Razmatranje uz Veliki tjedan: Crv sam, a ne čovjek
U našem običnom ljudskom iskustvu crv bi bio najniži oblik života. Odmah zamišljamo neku močvaru i blato u kojem gmižu crvi, stvorenja bez očiju i ušiju, bez glave i repa, bez ruku i nogu. Ta bića u običnog čovjeka izazivaju odvratnost: to je zadnji način života kojim bi netko htio živjeti. Tako i psalmist (22,7) u trenucima velike napuštenosti jeca: „A ja, crv sam, a ne čovjek, ruglo ljudi i naroda prezir.“
Doista, tako je Isus izgledao u dan svoje muke. Odbačen, ponižen, oklevetan, osuđen, mučen, prezren, napušten gotovo od sviju, bez ljudske zaštite i razumijevanja, razapet kao zločinac. U onaj dan bio je ruglo ljudima i prezir naroda, satrt do krajnjih granica, ponižen i posvema obezvrijeđen.
Upravo kao crv. Pa ipak, to nije krajnja propast. Zar nas i sama Božja priroda ne poučava o tajnama života? I to baš po crvima i gusjenicama i inim plazećim bićima. Već smo u osnovnoj školi učili kako se gusjenica preobražava u leptira, kako gusjenice dudova svilca stvaraju najfinije predivo. Eto, to je ona slika koju znademo uzeti dok djeci tumačimo uskrsnuće. Isus Krist, koji je bio ponižen i satrt kao crv, slavno je uskrsnuo. I Bog ga je preuzvisio da se na njegovo ime prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika (Fil 2,10).
Dragi prijatelji, to je ono otajstvo na kojem se temelji i naša vjera i naše bogoslužje i naša kršćanska budućnost. To je ono otajstvo koje nas uči kako ni jedna patnja nije ni besmislena ni uzaludna, kako ni jedna nepravda nije konačna te kako se Bogu sviđa tamu smrti preobražavati u zoru života. Zato su naše oči ovih dana uprte u Krista Gospodina. On, koji je bez grijeha, sišao je do dna naših grijeha, dotakao dno naše propasti, na svojim je leđima podnio sve kazne za naše prijestupe i onda sve to očistio i ozdravio u vatri svoje božanske ljubavi. Krist se preobrazio od patnika do pobjednika, od poniženog i odbačenog do najuzvišenijeg kojemu se klanjaju nebesa i zemlja.
To je, naravno, i naš put. Po krštenju smo sjedinjeni s Kristom. Zajedno s njime i mi smo podvrgnuti patnjama, nerazumijevanjima. Kao slabi i grešni ljudi dopuštamo, nažalost, da nas zarobe grijeh i sebičnost. Jednom riječju, posvema smo uronjeni u slabost i prolaznost. Zato se običnim ljudskim očima čini da je čovjek kao crv i da je uzaludno truditi se oko dobra, jer svi jednako završavamo…
Ovo je, međutim središnje otajstvo naše vjere: Kristovo vazmeno otajstvo. Ovoga tjedna i ovih dana upravo rukama možemo dotaknuti nevjerojatnu, sveobuhvatnu i domišljatu Božju ljubav. Bog daje duboki smisao našim nevoljama, patnjama, nepravdama koje podnosimo. Zato i jesmo kršteni i pomazani Duhom Svetim. Zato i jesmo dionici Kristovog stola riječi i njegova Tijela i Krvi. po tim smo otajstvima, naime, jedno s Kristom, pa onda zajedno s njime iz patnje i iz same smrti prelazimo u novinu života.
Zato, dok ovih dana oplakujemo Kristovu smrt, dok tugujemo nad ludošću naših grijeha, dok nas obuzima tjeskoba zbog naših patnja i kušnja, mi znamo: „Izbavitelj moj živi“. Znamo da ćemo i mi jednoga dana s punim uvjerenjem reći: „Trebalo je da to sve pretrpim, da bih ušao u Slavu sa svojim Gospodinom.“
