Utorak, 11 svibnja

Presveto Trojstvo (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Današnja svetkovna Presvetog Trojstva pobuđivala je u prijašnjim vremenima potrebu da se propovijeda i sluša o toj tajni – tajni da je jedan Bog, a ipak tri božanske Osobe. Teologija – gotovo da bismo rekli – po službenoj dužnosti proučava ovu tajnu naše vjere, a mnogi su se potrudili i razumjeti je u što većoj mjeri i onda je i drugima tumačiti. Međutim, tko može zvijezde prebrojiti, tko može dokučiti krajeve svemira? Tko bi to mogao Boga spoznati i razložiti? Nitko, naravno. Pa ni najumniji teolozi. Međutim, Bog nam se u Isusu Kristu otkriva i razotkriva. Bolje rečeno, Bog nam otkriva kakav je s nama i među nama, kakav je zbog nas i radi nas. Bog nam se pokazuje kao trojstven koliko i ukoliko djeluje za naše spasenje. Pa i tada Bog ostaje dubokom tajnom kojoj se samo možemo duboko klanjati. Danas bismo u ovom euharistijskom slavlju htjeli Bogu zahvaliti za sve ono što jesmo i na što smo pozvani i zamoliti ga da nas učini dostojnima svoje milosti, a na poseban način dostojnima ove euharistije.

  • Gospodine, Oče nebeski, stvorio si nas na svoju sliku, sebi slične. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, Sine Božji, svojom smrću i uskrsnućem izbavio si nas od robovanja grijehu i otvorio nam pristup kraljevstvu Božjem. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, sveti Oče, ti nam u obilju daješ Duha Svetoga koji nas posvećuje i čini tvojim pravim sinovima i kćerima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Duboko u sebi svi smo mi djeca i neke ćemo stvarnosti najlakše razumjeti upravo iz primjera dječjeg ponašanja. Ja kao župnik redovito imam priliku gledati oduševljenje novih ministranata. Nakon prve pričesti mnogi se prijavljuju za ministrante i onda budu silno ponosni da oni mogu posluživati oko oltara, da mogu nositi bogoslužne predmete, da mogu – kao veliki! – biti najbliže oltaru. Ono što prije nisu mogli, ono što je bilo samo za neke izabrane, sada se daje njima! Ili, pomislimo kakav je to osjećaj kada novi profesor po prvi put uđe u profesorsku zbornicu, kada novi liječnik bude primljen kao uvaženi kolega u društvo liječnika… Ipak je to poseban osjećaj: čovjek ulazi u nešto o čemu je prije samo maštao. A sada, evo, oni koje je smatrao velikim autoritetima primaju ga u svoje zajedništvo i prihvaćaju kao kolegu. Mlađega, ali, ipak, kolegu.


Upućivat će vas u svu istinu


Iako je Bog naš Stvoritelj, iako je on iznad svega, on čovjeka od samih početaka uzima za svoga prijatelja. Eno, već u edenskom vrtu Bog čovjeka poučava koje je stablo opasno po život. Kasnije, tijekom povijesti prvih ljudi i tijekom povijesti Izabranog naroda Bog uvijek šalje izabrane ljude i proroke da ljudima govore o Božjoj ljubavi i da ih upućuju kako trebaju živjeti da bi stvarno bili sretni. Konačno, nakon Kristove smrti i uskrsnuća Otac šalje svoga Duha koji Kristove vjernike upućuje u svu istinu. Tako smo danas u evanđelju (Iv 16, 12-15) čuli kako Isus govori svojim učenicima: “Kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi.” To znači da nam je stvarno dano da razumijemo što je Božja volja, odnosno, što je dobro za nas i za naše konačno i pravo spasenje.


Imamo u vjeri i pristup u ovu milost


U prapočetku, u činu stvaranja, Bog veli: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!” Bog se prema čovjeku postavlja kao Otac, jer nas, kako smo čuli, stvara na svoju sliku, sebi slične. On jest naš Stvoritelj, ali nas, stvorene, uzima u svoju obitelj i – u Isusu Kristu – čini nas dionicima svoje svetosti i svojega božanskoga života, to jest “(po Kristu) imamo u vjeri i pristup u ovu milost”. U tome nam smislu Božja riječ po apostolu jasno progovara: “Više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji” (Ef 2,19). To je ono što se po sebi ni jedan vjernik i ni jedan pobožnik ne bi usudio ni pomisliti. Međutim, Božja nam riječ to svjedoči i Kristovo nam otkupiteljsko djelo to jamči: od Boga dolazimo, u Bogu živimo i samo u njemu nalazimo svoj puni smisao, jer nas je on za sebe stvorio. Mi, naravno, ne možemo pojmiti kako to čovjek, stvorenje, može ući u Božju obitelj, ali vjerujemo Božjoj riječi i njegovoj milosti.


Kršćanin – slika Božja


Isus govori svojim učenicima o Duhu Svetome: “Od mojega uzima i – navješćivat će vama.” Ako nas je Bog i stvorio na svoju sliku, po Isusu Kristu, snagom Duh Svetoga po svetima sakramentima čovjek stvarno ulazi u Božju obitelj i postaje slikom Božjom ovdje na zemlji. Tako danas zapravo slavimo dvostruko otajstvo: otajstvo Božje veličine u njegovoj trojstvenosti i otajstvo Božje slike utisnute u čovjeka. Već ovdje na zemlji čovjek, čovjek kršćanin može i treba biti živa slika Božja.

Tako se vraćamo na onu sliku od početka. Kao što je čast mladom profesoru po prvi put ući kao punopravan član u zbor profesora, tako je to za njega u isto vrijeme i obveza, baš kao što je za plemiće vrijedila poslovica: “Plemstvo obvezuje.” Mi smo od Boga Oca stvoreni. Krist nas je otkupio od naših grijeha svojom smrću i uskrsnućem. Snagom tog istog djela spasenja, a djelovanjem Duha Svetoga mi smo posvećeni da budemo u punom i pravom smislu djeca Božja. To nas onda i obvezuje da tako i živimo. Apostol nas opominje: “Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite” (Ef 5,8).

Zaključimo. Malo toga možemo spoznati o Bogu, o njegovu bitku i o naravi njegove trojstvenosti. Znademo samo ono što nam je objavljeno, a objavljeno nam je o Bogu ono što se tiče nas i našega spasenja. Međutim od svega toga daleko je najvažnije da mi, kršćani, svjesni velebnih Božjih darova, živimo kao djeca Božja. Baš kao što su toliki sveci doista utjelovljivali Boga i njegovu ljubav, da i mi tako živimo da budemo živa slika Boga na zemlji sve “dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove” (Ef 4,13). Silan je Bog u svojim djelima. On to s nama i na nama želi i učiniti, baš kao što je činio u povijesti Izabranog naroda u apostolsko vrijeme, u vremenima prvih kršćanskih svjedoka-mučenika, u svakom vremenu gdje je Crkva bila i jest pravo Tijelo Kristovo.