Četvrtak, 7 srpnja

Pučke pobožnosti danas?

1


Uvod


Direktorij za pučke pobožnosti koji je izdao Sveti Zbor za bogoštovlje i disciplinu sakramenata[1] objašnjava što u sebi može uključivati općeniti izraz “pučka pobožnost”[2]:

Pobožne vježbe, iako po sebi nisu dio liturgije, izraz su zajedničke ili privatne pobožnosti koje su na poseban način u suglasju s liturgijom, njome se nadahnjuju te u velikoj mjeri slijede strukturu i duh liturgije. One se vrše odredbom Svete Stolice ili biskupa i slave se “prema običajima ili pravilno odobrenim knjigama” (SC 13).

Pobožnosti označavaju različite izvanjske prakse, kao npr. molitveni tekstovi i popijevke, obdržavnje određenih vremena i čašćenje posebnih mjesta, znakovlje, medalje, odjeća i običaji.

Pučka pobožnost označava različite bogoštovne oblike, javne ili privatne, koji ne slijede liturgijske modele, nego posebne oblike u skladu s duhom i kulturom pojedinog naroda.

Pučka religioznost se odnosi na opće iskustvo vjere, koje se ne oslanja nužno na kršćansku objavu. Uzimajući tek neke kršćanske elemente, može se o njoj govoriti kao o “popularnom katolicizmu”.

Isti Direktorij o vrijednosti pučkih pobožnosti navodi misao Ivana Pavla II. izrečenu u njegovoj poruci općoj skupštini navedenog Zbora:

Pučka pobožnost, koja se izražava u različitim i raširenim oblicima, kada je zdrava, ima za izvor vjeru i zato je treba cijeniti i promicati. Ona, u svojim najautentičnijim oblicima ne suprotstavlja se središnjem mjestu svete liturgije, nego, potičući vjeru puka koji je smatra naravnim izražajem religioznosti, oraspoložuje ih za slavljenje svetih otajstava.[3]

Nije tajna da se liturgičari ne slažu oko smisla i vrijednosti pučkih pobožnosti. Da bismo bolje razumjeli ovu problematiku, najprije ćemo dati kratki povijesni pregled, onda ćemo pokušati vrjednovati pučke pobožnosti danas, da bismo, u trećem dijelu, dali neke prijedloge za današnje vrijeme.


1. Povijesni pregled


a) Prva Crkva


U prvoj Crkvi ne možemo govoriti o pučkoj pobožnosti, izuzmemo li neke židovske običaje koje su obdržavali judeokršćani kao i privatne molitve vjernika. U 1 Kor 14 svjedoči se kako su, osim euharistije, i zajedničke molitve bile – liturgija, molitva zajednice. Neke naznake pučke pobožnosti mogle bi u to vrijeme biti blagoslovi jestvina kao i čašćenje pokojnika i mučenika. Međutim, valja odmah pripomenuti kako mnogi elementi koji danas čine dio liturgije imaju svoje ishodište u nekim pobožnim običajima toga vremena kao što je poštivanje liturgijske godine, štovanje mučenika o njihovu dies natalis, služba svjetla u Vazmenom bdjenju. Kasnije dolaze ophodi i poštivanje postaja u rimskoj liturgiji. Sve su to elementi koji u određenom trenutku postaju dio liturgije.


b) Kasniji razvoj


Poslije 7. st. javljaju se velike promjene. Liturgija se sve više udaljava od naroda, čemu su uzroci višestruki. Zasigurno je najvažniji uzrok činjenica da je latinski kao jedini liturgijski jezik na Zapadu (uz časnu i neznatnu iznimku nekih hrvatskih krajeva) postao nerazumljiv. Narod samim time nije mogao sudjelovati. Nadalje, počelo se smatrati da je liturgija prvenstveno stvar klerika. Puk nije bio dovoljno poučen, nije poznavao Sveto pismo (prijevodi na narodni jezik nisu postojali, a knjige su ionako bile skupe), širila se apokrifna literatura i alegorijsko tumačenje otajstava dok su u isto vrijeme manjkale prave homilije koje bi puk uvodio u otajstva naše vjere. Sve je to bilo plodno tlo za stvaranje “paraliturgije”, dakle, pučkih pobožnosti. One su bile na narodnom jeziku, doticali su i osjećaje, a ne samo razum, izražaji su odgovarali potrebama i mentalitetu ljudi i u njima je puk u potpunosti sudjelovao. Liturgija je, naprotiv, ostala nešto čemu se mora nazočiti, ali se u njoj nije sudjelovalo i ništa od nje nije razumjelo, nego je i sudjelovanje u liturgiji (npr. euharistiji) bilo isprepleteno pobožnostima (npr. moljenje krunice, alegorijsko tumačenje, davanje velike važnosti gledanju posvećene hostije itd.).

Mnoge od srednjovjekovnih pobožnosti dospjele su i do naših dana. To su predstavljanja (“skazanja”) događaja iz Isusova života (npr. jaslice, “stražarenje” kod Isusova groba), javljaju se pjesme i popijevke na narodnom jeziku, pobožnosti paralelne s liturgijom (npr. rijetko pričešćivanje rezultiralo je klanjanjem pred Presvetim, moljenje krunice umjesto psalama i molitve Anđeo Gospodnji umjesto časoslova), pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, hodočašća u Svetu zemlju i na grobove apostola, razvijaju se različiti blagoslovi, u liturgijskoj se godini javljaju oblici pučke pobožnosti kao što su devetnice, trodnevnice i mjeseci posvećeni BDM. U periodu zvanom devotio moderna u vremenu prije i poslije reformacije, usporedo s “dalekom” liturgijom javljaju se pobožne vježbe koje se sastoje od individualne meditacije (ponajviše Isusove muke i smrti) koja je pogodovala subjektivnosti i osjećajnosti. Najpoznatiji izdanak ovog razdoblja svakako je knjižica “Nasljeduj Krista”.

Kao odgovor na neukost klera, na šarolikost liturgije i na prisutnost elemenata praznovjerja u liturgiji te u isto vrijeme kao ustuk nadolazećem protestantizmu, Tridentski sabor donosi uniformiranost i strogo poštivanje rimske liturgije. Izlaze nove liturgijske knjige, a 1588. osniva se Sv. Zbor obreda koji je počeo brinuti o čistoći i vjernom vršenju svih odredaba rimske liturgije. Liturgija je postala “zaleđena”, pa uskoro, u doba baroka, bujaju pučke pobožnosti u svakom obliku. Osnivaju se bratovštine koje časte muku Isusovu, BDM. Nadalje, to je vrijeme snažnog razvoja pučkih misija, a različite se pobožne vježbe sabiru u različite priručnike i molitvenike. Neke se pučke pobožnosti obavljaju čak u liturgiji i na neki im se način nameće (npr. za vrijeme mise puk je molio krunicu).


2. Vrijednost pučkih pobožnosti danas


a) Drugi vatikanski sabor


Ovdje je važno navesti temeljni saborski tekst:

SC 13: Veoma se preporučuju pobožne vježbe kršćanskog naroda, ako su usklađene s crkvenim zakonima i propisima, osobito kad se vrše po nalogu Apostolske Stolice. Posebnu vrijednost imaju svete vježbe pojedinih Crkava koje se vrše po naredbi biskupa prema običajima ili pravilno odobrenim knjigama. Te vježbe treba tako urediti prema pojedinim liturgijskim vremenima da budu u skladu sa svetom liturgijom, da od nje na neki način proizlaze te narod k njoj vode, jer ih ona po svojoj naravi daleko nadvisuje.[4]

Sabor, dakle, preporuča pobožne vježbe, ali naglašava pri tome dvije stvari. Prvo da trebaju biti pod brigom i upravom nadležne crkvene vlasti, te da trebaju iz liturgije proizlaziti i njoj voditi, jer ona ima prvenstvo. Očigledno je da je Crkvi stalo da pobožne vježbe zbog neukosti – iako u dobroj namjeri – ne bi “izmakle kontroli” i prometnule se u nešto što bi se protivilo bilo liturgiji, bilo kršćanskom nauku. U isto se vrijeme naglašava prvenstvo liturgije koje se i ovdje pokazuje kao izvorište i vrhunac.


b) Direktorij za pučke pobožnosti


Direktorij donosi izdašan uvod u kojem objašnjava termine, daje povijesni prikaz, ukazuje da opasnosti prekomjernog davanja važnosti pobožnostima kao i potpunom odbacivanju pobožnosti te donosi doktrinalna načela koja žele smjestiti pobožnosti na njezino pravo mjesto u životu Crkve.

Primat liturgije. Već u prvoj rečenici dekreta navodi se SC 10 koji tvrdi da liturgija, kao izvorište i vrhunac, ima prvenstvo u crkvenom djelovanju i ta se misao kroz dokument neprestano provlači.

Uzroci neravnoteže između liturgije i pučkih pobožnosti, kako u povijesti tako i danas leže u nedovoljnom shvaćanju kako vazmeno otajstvo ima središnje mjesto u kršćanskim otajstvima. K tome je nedovoljno prisustvo svijesti o sveopćem svećeništvu. Konačno, tu je i nedovoljno razumijevanje liturgijskih znakova i govora liturgije. S druge strane, tko bi posvema odbacivao pučku pobožnost, ne bi prihvaćao činjenicu da je i ona crkvena stvarnost, potaknuta od Duha Božjega, ne bi prihvaćao činjenicu da i ona rađa dobrim duhovnim plodovima, te ne bi imao dovoljno razumijevanja za ljudske osjećaje, koji posebno dolaze do izražaja upravo u pučkim pobožnostima.

Crkveno učiteljstvo. Papa Ivan Pavao II. veli da je pučka pobožnost “sretan susret između djela evangelizacije i kulture”.[5] Navodeći misli Ivana Pavla II. Direktorij naglašava važnost i vrijednost pučke pobožnosti: Valja napomenuti kako nije moguće ne imati pred očima “one pobožnosti koje vjernički puk u nekim područjima prakticira sa žarom i potresnom čistoćom nakane[6]” tako da zdrava pučka pobožnost, “zbog svojih bitno katoličkih korijena, može biti protuotrov protiv sekti i jamstvo vjernosti poruci spasenja”.[7] Pučka je pobožnost tako bila providonosno sredstvo za očuvanje vjere. Tamo gdje kršćani nisu imali pastoralnu skrb i gdje evangelizacija nije bila dostatna; “pučanstvo je u velikoj mjeri izražavalo svoju vjeru iznad svega u pučkoj pobožnosti”[8]. Tako pučka pobožnost, konačno, predstavlja zdravo i nezaobilazno “polazište po kojem vjera puka sazrijeva i produbljuje se.”[9]

U svojim govorima Ivan Pavao II. naglašava važnost pučkih pobožnosti, ali i potrebu da se one “evangeliziraju”, tj. očiste od nekih “spektakularnih” izvanjskosti,[10] te u isto vrijeme obogate evanđeoskom porukom.


c) Prosudba


I ovdje je veoma primjerena ona drevna riječ: historia, magistra vitae. Gledano u povijesti zapažamo dva načina izražavanja pučkih pobožnosti. Prvo, ono što se u prvom trenutku moglo smatrati pučkom pobožnošću, dakle, nečim što nije bio dio liturgije, uskoro je, kao vrlo prikladno asimilirano u liturgiju. Drugo, u manje sretnim vremenima, kad je liturgija bila i daleko od puka a još dalje od mogućnosti da puk na nju utječe – čisto povijesno gledajući – pobožnosti su nastajale kao izvjesni surogat liturgije. Upravo kroz te dvije točke treba vrjednovati i današnji odnos između liturgije i pučkih pobožnosti.

Pučke pobožnosti ulaze u liturgiju. Valja dobro zapaziti razvoj liturgije u prvim vremenima. Razumljivo je da je u prvim vremenima liturgija bila razmjerno jednostavna, a ipak bogata i otvorena svim vjernicima. Svi su sudjelovali, ali svatko u svome stupnju. U tome smislu nam lijepo svjedočanstvo daje Justin iz 150. godine. Izvješćuje kako u nedjeljnoj euharistiji čitači čitaju, predstojnik predvodi slavlje, svi mole molitvu vjernika i svi doprinose za crkvene potrebe, a đakoni nose pričest onima koji nisu nazočni.[11] Tijekom stoljeća neki običaji ulaze u liturgiju. Najbolji su primjer ophod na Cvjetnicu i služba svjetla u Vazmenom bdjenju. Oba su obreda tek znatno kasnije ušla u liturgiju. Poznato je da se npr. Augustin rugao službi svjetla koji su neki u njegovo vrijeme ubacili u Vazmeno bdjenje. Za njega je pjevanje vazmenog hvalospjeva bilo kičasto i nedostojno ozbiljnosti i svečanosti liturgije. Pa ipak, to se danas smatra osobito lijepim i sretnim dijelom Vazmenoga bdjenja. Jednako tako je rimska liturgija dugo odolijevala istočnjačkom pučkom običaju oponašanja Kristova svečanog ulaska u Jeruzalem, da bi tek od 7. stoljeća dominica Passionis (nedjelja muke) postala također i dominica in palmis (Cvjetnica). Slično je s procesijom na Tijelovo i na Svijećnicu, kao i s gotovo svim nadopunjavajućim obredima u slavlju sakramenata (npr. bijela haljina, svijeća, sol i obred “Efata” kod krštenja, oblačenje i predavanje bogoslužnih predmeta kod ređenja) itd. U tome smislu valja napomenuti kako bi zapravo bilo najbolje kada bi kultura i način doživljavanja i izražavanja jednoga naroda našla svoje mjesto u liturgiji, upravo kako nas gore spomenuti primjeri iz povijesti uče. I u tome bi bila inkulturacija, a ne samo u ispraznom teoretiziranju oko te riječi.

Pobožnosti kao nadomjestak? Nije potrebno veliko poznavanje crkvene povijesti pa da se uoči kako pučke pobožnosti nastaju kao nadomjestak liturgiji. Čisto povijesno govoreći: puk nije mogao moliti latinski časoslov – nastala je molitva Anđeo Gospodnji. Puk nije mogao čitati Bibliju – nastala je krunica kao sažetak najvažnijih otajstava naše vjere. Puk nije u liturgiji sudjelovao – osnivale su se pobožne bratovštine, gdje je svaki član bio važan i suodgovoran. Puk se nije pričešćivao – nastale su euharistijske pobožnosti i klanjanje pred Presvetim. Liturgija je bila nerazumljiva, daleko od puka i kruta, pa onda puk stvara razna skazanja (stražarenje na Isusovu grobu, pučka predstavljanja, tzv. skazanja Isusova uskrsnuća, uzašašća, dolaska triju žena na grob…) Puk nije bio dovoljno poučen o tome da smo “besplatno spašeni” te da je Krist stvarni i konačni pobjednik nad grijehom i smrću, pa se, u strahu od vječne osude i od zasjeda đavolskih, utjecao blagoslivljanjem i škropljenjem svega gdje bi vrag mogao staviti svoju šapu… Povijesno govoreći, to je bilo tako.

Pobožnost kao put spasenja mnogih naraštaja. No, naravno, “Bog i po krivim crtama ravno piše”. Povijesna je činjenica da su naraštaji i naraštaji kršćana upravo po pobožnosti vjerno služili Bogu i bližnjemu, trudili se oko dobra (sjetimo se koliko je dobrih i karitativnih djela izišlo iz raznih bratovština). Pučke su pobožnosti bile hrana za vjeru i život mnogih vjernika i u velikoj mjeri, slobodno možemo reći, iznijele su vjeru i pobožnost sve do naših dana. U tome smislu imaju svoje mjesto i ulogu i u današnjem vremenu, kako to govori i papa Ivan Pavao II., o čemu govorimo u sljedećem naslovu.


3. Mogućnosti pučkih pobožnosti danas


Imajući pred očima dvije krajnosti, naime, s jedne strane mišljenje da se pobožnostima treba davati mjesto i uloga od prije stotinu godina, i s druge strane da ih treba posvema iskorijeniti kao balast prošlosti, najprikladnije mi se čine riječi velikog apostola:

“Duha ne trnite, što je dobro, zadržite… Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!” (1 Sol 5,19-22).

Rekli bismo da samo to može i treba biti naš put. Tko bi razborit danas npr. prognao krunicu, križni put, hodočašća ili pučku molitvu Anđeo Gospodnji? Mudar će čovjek na svoj stol iznijeti “staro i novo”, ne postavljajući samodopadno sebe jedinim arbitrom što je u Crkvi dobro, a što nije.[12] U različitim kulturama i narodima dolaze do izražaja različite pobožnosti. Mi ćemo ovdje navesti neke od onih koje nam se čine i dobre i korisne i usklađene s našom tradicijom i kulturom.


a) Zornice


Izvan svake je rasprave da je za kršćanina bitna isključivo nedjeljna euharistija, a tjedna je ostavljena mogućnostima i potrebama pojedinca. Međutim, zornice u nas imaju dosta veliku tradiciju i svakodnevni odlazak na zornice u vremenu došašća za mnoge predstavlja malenu žrtvu, ali i veliku radost zbog takve duhovne priprave na Božić. Iskustvo nam govori da i mladi i stari dolaze s velikom radošću. Kao običaj i “pobožnu vježbu” smatramo da su veoma prikladne.[13]


b) Jaslice


Iako su danas mnogi vjernici vidjeli više filmova s tematikom Kristova života, običaj da se prave jaslice u crkvama i u domovima vjernika potiču pobožne osjećaje i daju prigodu za katehezu i pouku. Iako je i tu prisutna opasnost od komercijalizacije, sastavljanje jaslica može potaknuti snažan vjernički doživljaj.


c) Blagoslov vode uoči Bogojavljenja


Ovaj je blagoslov netipičan i konkurira svečanom blagoslovu vode u sklopu krsne liturgije Vazmenoga bdjenja. Međutim, budući da je to u nas drevni običaj, nipošto ga ne bi trebalo dokidati. Ne dokidajući nasilno blagoslov vode uoči Bogojavljenja, u isto bi vrijeme trebalo i u katehezi i u bogoslužju naglašavati važnost blagoslova vode upravo u vazmenoj noći.


d) Križni put


Zanimljivo je da i u današnjem vremenu koje mnogi smatraju “sekulariziranim”, mnogi imaju potrebu pokornički i molitveno obilježiti korizmu. Kao što mnogi u to vrijeme poste i odriču se nekih stvari, tako mnogi vjernici k tome veoma rado dolaze na pobožnost križnog puta. Tu pastoralnu okolnost svakako bi trebalo iskoristiti uzimanjem različitih i dobrih predložaka u kojima ima dovoljno i biblijskih i molitvenih elemenata bez nezrelog afektiranja kojima se odlikuju neki stariji obrasci, kao i bez dociranja koji se nalaze u nekim novijim obrascima.[14]


e) Tijelovska procesija


Ovdje bi se moglo stvarno reći de gustibus non est disputandum, tj. da ne treba raspravljati o ukusima. Naime, ima nekih župskih zajednica gdje je tijelovska procesija izvanredan vjernički doživljaj jer svi u njemu sudjeluju, od izgradnje i uređenja postaja (sjenica) do čitanja, pjevanja, posluživanja, gdje, konačno, dolaze do izražaja i različite vjerske i građanske udruge. Pogotovo u nekim seoskim župama to može biti prigoda da se ukrase ulice i pročelja kuća… Međutim, u gradovima i u nekim drugim sredinama – po našem sudu – to često zna biti kontraproduktivno.[15] Tu, očito, treba doći do izražaja rado i često spominjana “pastoralna razboritost”.


d) Euharistijska klanjanja


Iako znamo da je vrhunac euharistijske pobožnosti upravo djelatno sudjelovanje u euharistijskom slavlju koje uključuje i pričest, ipak i danas euharistijsko klanjanje, kao produžena zahvala poslije pričesti može biti veoma korisno. Redovito je lijepo prihvaćena molitvena ura klanjanja poslije mise Velikoga četvrtka. Nadalje, u nekim je župama veoma naglašeno i posjećeno godišnje euharistijsko klanjanje (“klečanje”). Konačno, mnoge župske skupine (biblijska, molitvena, skupina mladih i sl.) na neki način “živi” od te pobožnosti. Snažan vjernički doživljaj s nesumnjivo velikim duhovnim plodovima može biti produženo klanjanje pred Presvetim koje se znade prakticirati u nekim redovničkim crkvama.


e) Krunica


Suvišno je govoriti koliko je ta molitva uvriježena u puku. Ako je povijesno i istinito da je ona nastala kao nadomjestak za časoslov i pjevanje psalama, danas imamo vjernika (ne samo zaređenih službenika i redovnika) koji redovito mole i časoslov i krunicu i smatraju da se te molitve nekako nadopunjuju. U svojoj jednostavnosti a u isto vrijeme u svom bogatstvu i dubini, ovo je svakako jedna od najomiljenijih molitava u Crkvi. Kolike je naraštaje ta molitva držala i nosila i kolikim li je ljudima i danas ona najdraža molitva!


f) Pobožnosti i liturgija u svetištima


Ne ulazeći u povijesne, teološke kulturološke i psihološke razloge, svetišta su mjesta gdje vjernici osobito rado dolaze i gdje se ćuti osobiti osjećaj svetoga i “prolaska Gospodnjega”. Tako je to bilo u Starom zavjetu, a tako je i među kršćanima iako je teološki jasno da je sam Isus jedini hram, svećenik i žrtva. Polazeći od činjenice da svetišta imaju posebno mjesto u životu i osjećaju vjernika, Direktorij ponavlja kako je važno da liturgija u njemu bude primjerna. U svetištima treba nastojati oko dostojanstvenoga i primjerenog slavljenja sakramenta pomirenja, euharistije, bolesničkog pomazanja, drugih sakramenata kao i blagoslovina, kao i oko evangelizacije i kršćanskog karitasa. Tako svetišta mogu doista postati stjecištem i poticateljem obnove neke mjesne crkve.

Sakrament pomirenja. Često sa žalošću konstatiramo da se u našim župskim zajednicama sakrament pomirenja ponajčešće ipak slavi pojedinačno, tako da je to praktički jedino sakramentalno slavlje koje u sebi ne sadržava slavlje Božje riječi. Upravo su svetišta mjesta gdje bi trebalo njegovati pokornička slavlja, onako kako to predlaže obrednik, potičući i vjernike i pastoralne djelatnike da tako čine i u svojim župama.[16] Prava je šteta što se u tim prigodama, kada su vjernici osobito raspoloženi ne upriliči ovako bogato i korisno pokorničko slavlje, kada ima i prigode i mjesta i vremena i dovoljan broj ispovjednika.

Euharistijska slavlja u svetištima trebala bi na poseban način odražavati crkvenost, tj. zajedništvo vjernika koji dolaze iz različitih župnih zajednica. Zato bi trebalo poticati svećenike i vjernike da ne slave euharistiju (često i u isto vrijeme protivno liturgijskim odredbama) za svaku zajednicu posebno, nego svi zajedno izražavajući time jedinstvo Kristova Tijela i potičući jedni druge “da u odlučnosti srca ostanu uz Gospodina” (Dj 11,23).

Zajedničko slavlje sakramenta bolesničkog pomazanja snažno se može doživjeti upravo u nekom svetištu. I tu je važna priprava kao kateheza koja bi isključila svaku ispraznu lakovjernost ili praznovjerje, tako da taj sakramenta bude proslavljen dostojanstveno i s vjerom.

Slavlje ostalih sakramenata i blagoslovina može u nekim slučajevima biti osobito plodonosno u svetištima. Pri tome je potrebno sačuvati razboritost, dostojanstvo svetišta i samoga slavlja, da se sakramentalna slavlja ne bi upriličivala samo zbog izvanjskoga sjaja,[17] ili da ne bi bila okužena duhom praznovjerja.[18]

Svetišta se mogu i trebaju pokazati na poseban način kao mjesta evangelizacije i kršćanskoga milosrđa i to može biti posebna prilika, “kairos” evangelizacijskog i karitativnog djelovanja cijele jedne mjesne crkve, tako da ono što je naviješteno može biti i u praksi provedeno, jer se, kako veli apostol Jakov, djelima pokazuje vjera.


Zaključak


Sažimamo ono što smo do sada rekli.

“Pobožnosti” ulaze u liturgiju. U starini nije postojalo nikakvo suparništvo između pučkog izražavanja i vjere i liturgije. Ono što je bilo dobro, ulazilo je u liturgiju, dok je svakom pojedincu ostala, naravno, njegova molitva, djela ljubavi i pokora.

Pobožnosti kao nadomjestak liturgije. U povijesti je pobožnost nastala kao nadomjestak liturgije. Unatoč tomu ona je, kada su već okolnosti bile takve, hranila vjeru i u vjeri i kršćanskom životu odgajala mnoge naraštaje kršćana.

Pobožnosti danas? Nabrojali smo neke od pučkih pobožnosti koje i danas imaju časno mjesto u životu crkve i u kršćankom rastu vjernika. Vrijeme će pokazati koliko će ono što nazivamo liturgijom u užem smislu potisnuti neke oblike pobožnosti.

Možemo li govoriti o pobožnosti kao nešto bitno različitom od liturgije? Ovdje donosimo nešto o čemu valja razmisliti.[19] U kojem trenutku neka “pobožnost” postaje liturgijom. Npr. kada je procesija u spomen na Kristov svečani ulazak u Jeruzalem postala liturgijom? Zar u onom trenutku kad je službeno ušla u liturgijske knjige i običaj Rimske Crkve? Zar ćemo ustvrditi da je liturgija liturgija ukoliko je takvom priznata crkvenim autoritetom? Ili je liturgija bogoštovni čin vjernika koji je dionik sveopćeg svećeništva? Ne možemo a ne navesti mišljenje jednog starog i uvaženog liturgičara koje je on zapisao još davnih četrdesetih godina XX. stoljeća:

Različite pobožnosti koje se održavaju u popodnevnim satima nisu ništa manje bogoštovlje Crkve od časoslova kojeg kanonici mole u koru. Dapače, ove su pobožnosti više bogoštovlje Crkve jer ih slavi čitava zajednica pod predsjedanjem svećenika, a to je Crkva. Naprotiv kanonički časoslov, koji je u počecima, istina, bio u punom smislu molitva Crkve, postao je vremenom liturgijom nekolicine… Tamo je liturgija gdje je crkvena zajednica (tj. puk Božji pod vodstvom hijerarhijskog službenika) sabrana na molitvu i bogoštovlje. Kad župnik, nedjeljom popodne, predvodi čak i krunicu i lauretanske litanije, on slavi liturgiju, ništa manje od redovnika koji u koru pjevaju večernju.[20]

Dakle, nije potrebno ništa gasiti niti nasilno dokidati. U tome bi slučaju “liturgijsko čistunstvo” bilo plod kabineta i ljudi koji nisu izravno uključeni u pastoral. Međutim, ako je nešto toliko zaživjelo, zašto to ne ubaciti u liturgiju? Primjera radi, ako su litanije svih svetih ušle u najsvečaniju liturgiju vazmenoga bdjenja, zašto – ako ih toliko cijenimo – ne bi lauretanske litanije ušle u mise u čast BDM? A ima i drugo. Ako je krunica nastala kao “časoslov (nepismenih) laika” koji nisu znali latinski, ne bismo li danas, kada su laici pismeni i kada je časoslov na narodnom jeziku, trebali taj isti časoslov još više i više vrjednovati? U tome nešto možemo i sami (časoslov), a za neke druge stvari potrebna je reforma same liturgije. Jer, Drugi nas je vatikanski sabor poučio da liturgija nije nešto monolitno, da se neke stvari mogu, a neke štoviše i moraju mijenjati ako više ne odgovaraju duhu i potrebama vremena.


[1] Navodimo talijanski prijevod: CONGREGAZIONE PERI IL CULTO DIVINO E LA DISCIPLINA DEI SACRAMENTI, Direttorio su pietà popolare. Principi e orientamenti, Città de Vaticano, 2002 (= D).

[2] Usp. D, 20-21.

[3] D, 9.

[4] Usp. još i LG 67.

[5] Propovijed izrečena u svetištu Djevice Marije u Zakopanu (AAS 71(1979.)228.

[6] IVAN PAVAO II. Catechesi tradendae, 54.

[7] IVAN PAVAO II., Govor na otvaranju IV. Opće konferencije latinsko-američkih biskupa u Santo Domingu 12. 10. 1992.

[8] Treća opća skupština latinsko-američkih biskupa.

[9] Isto.

[10] Sjetimo se samo bičevanja do krvi i razapinjanja pokornika u Velikom tjednu na Filipinima.

[11] Možda je najbolja slika takvog liturgijskog slavlja sadržana u primjeru seoske svadbe kakva je bila donedavno u našim krajevima. Cijelo susjedstvo i rodbina sudjeluju u pripravi svadbe. Za vrijeme svadbene večere i kuhari i poslužitelji dio su svadbenih uzvanika, postoje različite uloge koje vrše pojedinci, svirači su također iz sela, a u slavlju svi sudjeluju. Djeca kao djeca, mladi kao mladi, a stariji kao stariji. Svi sudjeluju i svi slave i nitko se ne smatra manje vrijednim što ne obavlja neku određenu dužnost.

[12] Imamo dovoljno nesretnih primjera gdje pastoralni djelatnici u svojoj župni nameću neke aktivnosti isključivo po njihovom vlastitom ukusu. Tako bi onda, po njihovom, njihova cijela župa trebala biti orijentirana samo na hodočašća, drugi forsiraju neku katoličku udrugu, ţreći, opet, izvan proučavanja Biblije ne vide da bi išta drugo bilo korisno, četvrti gotovo svu svoju snagu troše u nekoj manjoj, njima po volji, skupini u župi (molitvenoj, meditativnoj i sl.). A lijepo Apostol veli: “Duha ne trnite, proroštava ne prezirite!”

[13] Da ne bude nesporazuma. Naravno da misa, pa i misa zornica u došašću, nije tek puka pobožnost, nego vrhunac liturgije. Međutim, običaj da se svakodnevno dolazi na takvu jutarnju misu tijekom došašća predstavlja “pobožnu vježbu”.

[14] Osobno ne vidim opravdanost i korisnost obrasca križnog puta kojemu bi jedina tema bila npr. pobačaj…

[15] Sjetimo se onih ophoda koji prolaze ispred ugostiteljskih objekata gdje svira glazba, a gosti mirno sjede na terasi, puše i ispijaju svoje piće gledajući “tamo neki spektakl”.

[16] To zajedničko slavlje uključuje u sebi uvod, svetopisamska čitanja, homiliju, ispit savjesti, poziv na pokajanje. Sudionici se zatim pozovu na pojedinačnu ispovijed s pojedinačnim odrješenjem, te ih se na koncu pozove na zajedničko davanje hvale Bogu. Sve je to protkano molitvama, pjesmama, već prema tome kako se to slavlje pripravi. U tome je slučaju, naravno, potrebno da bude na raspolaganju dovoljan broj ispovjednika (što u svetištima o značajnijim blagdanima uglavnom i bude). Ukoliko bi se u nekoj prigodi dogodilo da nema dovoljan broj ispovjednika, može se upriličiti pokorničko bogoslužje koje u sebi ima sve što i pokorničko slavlje, osim pojedinačne ispovijedi i odrješenja. U tome se slučaju na koncu pozove vjernike da prvom prigodom pojedinačno pristupe sakramentalnom pomirenju.

[17] To često može biti slučaj u slavlju vjenčanja.

[18] Npr. kada su u pitanju “posvećeni” predmeti u nekom poznatom svetištu.

[19] Npr. ne stoji li pogansko/pučko štovanje mrtvih u temeljima štovanja mučenika? Nije li potreba za relikvijama dovela do toga da je polaganje relikvija u oltar postalo liturgija?

[20] J. A. JUNGMANN, Gewordene Liturgie, Innsbruck, 1941., 15-19.