i ini suradnici) na vrijeme priprave što valja pripraviti, tako da neposredno prije mise ne bude užurbanosti, nemira i nervoze. Za svećenika je osim toga važna priprava homilije, priprava samoga obreda sa suradnicima, pogotovo onih posebnih obreda kao što su oni u Velikom tjednu. Tu je, naravno i osobna duhovna i molitvena priprava. Sve to onda u najmanju ruku znači da ćemo biti u sakristiji barem petnaestak minuta prije početka obreda.

Odmjerenost. Liturgija nije predstava, nije izvedba koja bi se trebala svidjeti, nije spektakl koji uvijek mora biti nov i drugačiji s neočekivanim efektima. Jer, kako reče Benedikt XVI., liturgija je sveto ponavljanje. Nadalje, Krist je domaćin, on saziva zajednicu. Upravo radi toga na početku velimo „Gospodin s vama“, radi toga svećenik na početku mise ljubi oltar. Time on daje počast Kristu koga taj oltar predstavlja. Prema tome, misa i općenito bogoslužje nije svećenikov nastup. Svećenik jednostavno u ime Crkve predvodi slavlje onako kako ga je Crkva propisala.

Mirno, bez žurbe. Reče mi jedan kolega koji slavi liturgiju po istočnome obredu da za vrijeme bogoslužja ne nosi sat. On jednostavno slavi Boga neopterećeno, kao da je to jedino i zadnje što u životu čini. Predano. Naravno, mirno i bez žurbe ne znači propovijedati bez kraja i konca, nego se to odnosi na cjelokupno slavlje koje ne treba ničim biti opterećeno. Zato je, na primjer, lijepo vidjeti kako u bogoslužju Velikog petka vjernici mirno i pobožno pristupaju križu da mu se poklone, pa makar to klanjanje križu trajalo preko pola sata. Sama liturgija po sebi nije zamorna i ne opterećuje vjernike. Njih opterećuju naši nepotrebni i dugi interventi (uvodi i oglasi) te nerazumno duge homilije.

Bez neliturgijskih elemenata. Misa se ne smije miješati s pučkom pobožnošću, kako izrijekom veli Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji. Jednako tako, ono što nije predviđeno Misalom, ne može se uvrstiti u misu, kao npr. dječje recitacije, nečija svjedočanstva, glazbene i pjesničke točke, čestitanja, pozdravi… Sve to treba biti izvan mise: pobožnost odijeljena od mise, a sve ostalo u nekom drugom prostoru i u neko drugo vrijeme.

Zaključimo. Velimo li za nekog svećenika da je „samo“ liturg, je li to pokuda? Kamo sreće kad bi svaki svećenik bio dobar liturg, tj. mudar i oduševljen navjestitelj evanđelja i predan slavitelj i vršitelj Kristovih otajstava! Temeljna nam je zadaća naviještati riječ i slaviti otajstva. Zato, ako to dobro i predano činimo, ako to činimo pobožno i sa strahopoštovanjem, ostvarujemo daleko najveći dio svoga poslanja. „A sve će [nam] se ostalo dodati“ (Mt 6,33).


Tekst je objavljen u VĐON-u, 5/2021.