Ponedjeljak 23. tjedna kroz godinu: Vrebahu na nj

Meditacija uz Evanđelje: Lk 6,6-11

Temeljno opredjeljenje Isusovih protivnika jest bilo to, da oni nisu htjeli prihvati ono što on naviješta, bez obzira na to što on govorio i koja čudesa činio. Ostali su tvrdi u svome opredjeljenju, iako nisu mogli zanijekati njegova čudesa kao što nisu mogli pobiti ono što je on naučavao. A najgore za njih je bilo to, što je narod hrlio za Isusom i što je „visio o njegovoj riječi“. Zato su se silno trudili da Isusa uhvate u riječi, to jest da pokažu kako on ne poštuje Zakon, pa da ga tako omrznu kod naroda.

I tako, jedne subote dok su s Isusom bili u sinagogi, kao da im se ukazala prigoda. Kaže Luka da je ondje bio „čovjek kome desnica bijaše usahla.“ U ono vrijeme je to bila dvostruka nesreća. Prvo, čovjek je bio invalid, a drugo, kako nije mogao raditi i zarađivati kao ostali zdravi ljudi, zasigurno je živio u oskudici. Ljudi u sinagogi su se sigurno sažalili nad tim čovjekom a netko je od njih možda i pomislio da mu Isus može pomoći. Međutim, što čine pismoznanci i farizeji? Oni „vrebahu na nj da li subotom liječi kako bi našli u čemu da ga optuže.“ Nisu gledali na muku i nevolju bolesna čovjeka, nego su samo gledali na to kako da Isusa optuže. I kad je Isus bolesnika izliječio, opet kaže Luka, da se oni „izbezumljeni, počnu dogovarati što da poduzmu protiv Isusa.“

Evo to. Oni vrebahu. Kao što zvijer vreba svoj plijen. Zavist ih je izbezumila, zavist im je pomutila i razum i sućut za bolesna čovjeka. Zavist im je zatvorila srce, tako da nisu mogli ni čuti ni prihvatiti Isusovu riječ. Zavist im zamaglila duh i učinila ih nesposobnima da prime i prihvate Božju milost, pa da se obrate. Zavist im je zacrnila dušu, tako da su postali ne-ljudi.

Čuvajmo se zavisti. Budimo otvorena i radosna duha. A iznad svega, nasljedujmo Isusa koji je blag, koji je dobrostiv. Zato je dobro imati na usnama onaj krasan zaziv: „Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“