Posveta djevica
Možda je manje poznato da se cjelovit obred redovničkog zavjetovanja sve do Drugog vatikanskog sabora uopće nije nalazio u rimskim pontifikalima. Svaka je, naime, redovnička zajednica imala vlastit obred zavjetovanja. Tek poslije sabora redovničko je zavjetovanje uvršteno u Rimski pontifikal,[1] s time da se dopušta da svaka redovnička zajednica u određenoj mjeri može modificirati navedeni obred.
No, s druge strane, red blagoslova opata i opatice, te red posvete djevica susrećemo u najstarijim liturgijskim knjigama, sve do danas. Ovdje ćemo promotriti u nas manje poznati Red posvete djevica kroz povijest te u važećem Rimskom pontifikalu.[2] Zanimljivo je spomenuti da nema službenog hrvatskog prijevoda ove važeće liturgijske knjige.
1. Najstarija svjedočanstva
Od samih početaka Crkve djevičanstvo je bilo na cijeni.[3] Tako Ignacije Antiohijski (početak 2. st.) veli da zboru udovica valja pribrojiti i djevice.[4] Prema Apostolskoj predaji Hipolita Rimskog (početak 3. st.) red djevica zauzima posebno mjesto u crkvenoj zajednici. On smatra da na djevice nema potrebe polagati ruke, jer sama njihova odluka ih stavlja u red djevica. On nadalje kaže da djevice i udovice trebaju ustrajno moliti i postiti za Crkvu.[5] Poznato je da je Marcellina, sestra sv. Ambrozija, bila posvećena kao djevica od strane pape Liberija (325./326.) u bazilici sv. Petra u Rimu.[6] Mnogi drugi otački spisi svjedoče o posveti djevica (Klement Rimski, Polikarp iz Smirne, Justin, Origen, Tertulijan, Ciprijan…). U aktima o mučeništvu našega sv. Poliona iz Cibala (Vinkovaca) također govori se o vrijednosti djevičanstva.[7]
Molitve za slavlje posvete djevica nalazimo u Sakramentaru iz Verone[8] (br.1103-1104) i Gelazijevu sakramentaru[9] (br. 707-803). U to vrijeme se taj obred odnosio na djevice koje su živjele u svijetu. Rimsko-germanski pontifikal i svi kasniji pontifikali poznaju obred posvete djevica za one koje žive u samostanu kao monahinje. Posveta je redovito nakon navještaja evanđelja. Roditelji predstavljaju biskupu svoju kćer koja se želi posvetiti, a on je prima tako da joj ruke ovija oltarnikom dok se pjeva antifona: „Ova je zaručena za onoga kojemu anđeli služe, čijoj se ljepoti dive sunce i mjesec.“[10] Kandidatkinja oblači redovničku haljinu i prostre se pred oltarom, a nakon toga od biskupa prima veo uz posvetnu molitvu. Ovdje se očito radi o obredu predviđenom za monahinje, a posveta je, zapravo, kruna redovničkog zavjetovanja. Smisao je sljedeći: u zavjetima se redovnica predaje Gospodinu, a u posveti Gospodin je posvećuje za sebe.
2. Prijesaborski pontifikal iz 1595./1596.
Posveta može biti za Bogojavljenje, na Bijelu nedjelju, u drugim nedjeljama te na blagdane i svetkovine apostola.[11] Uoči posvete ili rano jutro na dan posvete biskupu se trebaju predstaviti djevice koje se imaju posvetiti. On svaku pojedinu ispituje jesu li navršile barem dvadeset i pet godina života, jesu li doista odlučiti čuvati djevičanstvo, a osobito jesu li svojim životom i savješću te tjelesnim integritetom prikladne da budu posvećene kao djevice. Potrebno je pripraviti prikladan prostor za oblačenje. Predviđene su i gospođe pratiteljice (paranynphae – djeveruše) koje prate kandidatkinje. Ovaj je obred predviđen samo za monahinje, a ne za djevice koje bi živjele u svijetu. Obred se slavi u misi, a započinje nakon graduala. Kandidatkinje dolaze dvije po dvije s upaljenim svijećama.[12] Arhiprezbiter – kao kod ređenja – predstavlja biskupu kandidatkinje za koje Crkva traži da budu posvećene kao djevice. Biskup postavlja pitanje o njihovoj prikladnosti, na što arhiprezbiter daje svjedočanstvo. Nakon pjevane antifone biskup ispituje kandidatkinje o njihovoj spremnosti da čuvaju djevičanstvo tako da budu posvećene Kristu. Nakon himna O dođi, Stvorče biskup blagoslovi njihovu odjeću, koja se odnese djevicama na prikladno mjesto gdje se one obuku. Biskup zatim blagoslovi njihova vela i njihove krune ili vijence. Dok one kleče pred njim, on moli dugu posvetnu molitvu. Nakon toga pratiteljice dovedu dvije po dvije do biskupa koji ih pita žele li ustrajati u djevičanstvu. Nakon što potvrdno odgovore, biskup im stavlja na glavu veo. Nakon toga stavlja biskup svakoj pojedinog prsten na prstenjak desne ruke[13] uz riječi: „Zaručujem te s Kristom, Sinom višnjega Oca koji neka te čuva. Primi prsten vjere, znak Duha Svetoga, da se zoveš Božjom zaručnicom, te, budeš li mu vjerno služila, neka te u vječnosti okruni. U ime Oca…“ Nakon toga biskup govori još nekoliko posvetnih molitava. Na koncu biskup izriče prokletstvo svima onima koji bi se usudili odvraćati posvećene djevice od njihove posvete ili uzurpirati njihova (materijalna) dobra koja s mirom posjeduju. Misa se nastavlja alelujom. Posvećene se djevice pričeste u misi.[14] Biskup im na koncu predaje Časoslov čime ih obvezuje na obdržavanje službe časova. U ovome se redu pretpostavljalo da su prethodno već položeni redovnički zavjeti, što uključuje i zavjet djevičanstva. U međuvremenu se ovaj red prestao upotrebljavati. Puno kasnije, 1868. benediktinac Guéranger je uspio oživjeti ovaj obred među benediktinkama samostana Solesme, što se onda proširilo i na ostale samostane benediktinki.
3. Važeći red posvete djevica
3.1. Prethodne napomene
Dekret se poziva na odredbu SC 80 da se obnovi red posvete djevica. U br. 1 prethodnih napomena ističe se kako se ovim redom djevica posvećuje Kristu, što je znak transcendentne ljubavi Crkve prema Kristu, odnosno slika Crkve kao eshatološke zaručnice i slika budućega života. U br. 2 se ističe da svete djevice po svojoj čistoći trebaj žarče ljubiti Krista i služiti mu u braći. One trebaju obilovati duhom pokore, djelima ljubavi i molitve. Da bi bolje ispunile poslanje molitve, one trebaju obavljati Službu časova, barem Jutarnju i Večernju tako da svojim glasom zajedno s Kristom i Crvom slave Oca nebeskoga. U br. 3 se određuje da u red posvećenih djevica mogu ući bilo monahinje, bilo žene koje žive u svijetu. U br. 4 se traži za monahinje da prethodno nikada nisu sklopile brak niti da su javno živjele u stanju protivnom čistoći, zatim da su već položile redovničke zavjete te da je, konačno, njihova redovnička obitelj od davnine taj obred obdržavala ili ga je zadobila dopuštenjem nadležne crkvene vlasti.[15] Za djevice koje žive u svijetu u br. 5 se također traži da prethodno nikada nisu sklopile brak niti da su javno živjele u stanju protivnom čistoći, zatim da svojom dobi, mudrošću i načinom života mogu dati sigurnost da će ustrajati u čistoći služeći bližnjima u Crkvi. Konačno se traži da ih mjesni Ordinarij pripusti posveti. Biskupi će odrediti na koji način takve djevice trebaju živjeti u svijetu.
3.2. Red posvete
Slavitelj je uvijek mjesni ordinarij. Donose se dva reda. Prvi se uzima za djevice koje žive u svijetu a drugi se obred uzima za monahinje kada se zajedno slave redovnički zavjeti i posveta djevica, gdje je takav običaj.[16] Evo što stoji u prvom obredu. Preporučuje se da se obred posvete djevica slavi u vazmenoj osmini ili o svetkovinama, osobito onima koji se odnose na otajstvo Gospodnjeg utjelovljenja, zatim nedjeljom ili o blagdanima Blažene Djevice Marije ili svetih djevica. Po sebi se odred treba slaviti u stolnoj crkvi. Misa se uzima od dana ili zavjetna misa o posveti djevica. Dolikuje da u slavlju sudjeluje što veći broj vjernika. Obred se načelno odvija pred sedesom. Dolikuje, nadalje da dvije već posvećene djevice ili dvije žene laikinje prate djevice koje imaju biti posvećene. Obred započinje nakon evanđelja. Dok se pjeva antifona djevice prilaze biskupu s upaljenim svijećama. Biskup ih poziva riječima: „Dođite kćeri, poslušajte me, učit ću vas strahu Gospodnjem.“ (Ps 24,12). Djevice odgovaraju: „Odsada ćemo svim srcem slijediti tebe, tebe se bojati i tražiti lice tvoje. Ne postidi nas, već postupaj s nama po blagosti svojoj, po velikoj ljubavi svojoj!“ (Dn 3,41-42). Biskup zatim „ovim ili sličnim riječima“ drži nagovor ili homiliju o smislu i važnosti djevičanstva i o načinu kako one mogu i trebaju služiti u Crkvi. Biskup zatim postavlja upit kandidatkinjama o njihovoj spremnosti da ustraju u djevičanstvu, u nasljedovanju Krista, te o njihovoj nakani da bude zaručene Kristu. Nakon njihova pozitivnog odgovora, slijede Litanije svih svetih. Ako se čini zgodnim kandidatkinje mogu Bogu preko biskupa prinijeti vlastiti zavjet djevičanstva. Pri tome mogu svoje ruke staviti u biskupove ruke. Biskup potom pjeva ili govori svečanu posvetnu molitvu.
Poslije posvete biskup predaje posvećenim djevicama znakove posvete. Redovito je to veo i prsten. Slijedi Psalam 45: „Iz srca mi naviru riječi divne“. Na koncu biskup može – ako mu se čini zgodnim – posvećenim djevicama predati Časoslov. Slijedi misa. Biskup u misi podjeli mir posvećenim djevicama koje se pričeste pod obje prilike. Na koncu mise predviđen je svečani trostruki blagoslov.
4. Zaključak
Novina važećeg Reda posvete djevica jest da se on odnosi i na djevice koje žive u svijetu. Ono što izgleda neobično jest činjenica, da se ovaj red uzima samo za one redovnice koje takvu privilegiju imaju od davnina a to su redovito monahinje. Ono što je predviđeno za djevice koje žive u svijetu nije predviđeno za redovnice. Iako kod nas praktički nepoznat, red posvete djevica koje žive u svijetu zaživio je u mnogim talijanskim biskupijama gdje se tako posvećene djevice stavljaju u službu Crkve, na način kako taj red i predviđa. Možda bi ovaj drevni red i ovakve karizme mogli naći mjesta i u našoj mjesnoj Crkvi.
[1] Usp. Ordo professionis religiosae ex decreto sacrosancti oecumenici concilii Vaticani II instauratus, auctoritate Pauli P. P. promulgatus. Editio typica, Typis Polyglottis Vaticanis, 1970. Navodimo ovdje drugo nepromijenjeno izdanje iz 1975. Hrvatsko se izdanje ppojavilo dosta kasnije: Rimski pontifikal obnovljen prema odluci Svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. službe u Crkvi. Ređenja. Posvete. Zavjetovanja., KS, Zagreb, 1988., str. 217-283.
[2] Pontificale Romanum ex decreto Sacrosancti oecumenici concilii Vatcani II instauratum, auctoritate Paui PP. VI. promulgatum. Ordo consacrationis virginum, Libreria editrice Vaticana, 1970. Mi ovdje navodimo pretisak iz 1978.
[3] Za povijesni pregled usp. A. NOCENT, La consacrazione delle vergini, u: I. SCICOLONE (prir.), Anámnesis 7. I sacramentali e le benedizioni, Marietti, Genova, 1989., str. 12-29.
[4] On veli „djevice zvane udovice“. Vjerojatno se radi o djevicama koje – dospjevši do određene životne dobi – bivaju izjednačene s udovicama. Usp. IGNACIJE ANTIOHIJSKI, Pisma. Pismo Smirnjanima, 13,1, u: Apostolski oci I., Verbum, Split, 2010., str. 78-84, ovdje: 84.
[5] Usp. IPPOLITO DI ROMA, La tradizione apostolica, 20. 23, Edizioni Paoline, Roma 1979., str. 73. 86.
[6] Usp. S. Marcellina u: AA. VV., Enciclopedia dei Santi. Bibliotheca Sanctorum, Città Nuova, 2007. Navedeno prema: http://www.santiebeati.it/dettaglio/63250 (konzultirano 5. studenoga 2016).
[7] Upravitelj Prob podrugljivo govori o kršćanskim učiteljima koji „plaše lakoumne žene pred udajom i nagovaraju ih na neku besmislenu čistoću?“ Međutim, Polion čvrsto govori o kršćanskim zapovijedima koje „djevojke uče kako će postići vrhunac djevičanstva, a udane opominje da čuvaju svetu ženidbenu čistoću“. Iz toga je vidljivo da je među kršćanima u 4. st. djevičanstvo bilo na cijeni. Vidi: Z. PAŽIN – K. VIŠATICKI, Vlastiti misal đakovačke i srijemske biskupije, Biblioteka Diacovensia, Studije 22, Đakovo, 2013., str. 151-152.
[8] L. C. MOHLBERG, (prir.), Sacramentarium Veronense, Herder editrice e libreria, Roma, 1978.
[9] ISTI, Liber sacramentorum Romanae Aeclesiae ordinis anni circuli (Sacramentarium Gelasianum), Casa editrice Herder, Roma, 1981.
[10] Usp. C. VOGEL – R. ELZE (prir.), Le pontifical Romano-germanique du dixième siècle. Le Texte, 1, XCIX, 296, Città del Vaticano, Biblioteca Apostolica Vaticana, 1963, str. 38-46.
[11] Navodimo ovdje posljednje izdanje prije sabora – koje se ne razlikuje od izdanja iz 1595.: Pontificale Romanu, Pars prima. Editio typica, Typis polygottis Vaticanis, 1962., str. 139-163.
[12] Ovdje je očita aluzija na mudre djevice iz Isusove prispodobe koje su dočekale zaručnike s upaljenim svjetiljkama
[13] Zanimljivo je da se u rimskom obredu kod klapanja ženidbe prsten zaručnici stavljao na prstenjak lijeve ruke.
[14] Valja primijetiti da u ondašnjem Redu mise nije po sebi bila predviđena pričest vjernika, nego se (u misi) uzimao red pričesti bolesnika).
[15] Zakonik kanonskog prava u Kan. 603 § 1 i 2 govori o pustinjacima. U kan. 604 § 1 i 2 govori se o djevicama koje se pridružuju takvom načinu života. Takve djevice mogu primiti posvetu. Prema tome, posveta djevica – kada su u pitanju redovnice – predviđena je za monahinje. To su u nas redovito benediktinke. Usp. Zakonik kanonskoga prava, Glas Koncila, Zagreb 1988.
[16] To znači da se redovnički zavjeti mogu ranije položiti. Međutim, za monahinje je pravilo da ne mogu primiti posvetu djevica bez prethodno položenih zavjeta.
