Promišljanje uz početak došašća

Što sve činimo da se pripravimo za Božić?

Sveti Ivan nas opominje: Pripravite put Gospodinu! Stoga bi nam tri stvari trebale biti osobito važne: ići na zornice, učiniti veliku ispovijed, te razvijati svijest da se u svakoj Misi Isus spušta k nama, a mi ga dodirujemo, kao i on nas.

Došašće je iznimna prilika za kajanje, za zavjet i za borbu protiv ružnih riječi i psovke. Dobro se podsjetiti svetopisamskih misli da smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i vjerovati u nju. Jer, On nekad reče, a govori danas i nama: Idi pa i ti čini tako!

Ili, Knjiga Otkrivenja… Na mnoge se odnosi ono pismo zajednici u Efezu: Ali imam protiv tebe: prvu si svoju ljubav ostavio. Spomeni se odakle si pao, obrati se i čini prva djela! Mi smo Božje ogledalo, stvoreni da se u nama ogleda Bog, pa, zato, kad je voda zamućena, teško se u njoj ogleda nebo. Potrebno nam je razbistriti vjeru djelima.

Gdje god bili, trudimo se nositi Boga u sebi, prema onim Isusovim riječima: Vaša svjetlost neka tako zasja pred ljudima da vide vaša dobra djela ljubavi te slave vašega Oca nebeskoga.

Kršćanstvu prijeti da postane tradicija koja ne obvezuje i to je jedan od njegovih temeljnih problema. Ljude “obvezuju” krštenje, sakramenti, sprovod, ali na način da je cijelo kršćanstvo u opasnosti da bude neodgovorno za vrijeme u kojem živi, jer sol postaje bljutava, svjetlo ugašeno, grad na gori nevidljiv od tame.

Što kanimo učiniti?

Valja nam se pitati jesmo li išli putem bez vjere, bez molitve, bez svete Mise. Životni put nam se možda češće čini mučan, težak i dug, kao kakav krug, od rođenja do groba, bez vječnosti.

Možda trošimo vrijeme i snage na neka nedokučiva pitanja, dok nam druga – dokučiva i važna – ostaju neuhvaćena. Npr. pitanje kako Bog izgleda? Jedna nas priča o tome poučava. Kaže tako kako su slijepci zaželjeli doznati tko je to slon. Neki je opipao surlu, drugi nogu, treći rebra, četvrti uši, a peti mu sjede na leđa. Na upit kakav je slon, prvi kaže: To je neko veliko crijevo koje se diže i spušta. Drugi: Nije, to je stup obrastao dlakom. Onaj što je opipao uho: To je kao list lopoča. Zadnji: Glupost pričate, to vam je planina koja se kreće… Poput njih, i mi smo slijepci. Što o Bogu znamo, osim ovo malo iskustva koje stječemo? A ipak puno nepotrebnog vremena trošimo na nedokučivo, dok nam ono važno promiče ispred nas.

Važno je stoga više vremena posvetiti vjeri, molitvi i čitanju. Kako bi bilo lijepo kada bismo redovito na poziv zvona molili “Anđeo Gospodnji”. I kada bismo shvatili da je nulta točka naše vjere u onom dijelu: I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama!

Važno nam se pitati i kakve su nam riječi? Spajaju li one, ili ranjavaju i razdvajaju. Koliko je psovka prisutna u našem životu? Nažalost, mi smo psovački narod, a psovka nam je postala svakodnevna navika.

Može li biti nešto tragičnije nego položaj čovjeka koji vidi da su dani koji prolaze uzaludni i da izgubljeno vrijeme plače nad njim? Čitav život stoji iza njega kao tužitelj!

Zato, načinimo neko dobro djelo danas. Onaj tko mala dobra djela čini i velika će, kad mogne. Uljepšajmo stoga život bolesniku i pomozimo mu nositi križ. Kristove nas riječi opominju: Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Nadalje, oprostimo bližnjemu uvredu. Zapovijed kaže: Ljubi bližnjega kao samoga sebe! Po ovom će svi znati da ste moji učenici.

Nijedan čovjek nije otok. I drugi su mu potrebni. Ima cvijeća koje procvjeta jednom u sto godina, a to cvijeće njeguju, paze… Čovjek procvjeta jednom u cijeloj vječnosti. Kako ga onda ne čuvati i ne voljeti? Anegdota koja slijedi upozorava na to: Bile svekrva i snaha u zavadi, a radnici kopali bunar. Svekrva je skuhala ručak i naredila snahi da ih pozove, a ova im dovikne: “Hej ti nad rupom, zovi onog iz rupe, jer vas zove ona iz kuće… – na ručak.

Tajna čovjekova nije u tome da živi, nego zašto živi. Valja nam u pamet prizvati i ovu misao: “Što će nam ovaj život od pedeset godina ili koja više, a jedna teža od druge, ako mu jedna sveta istina ne daje snagu i ljepotu i ne produžuje ga u jednu sjajnu vječnost.”

Bog nas ne će pitati kakav auto smo vozili, nego jesmo li potrebnoga povezli, koliki nam je bio stan, nego koliko smo osoba ugostili, kakvu smo odjeću nosili, nego koliko smo pomogli onima koji je nemaju. Ne će nas pitati kolika nam je bila plaća, nego koliko smo drugima u nevolji darovali. Jesmo li se uključili u “kumstvo za Ruandu”, ostali gluhi na gladnu djecu svijeta, na Caritas? Koliko smo prijatelja u životu imali, nego kome smo bili prijatelj. Ne će nas pitati o boji naše kože, nego jesu li nam svi ljudi kao “braća”, bez obzira na boju, spol, rasu, vjeru.

Nikad se mržnja ne uklanja mržnjom. Godinama potežemo neku staru prepirku, uživamo u osvetničkim mislima, zluradi smo kada drugi trpe neuspjehe. Krist nije mrzio Petra, a Petar ga je ipak zatajio. Unatoč tomu, postao je prvak apostola. Nije mrzio ni Magdalenu, a bila je blagovijesnica uskrsnuća. Sjetimo se zato onih riječi: “Oprosti nam kao što i mi praštamo.” Nemojmo se ljutiti što drugi nisu onakvi kako bismo mi željeli, kad ni sami nismo onakvi kakvi bismo trebali i željeli biti.

I ove nas anegdote koje slijede opominju na (ne)ozbiljnost shvaćanja vjere… Vjeroučiteljica pita đake nakon razgovora o nebu: Tko želi ići u nebo Bogu? Svi dižu ruke osim jednog. Ti ne želiš? – Mama je rekla da nakon vjeronauku dođem kući... Prvopričesnik moli večernju molitvu, dobio je molitvenik, a kako je pospan kaže: Anđele čuvaru, ti nastavi. Tekst je na osmoj strani, spava mi se.

Koliko zapravo poznajemo Boga i koliko je naša vjera zrela? Bog o nama sve zna, kako kaže Pismo: Znam kada sjedneš i kada ustaneš, poznati su mi svi tvoji putovi, stvoren si na moju sliku, u meni živiš, krećeš se i postojiš, prije nego si začet, jer si ti moj rod.

Kako od vjere odijeliti konkretan život? Zar Bog nije isti u Crkvi i na ulici i u našoj kući? Ili ga mnogi ostavljamo pri izlasku iz Crkve pa živimo kao da ga i nema izvan nje.

Novcem možemo kupiti kuću, ali ne i mir u njoj; sat, ali ne i vrijeme; krevet, ali ne i san.

Nije lako tražiti oprost, započeti iznova, priznati pogrješku, primiti savjet, biti shvaćen, ostaviti loše navike, oprostiti i zaboraviti, prihvatiti zasluženu kaznu, ljubiti i neprijatelje… Nije to ništa lako, ali isplati se pokušati.

Stoga, ne ponašajmo se ludo, kad možmo mudro. Nečiji savjet nam može pomoći: “Živite i borite se kako najbolje znate, molite se Bogu i volite prirodu, ali najviše ljubavi, pažnje i sućuti ostavite za ljude, ubogu svoju braću, čiji je život nestalni pramen svjetla između dvije beskonačnosti.”

Vjera i život kod mnogi kršćana postali su strani… Susreću se tu i tamo u izvanrednim prilikama u velikim trenucima kao što su rođenje, vjenčanje i smrt. Valja nam se pitati volimo li Boga samo iz interesa ili zato što ga doista ljubimo?

Kršćanin ima svoje korijenje u Bogu. Jedino tako raste u nebo. Riječ he-emin (vjerovati), od koje dolazi Amen, znači učvrstiti, pustiti korijenje. S Bogom se živi i za budućnost, ispunjenje nada. Vječni život ulazi u sadašnji. Nebo nosimo već ovdje. Nosimo li ga doista?

Dobro je podsjetiti i na ovu molitvu: “Za dvoje te molim, ne uskrati mi dok ne umrem: hrani me kruhom mojim dostatnim, udalji od mene licemjernu i lažnu riječ, ne daj mi siromaštva ni bogatstva: hrani me kruhom mojim dostatnim, inače bi presitivši se zatajio Tebe i rekao: Tko je Gospodin?”

Vjernik je hrabar čovjek koji, unatoč okruženostima lažnim idealima i lakšem životu kako to mnogi čine, računa s Bogom i kršćanskim vrijednostima.
Vjernik je onaj koji riječima i djelom, životom svjedoči da druguje s Bogom. Jesmo li takvi?

Najlakši put do neba je vršenje svagdašnjih dužnosti. Prije nego se požalimo na svoju djecu, sjetimo se onih koji bi ih, da mogu, rado imali.

Biljeg naših vjernika može se označiti riječju junačina. Odnosno, puno riječi, ali malo čina. Pravi kršćanin mora biti čestit čovjek. Kad se netko zalaže za Boga mora se zalagati i biti pošten prema ljudima. Jer, ništa tako ne ruši vjeru nego nemoralnost vjernih. Isus je imao osudu za farizeje, jer su vršili zadane zakone, a da nisu imali pravednosti, milosrđa, vjernosti.

Riječi spajaju ljude kao mostovi, a mogu stvoriti među ljudima nepremostive duboke ponore. Zato, cijeni ono što govoriš, cijeni riječi. Svaka od njih može postati tvoja posljednja. Riječi nisu skupe, ne treba ih kupovati, pa zašto ih ne upotrijebimo kad se radi o nečijoj sreći?

Nažalost, mnogi se Bogu obraćaju molitvom kad žele postići nešto nemoguće, za moguće dosta su im i ljudi. Kakva nam je molitva? Je li sebična pa se na Boga tužimo? Opominju nas riječi slijepe znanstvenice Helen Keller: “Plakala sam što nisam imala nove cipele, dok nisam srela čovjeka koji nije imao nogu.”

Bog je u srcima onih koji ga traže. On nije daleko od nas, govori nam Sveto pismo. U njemu živimo, mičemo se i jesmo! O, Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim: tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje kao zemlja suha, žedna, bezvodna.

Neka nam vrijeme došašća bude upravo takvo vrijeme u kojem ćemo Boga tražiti, žeđati za njim kao suha, žedna i bezvodna zemlja.