Subota, 4 prosinca

Razmišljanja uz Red sprovoda

Obnovljena je liturgija uz ostalo probudila i onaj dugo uspavani duh improvizacije i smisla za liturgijsko-pastoralni trenutak. Tako npr. sada u svim bogoslužnim knjigama uz neki tekst možemo naći napomenu da se slavitelj obrati zajednici “ovim (predloženim) ili sličnim riječima”, da nešto učini “ako je zgodno”. Dakle, bogoslužne knjige često ostavljaju razboritosti slavitelja da uredi tijek nekog obreda. Ovaj pristup je osobito prisutan u Redu sprovoda. Konačno, ovo i nije sakramentalno slavlje, pa je određena širina i razumljiva. Općenito govoreći, ovaj Red ne želi biti toliko direktivan, nego više nastoji da kršćanski sprovod bude u skladu s nekim osnovnim načelima. Pokušat ćemo iznijeti neka od tih načela.


1


Otvorenost zdravim predajama


Ne ulazeći na samom početku u pitanje nadleštva za uvođenje nekih novina, Prethodne napomene u br. 2 govore:

“Neka kršćani u pogrebnim počastima što ih iskazuju svojoj braći nastoje utvrđivati svoju nadu u vječni život, ali tako da ne smetnu s uma i ne zanemare shvaćanje i način na koji se ljudi njihova vremena i njihova kraja odnose prema pokojnicima. Prema tome, bilo da se radi o obiteljskim predajama, o mjesnim običajima ili pogrebnim društvima, što god nađu da je dobro, neka rado prihvate, a što im se čini protivno Evanđelju, neka uznastoje tako preobraziti da kršćanski sprovod očituje pashalnu vjeru i pravi evanđeoski duh.”

Ovaj Red ne bi, dakle, nipošto htio biti isključiv. Ako bi se u jednoj zajednici zatekao kakav pogrebni običaj koji nije predviđen ovim Redom, to ne znači da bi ga trebalo nastojati dokinuti. Potrebno je u tom slučaju vidjeti koliko je to u skladu s kršćanskom naukom, pa ga eventualno oplemeniti kršćanskim duhom. Podsjetimo se da je Crkva oduvijek preuzimala različite sadržaje iz narodne (poganske!) kulture i davala im kršćanski značaj. Konačno, liturgija, između ostalog, i želi posvetiti razne vidove života svojih vjernika, koristeći se elementima kulture pojedinih naroda. Očigledno, puno je lakše nešto dokinuti, nego sa svom strpljivošću osmišljavati neku praksu. Konačno, smrt i sprovod su trenuci kada određena riječ i određena gesta mogu osobito snažno djelovati.


Molitva za pokojne i molitva za ožalošćene


U ranijem, predsaborskom Redu sprovoda molilo se prvenstveno za pokojnika i za spas njegove duše. Protestantska reakcija je bila ta da je njihov obred sprovoda bio upućen gotovo isključivo okupljenoj zajednici. Naš sadašnji Red sprovoda želi pomiriti i jedno i drugo: moli se za pokojnika, ali se moli i za ožalošćene da ih Gospodin utješi nadom u vječni život koji se za pokojnika i za sve vjernike otvara. Tako su sprovodne molitve ujedno i poticaj živima da tako žive da postanu dostojni vječnoga života.


Navještaj vazmenog otajstva


Novi Red sprovoda želi biti navještaj vazmenog otajstva Kristove muke, smrti, uskrsnuća i proslave. Smisao kršćanskog umiranja je u Kristu koji je upravo kroz muku i smrt prešao u slavu uskrsnuća. Tako je kršćaninova povezanost s Kristom po krštenju jamstvo proslave zajedno s Kristom. Tako za kršćanina umiranje zapravo znači uzimanje udjela u Kristovu vazmenom otajstvu smrti i uskrsnuća.


Bogatstvo riječi


U obnovljenoj liturgiji nema ni jednog liturgijskog čina u kojem ne bi bila naviještena Božja riječ. Tako je i u Redu sprovoda. Ona daje smisao onome što činimo, ona u nama budi onu blaženu nadu. Predloženi su različiti biblijski odlomci – čitanja i psalmi koji – jer su Božja riječ – mogu najbolje obrazložiti, utješiti i pobuditi nadu. Potrebno je uvijek znati izabrati odgovarajući odlomak.


Bogatstvo molitava


Predložene su mnoge molitve koje se mogu birati prema okolnostima. Ne moli se na isti način ako je pokojnik mlad umro ili u dubokoj starosti, ako je bio osobito aktivan član zajednice ili ne, ako je imao brojnu obitelj ili ne… Ovdje je ujedno i tehnička poteškoća našeg izdanja Reda sprovoda: veći dio inačica je tiskan pri koncu knjige, tako da nam uglavnom nedostaje vrpci…


Bogatstvo mogućnosti


Otvoren zdravim običajima, Red navodi neke mogućnosti liturgijskih slavlja vezanih uza smrt kršćanina. U Prvoj se glavi predlaže bdjenje (služba riječi) za pokojnika. Za ovo bdjenje Red daje samo natuknice kako bi se ovo bdjenje moglo urediti. Slično je i za molitve pri polaganju tijela u lijes. I jedno i drugo se, naravno, ostavlja razboritosti duhovnih pastira, a u skladu s mjesnim običajima.

Navode se zatim tri načina sprovoda. Jedan je s tri postaje: u pokojnikovoj kući, zatim ophod do crkve gdje se slavi euharistija odnosno služba riječi, a završava se postajom na grobu. Drugi je način s dvije postaje: u kapeli na groblju i kod groba, a treći predloženi način ima samo postaju u pokojnikovoj kući. Na koncu se posebno poglavlje odnosi na sprovod djece.

Netko će ustvrditi da je ovaj Red sprovoda (pogotovo u našem prijevodu) nedorečen, nepregledan i nepraktičan. Vjerojatno u tome ima dosta istine: to je jedna od prvih liturgijskih knjiga koje su bile plod liturgijske obnove (izdana već 1969.!). Rekli bismo, međutim, da je to i njezina prednost: ona otvara mogućnost najrazličitijim prilagodbama, ima veliki izbor molitava i čitanja i uopće nije zabrinuta za vlastite rubrike, nego mnogo više za duhovnu korist kršćanskoga puka.