Ponedjeljak 3. vazmenog tjedna: Kad si ovamo došao?

Meditacija uz Evanđelje: Iv 6,22-29

Isus je bio čudesno umnožio pet kruhova i dvije ribice: od toga je blagovalo preko pet tisuća ljudi. I onda, kada se Isus udaljio, mnoštvo ga počelo tražiti. Gdje je? Kako može samo tako nestati? A kad su ga našli na drugoj strani mora, u Kafarnaumu, s čuđenjem ga pitaju: „Učitelju, kad si ovamo došao?“

Isus je dobro znao što znači njihovo pitanje. U tome je pitanju bilo velikih očekivanja. Neki su od njih zacijelo ovako razmišljali: „Evo konačno proroka i narodnog vođe koji umnaža kruh, liječi bolesne, mrtve uskrisuje. Ne treba ga ispuštati iz vida.“ Znao je to Isus i zato im sa žalošću ovako odgovara: „Tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.“ Njima je do kruha i zemaljskih probitaka… I nastavlja Isus: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji.“

U ovome židovskom mnoštvu vidimo i nas same. U svojim smo molitvama toliko često vezani samo za ovu zemlju. Molimo za zdravlje, za uspjeh u poslu, za sretno putovanje. I ništa u tome nema loše. Međutim, puno je važnije moliti za ono duhovno. Prvo, da se oslobodimo sebičnosti, mržnje, zavisti, ogovaranja, zlih misli, osvetoljubivosti. Zatim bi valjalo moliti da nas Bog Duhom Svetim prosvijetli što nam je činiti. Pa da njegovom snagom to i činimo u dobroti i strpljivosti, da napredujemo u vjeri, nadi i ljubavi, da s Isusom budemo dionici njegov križa, da bismo s njime mogli biti i proslavljeni. Jer, znamo to dobro, ovo zemaljsko je propadljivo, a ono duhovno je trajno, ono nas vodi do vječnosti. Tako nas uči i sveti Pavao: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“ (Kol 3,1-2) Dao Bog da se to u našem životu svednevice sve više i više ostvaruje.

Lice mu kao u anđela: Dj 6,8-15

Đakon Stjepan je u svemu bio Božji čovjek, „pun milosti i snage“. Za njega je u potpunosti vrijedilo ono što je kasnije rekao Pavao: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ (Gal 2,20) Iz Stjepana je izvirala Božja snaga. Oni koji su s njime raspravljali, veli današnje čitanje, „upriješe pogled u Stjepana te opaziše – lice mu kao u anđela.“ Upravo tako. Tko je u Bogu i s Bogom, Božja djela čini, u njemu i po njemu se očituje Božja ljubav, kako veli Isus: „Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.“ (Iv 3,21) Nasuprot toga, čovjek koji se prepusti grijehu, ne zrači ni mirom ni ljubavlju. Lice mu nije vedro. Tako Bog govori Kajinu koji je zamrzio svoga brata: „Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti.“ (Post 4,6-7).

Evo, to je poruka i pouka za nas. Važno je uvijek iznova tražiti Božju volju, važno je uz Božju pomoć uvijek se iznova odupirati svakoj zloj primisli, svakome zlu i svakome grijehu, važno je ljubiti Boga i tražiti njegovu volju. K tome, važno je imati čisto i otvoreno srce prema svakom čovjeku, kako nas potiče apostol Ivan: „Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga.“ (Iv 4,7) Dao Bog da iz nas i s našega lica odsijeva mir, radost, dobrohotnost, da na nama odsijeva lice Krista koji je iznad svega vršio volju svoga nebeskoga Oca. Tako će se Kristov mir koji u nama prebiva prelijevati i na one s kojima živimo. Krist se želi u nama proslavljati. Za Stjepana je rečeno: „Lice mu kao u anđela“. Na to smo svi pozvani.