Ponedjeljak 7. tjedna kroz godinu: Pomozi mojoj nevjeri

Meditacija uz Evanđelje: Mk 9,14-2

Dolazi čovjek k Isusu i govori mu o bolesti svoga sina, pa mu kaže: „Ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!“ Čovjek je, očito, obilazio različite liječnike i iscjelitelje, pa je pomislio da ništa neće izgubiti ako pokuša i s ovim rabijem iz Nazareta. Ako može nešto učiniti, neka učini. Čovjeka ništa ne košta da ga zamoli… Isus ga prekori: „Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!“ Vjera je uvjet. Isus pomaže onima koji imaju vjeru. Čovjek je, možda, imao novca, možda je imao ugledne prijatelje, ali vjere? Ne baš. Došao je samo pokušati. Međutim, kada je vidio da je vjera uvjet, ponizno i iskreno zavapi: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!“ I Isus mu je izliječio sina.

Evo to. Tko to od nas ima savršenu vjeru? Vjera je u prvom redu Božji besplatni dar, ali je u isto vrijeme biljka koji valja njegovati molitvom i dobrim djelima. Vjera traži ustrajnost i onda kada nam se pogled muti, onda kada ne razumijemo, onda kada ne vidimo izlaza, onda kada nikako ne razumijemo Božje naume i Božje putove. Zato i mi vapimo: „Pomozi mojoj nevjeri!“ Isuse, ne daj da me zahvati malodušje i duh ovoga svijeta. Zato je prvi zaziv u molitvi krunice upravo ovaj: „Koji neka nam umnoži vjeru“. I na malo naše kolebljive vjere, dat će nam Gospodin ono što je za nas najbolje. A kada vjerujemo, znademo čemu se valja nadati, kada vjerujemo, znademo što i kako trebamo ljubiti. Vjera, ufanje i ljubav. Ljubav je najveća, ali sve polazi od vjere. Umnoži nam vjeru, Gospodine.