Pustinja
Ivan je dugo živio u pustinji. Dani i noći u samoći. Šutnji. Molitvi. Upoznavao se s Bogom. Boravio u njegovoj prisutnosti.
Nije isto znati nekoga. I poznavati nekoga. Moguće je kako su mnogi poznavali Isusa. Susretali ga. Prolazili su pored njega. I on je prolazio pored njih. Kad se Ivan vratio iz pustinje bilo mu je dano prepoznati Isusa. Zašto ga je on prepoznao, a nisu drugi? Kako to da Ivanu nije promaklo ništa o Isusu iako je bio daleko od njega u pustinji? I kako to da je promaklo tolikima koji su Isusa viđali?
Isus će reći kako nitko ne može k njemu doći ako ga prije ne privuče Otac. S Bogom biti u samoći. Šutjeti s Bogom. Upoznavati se s Bogom.
Uvijek se iznenadim koliko nekoga stvarno ne znam. Sve vrijeme mislio sam kako znam tog čovjeka. I sve o njemu. Dogodi li se vama kako ste uvjereni kako znate nekoga, a zapravo ne znate? Zašto je to tako? Možda jer sam vrijeme s tim čovjekom provodio površno i usput i ne trudeći se znati tko je taj čovjek? Možda se taj čovjek promijenio? Kako je Ivan uspio vidjeti i prepoznati ono što toliki nisu?
Na prvom mjestu pustinja. Odmak od tolikih tumača. Kao recimo kad se čovjek danas povuče u svoju sobu sat ili dva i moli. Molitva je pustinja upoznavanja. Pustinja susreta između čovjeka i Boga. U toj pustinji tišine i mira čuje se Božji glas. Pustinja molitve istovremeno je i mjesto šutnje pred Bogom. Strpljivo čekanje da progovori. Nešto za što danas nemam strpljenja. Nitko od nas. Molitva je pustinja postupnog upoznavanja čovjeka i Boga.
Bog ne kaže odmah sve jer i sam čovjek ne zna odmah sve što u molitvi želi reći. Tako čovjek u toj pustinji polako uči hodati prema Bogu, hoda molitvom. Ne smije trčati prebrzo, inače će se umoriti i odustati. Ne smije stati i odustati jer će mu se pustinja onda učiniti strašno velikom. Kad će do Bog doprijeti moja molitva u ovakvo nepreglednom prostoru molitve, šutnje i samoće?
Ustrajnost i strpljivost određuju molitvu kao pustinju. Nema umora, ali nema ni odmora. Korak je stabilan, čvrst i polagan. Tako je Ivan živio u pustinji. Živio kroz molitvu i od molitve. Nije trčao jer bi sve bilo prebrzo i ne bi prepoznao Isusa kad se vratio posvjedočiti za njega. Nije stajao jer se nikad ne bi vratio iz pustinje navijestiti onoga kome nije bio dostojan odriješiti remenje na obući. Ivan je hodao onako kako mu je Bog govorio. Strpljivo. Ustrajno. Tako mu je dano znati tko je Isus.
Ponekad je potrebno živjeti u vlastitoj pustinji. Ne trčati i ne juriti kroz nju. Ne stajati i ne ostajati u njoj. Ponekad kroz tu pustinju vodi tek jedan pravi način hodanja kojega Bog čovjeku pokazuje i o njemu mu govori: kroz pustinju molitve hodaj ustrajno i hodaj strpljivo, hodaj u šutnji i hodaj u samoći i hodaj dugo. No, čovjek se boji takve pustinje. U njoj nema nikoga. Ili se tako čini. Možda baš u toj pustinji bez igdje ikoga otkrijem Boga, možda tek u njoj doživim susret s Ocem i on me tek onda uputi na put prema Sinu. Tek onda. Tek tada. Kad se usudim zaći u pustinju. Kad se odlučim moliti. U samoći. U šutnji.
Možda me Otac zato i poziva u tu pustinju? Tamo ću prvo susresti njega. Dobrog Oca. Milosrdnog suca. Oca punog ljubavi. Kad susretnem njega i kad ga stvarno upoznam možda će mi onda Otac reći: pođi mome Sinu i slušaj ga, u njemu mu sva milina. I neće biti teško prepoznati Sina. Vidjeti ga.
Neće biti teško podignuti pogled i ugledati ga: evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Možda je pustinja dobar put. Samoća. Šutnja. Molitva. I Otac u mojoj pustinji. Otac čijem Sinu ne mogu doći ako me Otac prije ne povuče. I privuče. Milošću. Ljubavlju. Oproštenjem. I nadom.
