Prisutnost i Život

U skrovitosti, tu ćeš me naći. Plašim se ostaviti svijet. Te ljude za koje sam vezan, od kojih se ne mogu odvojiti. Uporno izlazim u svijet. Plašim se skrovitosti. Odlaska u samoću. Nikoga tamo neću pronaći. Strah me kako ću propustiti život.

U skrovitosti tu ćeš me naći. Naslućujem kako ne misliš na fizičku skrovitost. Bezuspješno traženje pustinje među zgradama, gužvama i vikom mnoštva koje dan i noć govori, hoda i ne spava.

Govoriš li mi o skrovitosti srca? Ali, to je ono što me najviše plaši. Ako se povučem u svoje srce, ako se povučem u sebe pronaći ću ništa, pronaći ću nikoga. Čak ni mene tamo neće biti. Pokušavam pobjeći iz sebe. Nisam siguran znam li put natrag. I želim li se vratiti natrag.

U svijetu ne moram misliti na sebe. Svijet me zaglušuje i mogu zaboraviti na svoje srce. Ljudi me okružuju i stalno su tu makar uzgred. Makar povremeno. Makar ponekad. Iz straha od samoće bježim ljudima i onda kad vidim da me ne žele, da sam im teret, smetnja, napor. I onda kad me ismijavaju, kad me iskorištavaju, kad me povrjeđuju. Nemam nikoga osim njih.

Ali, moj strah je tako velik. I tako snažan. On vlada nada mnom. I neprestano idem u svijet i idem ljudima. Odvojen od sebe. Kažu Pisma na jednom mjestu kako ti proničeš moje srce, moje bubrege i moju moždinu. Uvijek sam mislio kako to samo znači da ti sve znaš i da nema potrebe od tebe skrivati.

No, sve češće naslućujem kako to znači da si i prisutan u mojim bubrezima, jetri, moždini i srcu. Ti si onaj koji me proniče i živi u meni. Istovremeno. U tim recima iz Pisma u kojima me svega poznaješ i proničeš čujem i odjeke tvog ohrabrujućeg glasa: u skrovitosti tu ćeš me naći, nema samoće u tvom srcu jer poznajem tvoje srce i u tvom srcu živim. Ili oni reci iz psalma u kojima netko pjeva tebi sam predan od majčine utrobe, od majčina krila ti si Bog moj.

Tko je taj netko tko tako siguran u sebe pjeva tebi nasuprot svakoj samoći i osjećaju napuštenosti? To je onaj koji je šutnjom koja moli otkrio ne samo da ga proničeš, nego da si u njegovom srcu prisutan. I živ.

Tebi nije dovoljno biti samo prisutan u meni. Jednako tako su u meni prisutne misli, ideje i fantazije koje se intenzivno rađaju, ali mogu još intenzivnije umrijeti i zauvijek nestati.

Kad kažeš onima koji ne razumiju kako ti jesi kako si ti Bog živih, a ne mrtvih jer svatko živi po tebi i živiš u svakomu izričeš o sebi puno više, nego čovjek može za sebe reći.

Biti prisutan uz nekoga može značiti i smrt za nekoga. Ja sam prisutan za nekoga kad ga vrijeđam, zlostavljam, ubijam, omalovažavam, ali nisam onaj koji donosi život niti je onaj drugi pored mene živ. Mi smo oboje na putu smrti.

Kad kažeš da si Bog živih, a ne mrtvih kažeš mi kako si prisutan u meni na način života. Jer mi se daruješ kao snaga, kao blagoslov, kao radost, kao ohrabrenje, kao strpljivost koja trpi, kao poniznost koja se ne jedino pred tobom klanja iz slobode i ljubavi jer te ljubi, kao nada koja ne posustaje kad sve drugo odustane od mene, pa i ja sam od sebe.

skrovitosti, tu ćeš me naći, kažeš mi. I čuo sam te toliko puta govoriti mi kroz mnoštvenost jezika svijeta, kroz mnoštvenost ljudi koji mi stalno govore i nikad ne znaju zašutjeti. Čuo sam te govoriti mi. Plašio sam se tvog govora.

Kao Ilija očekivao sam te u kataklizmi, u gromovitu tutnjanju, u žestokom potresu. Jer sam se svikao na to kako Bog jedino tako i tada dolazi k meni. A onda kako Pisma pišu u šapatu blagog lahora kojega uho ionako ne može čuti koliko se god naprezalo, nego ga može osluhnuti srce uplašeno budućom samoćom.

I okrenuo sam leđa dok si prolazio jer se nisam usudio gledati u tvoje lice, okrenuo sam ti leđa, ali ti ovaj put nisam okrenuo srce. I kao da i sad izgleda isto. Okrenut sam ti leđima, okrenut sam prema svijetu i ljudima, no srce u kojega se uvukao strah se okrenulo prema tebi.

Mnoštvenost svijeta i ljudi sad shvaćam. Ne znači kako ću nužno tamo pronaći lijek od straha, pomoć za svoju uplašenost. Trebao sam po prvi put uroniti u sebe. Sagledati svoje do kraja ispražnjeno srce. Prazno i od tebe i od mene. Napušteno od nas obojice.

Osjećam kako tom srcu ne mogu sam vratiti život, a tom srcu nije dovoljno da budem samo u njemu prisutan. Osjećam kako srce traži i hoće više, buni se protiv moje puke prisutnosti jer zna kako to nije život.

U skrovitosti, tu ćeš me naći. Iz tišine i šutnje srca koje obuzima strah da ako mu se vratim neću mu ništa više i drugo donijeti osim još više samoće, boli i tuge okrećem se tebi. Okrećem se šapatu blagog lahora. Okrenut licem prema svijetu i ljudima, leđima okrenut tebi jer se ne usudim pogledati tvoje lice zatvaram oči.

 Šapat blagog lahora me prožima. U skrovitosti, tu ćeš me naći. Znam ti si više od prisutnosti. Ti si život. I manje me je strah kad ostanem sam sa sobom. Ti si život. Prije ili kasnije moje će srce istinski okusiti kako me proničeš svega i poznaješ, kako znaš kad liježem i kad ustajem, kako su ti znani svi moji putovi.

Prije ili kasnije moje će srce istinski okusiti kako sam tebi predan od majčine utrobe, od majčina krila ti si Bog moj. Prije ili kasnije.

A zasad? Zasad počinjem polako vjerovati kako srce koje se otvara onomu koji proniče bubrege, jetru i moždinu jednom kad se život useli u njega ne može biti samo. Makar bilo jedino na svijetu. I u svijetu. Makar bilo oduvijek od ljudi vrijeđano, odbacivano i gaženo kao sebično, hladno i mrtvo.

I ti sam to kažeš u Pismima kako ti ne gledaš kao čovjek, nego gledaš kao Bog, to jest ti ljubiš neizmjerno jer si ti sam Život, a ne samo prisutnost koja odlazi i dolazi, rađa se i umire u nečijem srcu. Ti si sam Život. Ostaješ Život tog srca i onda kad je ono odavno napustilo ovaj svijet i ljude ili su ga svijet i ljudi odavno zaboravili, napustili i zauvijek odbacili.