Ponedjeljak 30. tjedna kroz godinu: Osamnaest godina
Meditacija uz Evanđelje: Lk 13,10-17
Tko će dokučiti putove i naume Božje! Evo, piše Luka, dok je Isus bio u sinagogi „eto žene koja je osamnaest godina imala duha bolesti. Bila je zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti. Kad je Isus opazi, dozva je i reče joj: ‘Ženo, oslobođena si svoje bolesti!’ I položi na nju ruke, a ona se umah uspravi i poče slaviti Boga.“ Rekli bismo: prekrasno. Sretan završetak kao u onim romantičnim filmovima. Ali, mogli bismo i ovako gledati. Žena je osamnaest godina bolovala! Osamnaest godina nije se mogla uspraviti. Puno je to – osamnaest godina! Evo, za osamnaest godina danas dijete od rođenja dođe do mature! Zašto je Bog dopustio da ta žena toliko dugo trpi? Možemo ići još dalje. Koliko je bilo bolesnika u Isusovo vrijeme u Izraelu koji su od teške bolesti umrli prije nego što je Isus počeo propovijedati ili koji za Isusovog javnog života jednostavno nisu do Isusa uspjeli doći. A koliko je bolesnika bilo i prije i poslije Isusa…
Vraćamo se na početak. Zašto je Bog dopustio da ona žena bude izliječena nakon toliko godina, a zašto je dopustio da neki drugi bolesnik do Isusa uopće ne dođe? Zašto Bog i danas dopušta da netko živi puno godina, a netko završi svoj ovozemni život kao dijete. Konačno, zašto Bog dopušta da tolika djeca budu pobijena još prije rođenja u utrobama svojih majki? Zašto? Ne znamo. Ne možemo znati. ali možemo jedno, a to jedno je bitno: možemo vjerovati i vjerujemo da je Bog dobrostivi Otac. Možemo vjerovati i vjerujemo da je ovaj život prolazan. Vjerujemo da Bog i može i hoće u svojoj ljubavi naše nesreće prometnuti u blagoslov, baš kao što je Isusa od mrtvih uskrisio. Nećemo propitivati Božje naume, nego ćemo ga slijediti kao djeca znajući da nas je ljubio prije postanka svijeta (usp. Ef 1,4), da nas je urezao u „dlanove svoje ruke“ (Iz 49,16). Zato, unatoč svega, mi svakodnevno blagoslivljamo Gospodina. Neka tako bude i danas.
