Prorok Hošea

Prorok i njegov ambijent

Njega se u kanonu katoličke Biblije svrstava kao prvog među malim prorocima. Ime mu znači Gospodin spašava. Jedini među malim prorocima potječe iz Sjevernog kraljevstva. Osim njegovog bračnog iskustva opisanog u Hoš 1-3, o njemu inače malo znamo. Iz njegove knjige je vidljivo da je senzibilan, posjeduje očinsku nježnost (11,1-9) i sposobnost opraštanja kao suprug (2,4-25); s velikom pronicavošću iščitava društveno-politički trenutak svoga vremena.

Poslanje obavlja u posljednjim godinama Jeroboama II tj. malo prije pada Samarije (750-725). Ovaj je period označen velikom političkom nestabilnošću uzrokovanom državnim udarima (7,3-7) s strane prolaznih kraljeva (8,4) i mijenjanjem saveza zbog odbrane od Asiraca – s Asircima, s Egipćanima, opet s Asircima (5,13; 7,8-11; 8,8-10; 12,2). Društvena slika nije se promijenila od vremena proroka Amosa: nema iskrenosti, ljubavi, poznavanja Boga; krade se, ubija, vrši preljube… (4,1-2). Religiozna situacija je dramatična: svećenici su neznalice, nemarni, zavidni, razbojnici (4,4-10; 6,9). Skupa sa kraljevima i uglednicima vode narod u propast (5,1-7). Narod se prepušta kanaanskoj idolatriji (4,11-14; 8,4-7) sa tek ponekim kratkotrajnim povratkom Gospodinu (6,1-6).

Sastav knjige

Hoš 1-3 donosi opis Hošeinog braka i njegovog simboličnog značenja. Nije sigurno radi li se o realnom braku ili alegoriji; da li je žena koju je oženio već bila prostitutka ili je to postala kasnije; da li je žena iz Hoš 3 ista ona iz Hoš 1? Moguće je smatrati da je brak bio realan, da je žena stalno ista te da je štovala Baal-a i slobodno se podala sakralnoj prostituciji.

U 4,1-14,1 prorok napada stare i nove oblike idolatrije na religioznom i političkom planu (Hoš 5-7; 11-13) te (ne)odgovornost ljudi na vodećim pozicijama (Hoš 4; 8-10), naviještajući skoru kaznu. Istovremeno, prorokov se pogled usmjerava sa recentne situacije (Hoš 4-9) na povijest Izraela (Hoš 9-13).

Hoš 14,2-10 naviješta iskreno Izraelovo obraćenje i definitivni povratak Gospodinu.

Temeljna poruka

Hoš 2,16-22:

₁₅Kaznit ću je za dane Baalove

        kojima je kad palila,

    kitila se grivnom i kolajnom

        i trčala za svojim milosnicima;

    a mene je zaboravljala – riječ je Gospodnja.

₁₆Stoga ću je, evo, primamiti,

        odvesti je u pustinju i njenu progovorit’ srcu.

₁₇I vratit ću joj ondje njene vinograde,

        i od Doline ću akorske učiniti vrata nade.

    Ondje će mi odgovarat’ ona kao u dane svoje mladosti,

        kao u vrijeme kada je izišla iz Egipta.

₁₈U onaj dan – riječ je Gospodnja –

        ti ćeš me zvati: ‘Mužu moj’,

        a nećeš me više zvati: ‘Moj Baale.’

₁₉Uklonit ću joj iz usta imena baalska

        i neće im više ime spominjati.

₂₀U onaj dan, učinit ću za njih savez

        sa životinjama u polju,

    sa pticama nebeskim i gmazovima zemskim;

    luk, mač i boj istrijebit ću iz zemlje da mirno u njoj počiva.

₂₁Zaručit ću te sebi dovijeka;

        zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi;

₂₂zaručit ću te sebi u vjernosti

        i ti ćeš spoznati Gospodina.

 

Prorok Hošea se zaljubio u Gomeru, hramsku prostitutku i unatoč svemu oženio ju je. Nakon što mu je rodila 3 sina, opet se vratila prostituciji. Ovaj odlomak uzet je iz Hoš 2 gdje on govori o svojim reakcijama na Gomerinu nevjeru. Prvo je smatrao da je jedino rješenje – sve zaboraviti! Otjerao ju je iz kuće misleći da će to u njoj izazvati promjenu. No, ona se ne mijenja. I on shvaća da je ne može zaboraviti. I odlučuje ipak joj pristupiti i udvarati joj se, pa i poniziti pred njom ne bi li dopro do njezina srca. Što god trebalo, sve će učiniti da u tome uspije. I uspio je. Međutim, proživljavajući svoju osobnu dramu, prorok shvaća da se Izrael u odnosu na Boga ponaša poput njegove nevjerne žene. Izraelovo ponašanje prema svome Bogu ne može drugačije nazvati nego prostitucija (4,12; 5,4): narod (zaručnica) je napustio svog prvog muža, Gospodina, i prostituirao se na političkom planu (stalno priklanjanje uz onog tko je najmoćniji), socijalnom (postao rob idola novca i blagostanja na račun najsiromašnijih) i religioznom (sakralna prostitucija i orgijanje uz Baal-ova svetišta).

On je prvi primjenio sliku zaručnika i zaručnice za Božji odnos prema svom narodu. Kasnije će Hošea reći da je uzrok svemu tomu jest ili manjak znanja (daat kao duboko i osvajajuće iskustvo – 4,1) ili sklonost ka grijehu koju Izrael nosi u sebi još od najstarijih vremena. Stoga Hošea ispituje u kritičkom duhu povijest (1,4; 9,10-17; 11,1-6; 12,3-7.13-15; 13,4-8).

Kao i njegova nevjernica, isto se ponaša i Izrael. Bog ga je, kao Hošea svoju ženu, prvo kažnjavao, ali pošto nije bilo rezultata odlučio je udvarati, dodvoriti mu se, progovoriti njegovu srcu da ga učini svojom zaručnicom (2,21). Bog se ponižava pred Izraelom jer ga ljubi! Ako uzmemo u obzir da se ovdje upotrebljava izraz koji se koristio za zaručivanje djevica i da će Božja zaručnica biti zaručena u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi (2,22), vidljivo je da Bog kani izbrisati Izraelove grijehe, prostitutku vratiti u stanje djevičanstva.

Nako što je izložio ovu globalnu perspektivu, pošto Izrael nije sposoban za autentično obraćenje (šub, vratiti se), prorok naviješta skoru kaznu (6,1-6; 7,8-16; 8,1-2; 9-10; 13). Ipak, kazna nije u potpunosti neizbježna pa Hošea ponovno naviješta da je Gospodin u svom milosrđu u stanju obnoviti čovjeka da nadiđe grešnost kojoj je sklon Izrael (Hoš 11; 14). Daje poruku nade u spasenje jer za Gospodina nijedna situacija u koju se dođe zbog bilo kojeg grijeha nije neriješiva.

Trijumf je uvijek na strani Božjeg milosrđa (hesed), Njegove dobrohotne (9,15; 11,1-2; 14,5) i nježne ljubavi (rahamim). Ona je oslikana majčinskom nježnošću koja proizlazi iz majčine utrobe i daje život pa stoga ne zaboravlja svoje čedo (usp. Iz 49,15). Takva ljubav Božja je u stanju čovjeka pobuditi na autentično obraćenje koje će se očitovati u njegovom hesed prema bližnjem i u daat prema Bogu.

Hoš 11,1-11

Dok Izrael bijaše dijete,ja ga ljubljah,

        iz Egipta dozvah sina svoga.

₂Al’ što sam ih više zvao,

        sve su dalje od mene odlazili; baalima su žrtvovali,

        kadili kumirima.

₃A ja sam Efrajima hodati učio,

        držeći ga za ruke njegove;

        al’ oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo.

₄Užima za ljude privlačio sam ih,

        konopcima ljubavi;

    bijah im k’o onaj koji u čeljustima njihovim žvale opušta;

    nad njega se saginjah

        i davah mu jesti.

₅U zemlju egipatsku on će se vratiti,

        Asirac će mu kraljem biti,

        jer se ne htjede vratiti k meni.

₆Mač će bješnjeti njegovim gradovima,

        uništiti prijevornice njegove,

        proždirat će zbog spletaka njegovih.

₇Narod je moj sklon otpadu;

        i premda ga k Višnjem dozivlju,

        nitko da ga podigne.

₈Kako da te dadem, Efrajime,

        kako da te predam, Izraele!

    Kako da te dadem kao Admu,

        da učinim s tobom kao Sebojimu?

    Srce mi je uznemireno,

        uzavrela mi sva utroba:

₉neću više gnjevu dati maha,

        neću opet zatirati Efrajima,

    jer ja sam Bog, a ne čovjek:

        Svetac posred tebe –

        neću više gnjevan dolaziti!

Prorok evocira povijesni hod Izraela kojim ga je Bog vodio iz Egipta u slobodu. U ovim ranim danima, Izrael je nazvan dijete. Međutim, vremenom oni se sve više udaljavaju od svoga Oca i osloboditelja, idu za drugim bogovima. Ipak, i onda ih je Gospodin pomagao, vodio za ruke. Konopcima ljubavi ih je privlačio, trudeći se zaboraviti njihove nevjernosti i privući ih k sebi. Iako je bilo naroda koji su značajniji od Izraela – a on najmanji od svih – po mnogo čemu, Bog je izabrao njih i oko njih se trudio, ljubio ih. Ovdje vidimo što je Božja ljubav. Čovjek kad ljubi, i kad misli da je to nesebična ljubav, još uvijek ljubi jer ga je ljubljeni nečim privukao, nešto je postojalo što je privuklo ljubiteljevu pažnju i što mu se sviđa. Bog ne ljubi zato što je našao nešto privlačno na Izraelu – pa Izrael je nevjernica, prostitutka od koje je najprirodnije okrenuti glavi! On ne ljubi zbog onoga što Izrael jeste nego zbog onoga što on, Bog, jeste: on je ljubav! Iako na njima ne nalazi ništa posebno, on u Izraelu želi stvoriti ono dobro kojeg Izrael nema, a koje bi mogao imati. To je njegova stvaralačka ljubav.

Zbog toga ne želi uništiti Izrael kao Admu i Sebojim, gradove koji su uništeni skupa sa Sodomom i Gomorom (Pnz 29,23; Jer 49,18). Ali, ipak mora kazniti Efrajima jer to zahtijeva pravda, a i pedagogija, jer se on ne želi ni malo promijeniti na bolje; i dalje živi rušeći temelje života. Bolje da ga Gospodin kazni manjim zlima kako bi uvidio da će ga snaći gore stvari ako bude nastavio griješiti (usp. Iv 5,14). Prorok spoznaje da se Božje srce uznemirilo i da mu je od sućuti uzavrela utroba (usp. Hoš 11,8). Ponajprije zato jer vidi da njegov narod ne ide stazom života. Tu počinje bol, to je već ono nevjerstvo o kojem govori početak Hošeinog prorokovanja. Potom nastupa bol zbog kazne kojom mora pokušati svoj narod odvratiti od puta koji vodi u ništavilo – nijedna kazna nije ugodna, svaka izaziva bol – svako buđenje je bolan proces. U svojoj ljubavi Bog proživljava i boli koje snalaze njegov narod a i svoje osobne.

Uzima na sebe teret i jednog i drugog da bi narodu dao život. Poput Hošee, ulazi u poniženje da se on, Stvoritelj i Svemogući, trudi oko nevjernog naroda, da pati zbog njih. Da ih poziva u život. Iz ovih prorokovih riječi proizlazi da Bog Izraelcima daje sve što može dati. Njegov stav prema njima je takav da im ništa ne uskraćuje. No, konačni ishod ovisi o njima, da li će prihvatiti Božju ljubav ili ne.