Četvrtak, 20 siječnja

Presveto Trojstvo (B) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Crkva danas slavi svetkovinu Presvetoga Trojstva, tajnu trojedinoga Boga, Boga jedne božanske naravi u tri osobe: Oca i Sina i Duha Svetoga. To je neshvatljiva i neiskaziva tajna. Klanjamo se danas pred tako uzvišenom tajnom i molimo Gospodina da nas učini dostojnim svojih velebnih darova.

  • Gospodine, Bože, Oče svega svijeta! Stvorio si nas u svojoj neizmjernoj ljubavi. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, jedinorođeni Sine Očev, otkupio si nas svojom smrću i uskrsnućem. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine Bože, Oče nebeski, ti sa svojim Sinom izlijevaš na svoju Crkvu snagu Duha Svetoga koji je s tobom, Ocem i Sinom jedan Bog. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Svi kršćani vjeruju u jednoga Boga koji je jedan i jedinstven u trojstvu jednakih osoba: Oca, Sina i Duha Svetoga. To je za nas istina koju nam je objavio Krist Gospodin. Otuda su se crkveni pisci trudili prikazati smisao i značenje te velike tajne, svjesni da to ostaje tajna naše vjere: Bog jedan i Trojstven. Tako se svi mi pomalo nalazimo u nedoumici kako samome sebi predočiti tu istinu naše vjere. U određenoj su nedoumici propovjednici, vjeroučitelji, teolozi… Kako izreći neizrecivo? Apostol Iraca, sveti Patrik je, kao što je poznato, jednostavnim ljudima tu tajnu prispodobio listu djeteline: jedinstven je, a ipak ima tri latice (otada je djetelina s tri lista znak ovoga sveca, ali i cijele Irske). Mogli bismo se, onda, upitati, kojega smisla ima i naviještati ovu stvarnost koja je neshvatljiva, neizreciva i nepriopćiva… Poteškoća leži u tome što su mudre glave htjele što je više moguće razumjeti kakav je Bog u sebi. A današnja nas čitanja podsjećaju na jednostavni članak naše vjere: sve što je Bog nama objavio i sve što je učinio, bilo je radi nas i radi našega spasenja. Bog ne želi zadovoljiti našu znatiželju, nego nam objavljuje svoje istine i tajne ukoliko su dio njegova nauma spasenja koje se ostvarilo u punini vremena u Kristu i koje se i danas u Crkvi ostvaruju, pogotovo u slavljenjima svetih otajstava.


Je li ikad koji narod čuo glas Boga…?


Evo, već u Starom zavjetu Bog objavljuje da je svome narodu bliz, milostiv, objavljuje da je Čovjekoljubac (Pnz 4, 32-34.39-40)… S oduševljenjem i gotovo nevjericom starozavjetni pisac u ushitu govori: Je li se što takva čulo? Je li ikad koji narod čuo glas Boga koji govori ispred ognja kao što si ti čuo i na životu ostao? I onda nabraja kako ih je Bog izabrao, kako ih je na čudesan način izveo iz Egipta, kako je s njima sklopio Savez i dao im deset zapovijedi… Za onaj narod bila je to veličanstvena spoznaja. Drugi su narodi, u svom iskrivljenom poimanju božanstva, smatrali da su bogovi slični njihovim ćudljivim i častohlepnim vladarima. Zato su ih se bojali i nastojali ih udobrovoljiti žrtvama i zamršenim obredima. A evo, Stari nas zavjet poučava da je Bog blizak i dobrostiv. Nadalje, iako je taj isti Stari zavjet prepun potankih propisa o bogoslužju i žrtvama, ipak Bog po prorocima naviješta da je njemu kod ljudi najvažnije milosrđe, dobrota i ljubav. Pa i zapovijedi koje im je davao nisu bile plod nekoga hira, nego su one uvijek bile usmjerene na dobro pojedinca i na dobro naroda.

Takvu sliku Boga baštinili smo i mi kršćani. Bog je sve stvorio iz ljubavi. Bog je dobrostiv. Bogu je stalo do svakoga od nas. On želi naš spokoj, naš mir na ovome svijetu kao i vječnu sreću s njime na nebesima. Ostajemo zadivljeni tom činjenicom: Bog ima apsolutno sve. Ništa mu ne nedostaje. Pa ipak, on stvara i nas da budemo dionici njegove dobrote i milosti. Zato je posve razumljivo da se Bog već u starom zavjetu naziva Ocem.


Abba – Oče!


I onda dolazimo do punine vremena: Božji Sin postaje pravim čovjekom, da bi onda Bog u pravom smislu postao našim Ocem. U tome djelu spasenja danas Pavao u drugome čitanju (Rim 8, 14-17) pokazuje ulogu svih triju osoba Presvetoga Trojstva. Veli: Svi koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji. Primili smo Duha posinstva u kojemu kličemo “Abba! Oče!” Nadalje, mi smo baštinici Božji, a subaštinici Kristovi… Ovdje valja istaknuti riječ Abba koja u originalu znači ime koje dijete tepa svome ocu. Taj izraz u sebi uključuje i povjerenje i nježnost i ljubav. Jasno je onda da po Kristovu djelu spasenja, a djelovanjem Duha Svetoga – jer je Krist, kao pravi čovjek, naš brat – postajemo baštinici Božji i subaštinici Kristovi. Ulazimo u Božju obitelj! Bog je jedan u trojstvu jednakih osoba, ali evo, i nas uzima u svoju obitelj. Prema tome, nije Bog za nas odredio tek nebo, raj, vječni život kao nagradu za naša dobra djela i kao izraz svoje naklonosti, pri čemu bi nebo bilo ispunjenje svih naših i najskrivenijih želja, nego nas Bog uzima sebi, u svoju božansku obitelj. Pavao na drugom mjestu veli da ćemo tada Boga gledati licem u lice (1 Kor 13,12).

Što onda reći? Evo, mi smo pred Bogom koji puta kao lakomislena djeca pred svojim roditeljima. Dijete koji puta misli da su roditeljske zapovijedi izraz hira roditelja, školskog sustava i inih institucija koje su postavljene da ograničavaju i muče mladog čovjeka. Pri tome ne vide i ne žele vidjeti da su zapovijedi glede čuvanja zdravlja, napredovanja u učenju, stjecanju odgovornosti – usmjerene na dobro samog mladog čovjeka. Prošla su vremena kada su se djeca bojala roditelja i njihove kazne, što je po sebi dobro. Međutim, bilo bi važno i dobro da oni shvate i razumiju ljubav i brigu svojih roditelja. Tako i mi pred Bogom. Trebali bismo doista s ljubavlju, pa i strahopoštovanjem stajati pred Božjim licem. Pa onda u tome smislu, s odgovornošću i zahvalnošću nastojimo živjeti u skladu s Božjim zakonima dobrote, ljubavi, praštanja, da bismo – koliko je to više moguće – bili dostojni Božjih obećanja.


Pođite i učinite mojim učenicima sve narode…


Čuli smo danas u evanđelju (Mt 28, 16-20) kako Isus govori učenicima: Pođite i učinite mojim učenicima sve narode… To je nerazdvojno povezano s našim kršćanskim pozivom. Naviještanje. Svjedočenje. Nije čudo da sam Isus tu vijest spasenja naziva evanđeljem – radosnom, veselom viješću. Apostoli su to svakako bili. Oduševljeno su pošli u sav tada poznati svijet i naviještali upravo to: da nam je Bog blizak, da je Bog Čovjekoljubac, da nam je poslao svoga utjelovljenoga Sina, da nas izbavlja od našega zla i grijeha, da nas uzima u svoju obitelj. Na apostolima se ispunila Isusova riječ: iz obilja srca usta govore! (Mt 12,34). Sa silnim oduševljenjem apostoli su obišli cijeli ondašnji poznati svijet. I ne smo oni: bili su tu i toliki oduševljeni učenici, povijest nam govori da su širitelji evanđeoske poruke bili trgovci i vojnici, dakle svi vjernici, tako da se stvarno u tim prvim vremenima obistinilo da riječ Gospodnja trči i proslavlja se (2 Sol 2,31). Upravo to. Trči.

Tu smo i mi. Vjerujemo u Boga Oca Sina i Duha Svetoga. Priznajemo se vjernicima. Pohađamo nedjeljnu misu. A koliko smo doista oduševljeni širitelji Kristova evanđelja? To znači, prvenstveno primjerom svoga života. A zatim i vedrim svjedočenjem u okolini u kojoj živimo. Pogledajmo. Dogodilo nam se i događa nam se nešto predivno i neizrecivo. Djeca smo Božja. Baštinici neba. Subaštinici Kristovi. Dao Bog da nas ta radost i zahvalnost tako prožmu, da budemo navjestitelji silnih Božjih djela gdje god bili i kamo se god kretali. Možda je i ljeto koje je pred nama prava prigoda za to.