Preduvjeti istinske molitve – razmišljanje uz 17. nedjelju kroz godinu (C)

Preduvjeti istinske molitve – razmišljanje uz 17. nedjelju kroz godinu (C)


Čitanja: Post 18,20-32; Ps 138,1-3.6-8; Kol 2,12-14; Lk 11,1-13


U današnjem čitanju imamo jednu vrlo neobičnu situaciju. Sveti Luka evanđelist opisuje kako je Isus na jednom mjestu molio, a znamo i iz drugih mjesta iz Evanđelja da je znao često i dugo moliti. No ono što je neobično i vrlo zanimljivo, on nije svoje učenike učio da mole, premda se nije ustručavao pokazati im da moli. Ova činjenica je tim zanimljivija kad znamo da su mnogi rabini i duhovni ljudi učili druge molitvi, kao što svjedoči današnje evanđeoski tekst: “Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.” Ivan Krstitelj je, dakle, učio svoje učenike da mole, a vjerojatno ih je naučio i pokoji molitveni obrazac. Isto tako i farizeji i drugi rabini i učitelji u narodu su sigurno učili moliti svoje sljedbenike, kao što su ih učili postiti i održavati druge obveze iz Zakona. A kad se to sve zbroji, onda je tim zanimljivija činjenica da Isus nije svojim učenicima ponudio nikakav molitveni obrazac, nikakvu formulu da izgovaraju dok mole, pa su oni bili prisiljeni zatražiti da ih nečemu poučio. Jer ako je tolike sate provodio u molitvi, pretpostavljali su da on ima takvih, dužih ili kraćih, molitvenih obrazaca i formula koje je ponavljao dok je molio. U konačnici, njegovi učenici nisu htjeli trpjeti kompleks pred drugima, već su htjeli biti pravi učenici poput Ivanovih i tolikih drugih učenika koji su slijedili svoje duhovne učitelje nasljedujući i njihov način molitve.

Isus prihvaća njihov zahtjev i njihov izazov te ih uči moliti molitvu koju zovemo najljepšom molitvom ili Gospodnjom molitvom. A kad vidimo koliko je ova molitva lijepa i sadržajna, kada u njoj prepoznamo bit stava prema Bogu i odnosa s njima, tim više se pitamo zašto Isus nije svoje učenike učio ovu molitvu i prije nego su ga oni tražili da ih nauči moliti. Vjerojatno Isus nije htio da njegovi učenici shvate da je molitva samo pitanje recitiranja određenih formula kao da je riječ o magiji, već je ona prije svega vrlo intenzivna misaona i duhovna aktivnost uranjanja u života samoga Boga. Molitva je iskreno i životno, snažno i duboko zajedništvo s Bogom kojega doživljavamo vlastitim Ocem, pa je zato Isus i učio da Boga u molitvi treba zvati neposredno i prisno Ocem. Molitva nije samo upravljanje usmenog zaziva, već je najprije potpuno shvaćanje i prihvaćanje Očeva života i njegove volje u svoj života i ostvarenje iste u svom životu. I to je ono čemu je Isus učio svoje učenike i onda kada ih nije učio usmenom ponavljanju formula. On im je svjedočio i jasno im prenosio da trebaju biti u punom zajedništvu s Ocem, cijelim svojim bićem usmjereni prema njemu i njemu otvoreni. Kada osjete njegovu svetu prisutnost, riječi tada postaju nebitne, a vrijeme prelazi u vječnost i duša se potpuno uzdiže u njegov zagrljaj. Ovakav način odnosa prakticirao je Isus, te je pokazivao primjer i njima da se tako usredotoče na Očevu prisutnost u svome životu. Gospodin ih je učio da svom snagom traže Oca i njega želi, do mjere da ih njegova prisutnost potpuno obuzme i učini živjeti novim životom.

Iz te perspektive bolje razumijemo i Isusov molitveni obrazac, to jest molitvu kojoj uči svoje učenike, a s njima i nas danas. Molitva je najprije intenzivan stav ljubavi i zajedništva s Ocem nebeskim i traženje njegova kraljevstvo i volje u svome životu. To je prvi preduvjet za kršćansku molitvu nakon kojega slijede svi ostali zahtjevi prema Ocu. No uz ostale zahtjeve postoji i još jedan uvjet: Isus želi da njegovi učenici molitvu prakticiraju, da je svjedoče životom, to jest provode u praksi. Molitva koja se ne pretače u život nije molitva, te zato njegovi učenici moraju i bezrezervno opraštati braći ljudima i biti prema njima imati otvoreno i čisto srce, u protivnom sami postavljaju zapreku uslišanju svojih molitava. Kao što ni on nije svoje učenike samo učio nekoj formuli, već im je pokazao izuzetno zajedništvo s Ocem, tako im je ukazao na činjenicu da takvo zajedništvo mora postojati i prema ljudima, vrlo snažno i konkretno. Jer molitva je najprije poput odnosa roditelja i djeteta, to jest kao odnos među prijateljima. A taj odnos ne ovisi o formulama i slatkorječivosti, već o iskrenosti srca i spremnosti potpunog zajedništva i predanja jednoga za drugoga.

To znači da ako kao vjernici uživamo takvo zajedništvo s Ocem koji nas voli do neizmjernosti, tada su riječi i formulacije nebitne. Bitno je srce koje titra i ljubi dok zahvalno prima Očevu ljubav koja mu se daruje. Bitno je onda i skrušeno srce koje shvaća koliko nam Otac daruje u svojoj neizmjernoj ljubavi, pa tiho vapi: Oče, sveti se ime tvoje! Kao da hoće reći: Oče, pomozi mi da budem što više svet da mogu biti dostojan tvoje svetosti koja mi se daruje. Ili pak: Dođi kraljevstvo tvoje! Kao da hoće reći: Oče, osposobi me živjeti za nebeske vrijednosti koje nam ti očituješ kao neponovljive, ali čovjeku neophodne, kako bismo stvorili novi i bolji svijet na zemlji. Neka nas Gospodin Isus ne samo pouči formuli, nego neka nas i osposobi za ovakvu molitvu za koju je osposobio i svoje učenike.