Razvod i drugi brak u Pravoslavnoj Crkvi
Osvrt na članak
Rastava supružnika, rastava braka, razrješenje veza i druga ženidba
Na portalu „Vjera i djela“ izašao je prije dvije godine prijevod članka grkokatoličkog nadbiskupa msgr. Cyrila Vasila o temi razvoda i drugog braka u Pravoslavnoj Crkvi. Tema je to o kojoj se u Hrvatskoj uglavnom slabo zna, uslijed općenito slabe informiranosti o učenju i praksi Pravoslavne Crkve. Članak donosi prilično opsežnu i sustavnu faktografiju kroz koju se pokušava razraditi katolički stav prema ovome fenomenu, te mogućnost njegove eventualne primjene u Katoličkoj Crkvi, uslijed sve glasnijih zahtjeva razvedenih i ponovno građanski vjenčanih katolika za punim pristupom sakramentima.
Iako članak obiluje podacima i referencama, smatramo da ima u njemu nekoliko krupnih stvari, koje onemogućuju pravilno razumijevanje materije, odnosno, nedostaje ključ za njeno razumijevanje.
Prvo što upada u oči jest to, da autor ne uzima ozbiljno u obzir postojanje učiteljstva Pravoslavne Crkve, odnosno, dovodi na istu razinu izjave crkvenog učiteljstva i izjave pojedinih teologa. To je i inače primjetljivo kod mnogih katoličkih autora kada pišu o pravoslavlju. Oni, zbog nepostojanja središnje vlasti u Pravoslavnoj Crkvi, na neki način preskaču stvarnost jedinstvenosti i katoliciteta Pravoslavne Crkve, te ustvari primjenjuju na nju pristup koji koriste kada proučavaju protestante: sakupljaju različite dokumente i svjedočanstva, ne praveći razliku između učiteljstva i teološkog mišljenja, zatim promatraju koliko se patrijarha, sabora, teologa, biskupa, crkvenih sudova, i sl., opredijelilo za ovo ili ono rješenje, i na temelju toga donose sud o pravoslavnom stajalištu o nekoj stvari.
Drugo, autor je preskočio veoma važan segment pravoslavne Predaje, a to je svjedočanstvo liturgije. Svjedočanstvo bogoslužnih molitava, radnji i gesti, koje se predaju s pokoljenja na pokoljenje, u Pravoslavnoj Crkvi objektivno vrijedi više od teoloških razmišljanja, jer se tiče čovjekovog neposrednog odnosa i kontakta s Bogom. Dakle, kada govorimo o učenju Pravoslavne Crkve, prvo uzimamo dogme, kanone i obredne knjige, a tek nakon toga dolaze teolozi i praksa.
Treće, moramo obratiti pozornost na individualni i pedagoški pristup Pravoslavne Crkve svojim vjernicima. Čovjek je složeno biće, a ljudski život je veoma kompliciran. Svatko tko ima u sebi dovoljno poniznosti, uvidjet će da često nije u stanju dati sebi i Bogu racionalne odgovore zašto je u određenom trenutku učinio ovo ili ono u svom bračnom i spolnom životu. Također, svatko tko je pokušao raditi s ljudima, uvidjet će da je uza svu katehetiku, pouku, propovijedi, pastoral i pripreme za brak, ustvari nemoguće objektivno procijeniti što se događa u ljudskoj duši u procesu veze, zaručništva, te sklapanja i trajanja braka. U igri su ljudske slabosti, nerazumijevanje, nepoučenost, osjećaji, strasti, i još mnogo toga što pomućuje zdravu kršćansku svijest i savjest, a na što čovjek teško može utjecati. Zato vidimo i na primjeru dragog Boga da je kroz čitavu povijest spasenja postupao s ljudima po „ikonomiji“, snishodeći njihovim slabostima, i postupno ih izbavljajući od grijeha. Već u Starom zavjetu vidimo tu Božju pedagogiju: dok su za ubojstvo, idolopoklonstvo, vračanje, psovku itd. dane jasne kazne i osude, bez priziva i pokajanja, na području bračnog morala vidimo stanovitu Božju popustljivost: tolerira se poligamija, uzimanje zarobljenica, otpuštanje žena itd. Isto se nastavlja i u Novom zavjetu. Krist postavlja ideal monogamnog nerazrješivog braka, ali se obraća ženi Samarijanki, za koju sam konstatira da je već pet muževa imala, a i ovaj sadašnji nije joj muž (Iv 4, 1-42), bez popratnog zahtjeva da odmah popravi svoj život (iako ona realno živi u teškom bludu koji priječi spasenje); On primat daje njezinom tadašnjem obraćenju Bogu, znajući dobro da nerazrješivost braka može shvatiti samo čovjek vjernik. Zato i kaže „ne mogu svi to razumjeti“ (Mt 19, 11). Pravoslavna Crkva, kao jedna, sveta, katolička i apostolska, nastavlja primjenjivati ovaj individualni i pedagoški princip, utemeljen od samog Boga, te joj je strano guranje ljudi u okvire nepopustljive zakonske strogosti, posebno na takvom području života, gdje demoni, strasti, neznanje i poroci često sile čovjeka na teške životne promašaje, koje on ni sam sebi ne zna objasniti.
Što, dakle, kaže Pravoslavna Crkva na temu nerazrješivosti ženidbe? Veoma kratko i jasno: za pravoslavlje je ženidba nerazrješiva. O tome svjedoče i ispovijesti vjere crkvenog učiteljstva koje je spomenuo autor u svom članku, kao i izjave teologa, praksa Crkve, i naročito njezin bogoslužni čin vjenčanja, čije sve molitve, radnje i geste idu putem nerazrješivosti braka. Drugačije ni ne može biti, jer su Kristove riječi o ovom pitanju veoma jasne.
Za razliku od nekršćanskih religija, sekularnog društva i liberalnih protestanata i starokatolika, Pravoslavna Crkva nije nikada priznavala nikakav razvod braka, kao redovitu stvarnost i pravo supružnika bez ikakvih posljedica. Ovakvo nešto u pravoslavnom nauku ne postoji.
Kako autor primjećuje, ne postoji u pravoslavlju, kako u davnini, tako i kasnije, neki sustavan nauk o nerazrješivosti braka, odnosno, ne postoje precizno proglašene dogme i kanoni o tome. Da bi se ovo ispravno shvatilo, potrebno je nešto reći o karakteru dogmi i kanona u pravoslavlju. Naime, dogme i kanoni su u Pravoslavnoj Crkvi vrste crkvenih zakona, koji definiraju (razgraničavaju) pravovjerje od krivovjerja (dogme), odnosno ispravnu praksu od krive (kanoni). Oni se ne proglašuju sami po sebi, već tek onda kada neko postojeće vjerovanje ili praksu ugrozi neko krivovjerje. Uzmimo za primjer božanstvo Kristovo: u prva četiri stoljeća o tome nemamo dogme, u to se naprosto vjerovalo kroz Bibliju, molitvu, liturgiju, itd. Tek kada je Arije u 4. st. sustavno udario na ovaj nauk, Crkva je proglasila dogmu o Kristovom božanstvu, da se obrani od hereze. Ili, uznesenje Marijino na nebo, koje su katolici proglasili dogmom bez ikakvog povoda. Pravoslavni također vjeruju u to, ali pošto nema ugroze tog vjerovanja od strane heretika unutar Crkve, Pravoslavna Crkva ne vidi razloga dogmatizaciji toga. Dogmatizacija ikona se dogodila tek u 8. st., kao reakcija na ikonoklazam. Pošto se u Crkvi sve dosad nije pojavila organizirana hereza koja bi učila razvedivost i ponovljivost braka suprotno jasnim Kristovim riječima, Crkva nikada nije ni svečano dogmatizirala ni kanonizirala nerazrješivost. Jednost i nerazrješivost ženidbe u Crkvi se jednostavno živi, kroz bogoslužje, kanonsko pravo i duhovnost.
Štoviše, Pravoslavna Crkva u nekim segmentima više vrednuje nerazrješivost ženidbe od Katoličke Crkve. Tako su zaruke u pravoslavlju neraskidive; zato se obred zaruka već stoljećima izvodi kao prvi dio čina sklapanja braka (zato teoretski, pravoslavni ne poznaju vjenčani prsten u strogom smislu; prstenovanje je u pravoslavnom vjenčanju zapravo čin zaručivanja, koji je izvorno bio vremenski odvojen i prethodio je činu vjenčanja – stavljanja vijenaca na glavu mladenaca). Također je vrlo važno reći da je pravoslavni brak u tolikoj mjeri neraskidiv, da ni udovac ne može ponovno sklopiti novi brak. U Katoličkoj Crkvi, smrću prestaju sva prava i obveze braka; u Pravoslavnoj Crkvi udovac koji se želi ponovno vjenčati spada u kategoriju drugobračnih osoba, dakle razvedenih, i primjenjuju se na njega ista načela, kao i na njih. Prema tome, vječna trajnost crkvenog braka nije u pravoslavlju samo teza teologa Johna Meyendorffa, kako sugerira autor u članku, već proistječe iz drevne prakse, da se udovac u pravilu ne ženi, a ako se oženi, to je također drugi brak poput onoga razvedenih.
Pravoslavni brak je tako čvrsta veza između osoba, da nije moguće nakon smrti bračnog druga jednostavno doći u crkvu, i ponovno sklopiti novi, redoviti brak. U pravoslavlju se udovcima uopće ne preporučuje drugi brak, a ako bi se on ipak sklopio, za njega vrijede isti propisi kao za drugobračne osobe, o kojima će nakon ovoga biti govora. U pravoslavlju, brak stvara jednu vrstu vječne veze, koja će trajati i u budućem svijetu nakon uskrsnuća od mrtvih, jer, neopozivi su darovi i pozivi Božji, kaže sv. Pavao, govoreći o Božjem izabranju Izraelaca u Starom zavjetu (Rim 11, 29). Ako tako Pavao govori o starozavjetnim Božjim obećanjima, kako bi se mogli opozvati blagoslovi one veze koja sakramentalno označava vječni odnos Krista i Crkve (Ef 5, 32)? Netko bi ovome mogao prigovoriti kako sam Krist govori o tome kako na onome svijetu neće biti ni ženidbe ni udaje. Da se neće sklapati ovozemaljski brakovi, svakako, ali se sigurno neće razvoditi ni postojeći, jer, kako vidjesmo, neopozivi su darovi i pozivi Božji. Svakako da će bračni život postojati na jednoj višoj, duhovnoj, preobraženoj razini, a ne na sadašnji, pali, ovozemaljski način, kako su to zamišljali Židovi Isusova vremena.
Prema tome, u redovitosti Pravoslavne Crkve brak je velika svetinja, i Pravoslavna Crkva zapravo ima najstroži nauk o njegovoj nerazvedivosti od svih kršćana. U Pravoslavnoj Crkvi ne postoji razvod u svojoj osnovnoj definiciji, kao redovito pravo supružnika da se rastanu i bez posljedica nastave život i sklope novi brak s kim žele.
U pravoslavlju postoji samo jedna izvanredna i neredovita praksa, da se osobama čiji je bračni život umro, fizičkom, moralnom, ili religijskom smrću, omogući drugi ili treći bračni savez. Biblija na mnogo mjesta spominje riječ smrt, ne samo u fizičkom, već i u duhovnom smislu. U biti, to i jest pravo značenje pojma smrt – ona u svom punom smislu nije naprosto prestanak ovozemaljskog biološkog života, već duhovni krah i otpad od Boga.
Dakle, ovo nije redovitost, nego izvanrednost. Ova praksa nije pravo supružnika, pa čak ni nevinih, nego milost Crkve, uz ispunjavanje propisanih uvjeta. Ne preporučuje se nikome. Drugobračna osoba, bez obzira je li joj supružnik umro fizički ili je brak slomljen moralno ili religijski, više ne može sklopiti brak po uobičajenom obredu, već s drugačijim molitvama, pokajničkima, a u starini i bez vijenaca. Evo jedne takve molitve koja dočarava pravoslavnu teologiju toga:
„Gospodine Isuse Kriste, Riječi Božja, Ti koji si uzašao na Časni i Životvorni Križ, i poderao optužnicu protiv nas, i izbavio nas od nasilja đavoljeg, očisti bezakonja slugu Svojih. Jer, ne mogavši izdržati znoj i tegobu dnevnu, i raspaljenost tjelesnu, združuju se u zajednicu drugoga braka, kao što si zapovjedio preko Svoje izabrane posude, Pavla Apostola, koji je radi nas ništavnih rekao ovo: bolje je ženiti se, nego li izgarati od strasti. Ti sam, kao blag i čovjekoljubiv, smiluj se i oprosti, očisti, olakšaj i otpusti grijehe naše, jer si ti uzeo nemoći naše na ramena svoja. Jer nitko nije bezgrešan niti bez poroka, makar mu život i jedan dan trajao, osim Tebe jedinoga, koji si bezgrešno primio tijelo, i nama podario vječnu bestrasnost.“
Zanimljivo je da se u obredu sklapanja ovakvog braka mladencima ne postavlja pitanje o njihovoj dobrovoljnoj suglasnosti za taj drugi ili treći brak – kao da se želi sugerirati da se radi o „nužnom zlu“ na koje je čovjek natjeran. Svećenik koji sklapa ovakav brak, ne smije doći na svadbu mladencima. Drugobračni dobivaju epitimiju, uvjetno rečeno, „pokoru“ (klasična pokora/penitencija ne postoji u pravoslavlju), koju moraju izvršiti, čak do pet godina zabrane pričesti. Konačno, drugobračnoj osobi je uskraćen pristup svećeništvu.
Dr. Nikodim Milaš, spomenut u članku, u svojoj sintezi cjelokupne pravoslavne tradicije o tom pitanju, piše ovako:
„nerazrješivost braka, po učenju Pravoslavne Crkve, jest jedno od bitnih svojstava braka. `Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja´, kaže sv. Pismo. Prema tome, raskinuti bračni savez između njih dvoje, koji su zakonito vjenčani, može ili smrt, ili takav uzrok, koji nadjačava crkvenu ideju o nerazrješivosti braka i koji ruši moralnu ili religioznu osnovu njegovu, a koji je također smrt, samo u drugom obliku. Samo smrt dakle, bila ona fizička, moralna ili religijska, može raskinuti bračni savez, razvesti brak. Ovo svoje učenje Pravoslavna Crkva zasniva koliko na pojmu svome o braku, kao novozavjetnom sakramentu, i o značaju braka za društveni, obiteljski i religiozni život, toliko isto i na pozitivnom učenju novozavjetnog zakona. Ali razvodom braka, ili upotrebljavajući izraz evanđelja, rastavljanjem muža i žene, koje biva uslijed moralne ili religiozne smrti, koja nastupi kod supružnika, ne prijestupa se zapovijed evanđelja, da čovjek ne rastavlja ono, što je Bog sastavio, niti to biva uslijed čina Crkvom priznate zakonodavne vlasti, nego se javlja samo po sebi, jer je porušena bračna veza, jer je nestalo među supruzima same osnove braka, jer se više ne može postizati odnosni cilj bračnog saveza, jednom riječju, jer više nema braka. Dotična vlast dakle ne razvodi brak, nego samo pravno konstatira žalosni čin, da je jedan zakoniti brak lišen svoje osnove, da je dakle od samog Boga rastavljen. Pa kao što je Pravoslavna Crkva stroga u svome učenju o nerazrješivosti braka i o čuvanju njegove svetosti, tako je ona stroga i u suđenju svome o tome, kada mora priznati razvod nekoga braka.“
Ruski teolog A. Taušev u svojoj „Liturgici“ piše o obredima drugog i trećeg braka:
„Nakon smrti jednoga od supružnika, ili nakon razvoda, brak se može sklopiti i drugi, pa i treći put, izuzev kada je riječ o svećenstvu. Iako drugi brak ne smatra grijehom, sveta Crkva ga ipak dopušta nekako nerado, gledajući na njega kao na „snishođenje“ ljudskoj slabosti, prema izrazu sv. Grgura Bogoslova. Drugi i treći brak su u drevnoj Crkvi smatrali lijekom protiv bluda. Ovo se vidi iz toga što je za drugobračne bio određen poseban obred, kraći i manje svečan, koji sadrži molitve pokajničkog sadržaja. Drugobračni pri tome dobiva i epitimiju, ako se prvi brak raspao njegovom krivicom – njemu je zabranjeno da godinu ili dvije pristupa pričesti Svetim Kristovim Tajnama, dok se trećebračnom pričest zabranjuje čitavih pet godina. Kod „Obreda za drugobračne“ karakteristično je to što se prilikom zaruka ne čita svečana molitva „Gospode Bože naš, Ti bi suputnik sluzi praoca Abrahama…“ i nema ektenije „Pomiluj nas, Bože…“. Na vjenčanju se ne pjeva 127. psalam, supružnicima se ne postavlja pitanje o njihovoj dobrovoljnoj suglasnosti i ne govori se velika ektenija. Čitaju se druge dvije molitve, u kojima svećenik traži od Boga da im podari „obraćenje carinika, suze bludnice, priznanje razbojnika“. U starini (prema pravilu Nicefora Ispovijedaoca, patrijarha carigradskog, koje se tiska u Velikom Trebniku) drugobračnima nisu stavljali vijence na glave. Obred za drugobračne služi se obično onda kada i ženik i nevjesta stupaju u drugi brak. Ako je pak ili ženiku ili nevjesti to prvi brak, služi se, kako je prihvaćeno, potpuni čin vjenčanja. U crkvenoj praksi drevne Rusije treći brak je dozvoljavan samo „po nuždi“, a obavljan je po činu za drugobračne.“
Ukratko, ideal Pravoslavne Crkve je da se bračni savez čuva neoskvrnjeno do smrti, pamteći da će se duhovna veza sačuvati u vječnosti, jer sve što u ovome životu pobožno i sakramentalno činimo, imat će svoj produžetak u vječnosti. Ako dođe do smrti, fizičke ili duhovne, našeg supružnika, tada ostajemo sami, moleći za spas njegove duše, bilo da se ona nalazi u vječnosti, bilo da prebiva u ovozemaljskom grijehu. Ako pak nismo u stanju izdržati sami u životu, bez naše krivice ostavši u tom stanju, Crkva nam izlazi u susret kroz blagoslov jednog ovakvog ograničenog ovozemaljskog suživota, kroz koji opet imamo neku mogućnost kršćanski rasti, i to je sva mudrost ovoga. Dakle, Pravoslavna Crkva ne poznaje razvod, već naprosto ima jedno svoje specifično učenje o bračnoj nerazrješivosti, različito od svih ostalih učenja na svijetu. Možda je uopće pogrešno što se u crkvenoj praksi ovo naziva razvodom, i na taj način u javnosti poistovjećuje s klasičnim sekularnim razvodom.
Autor spominje da se u pravoslavlju ne može razlikovati proglašenje ništavosti ženidbe, kakvo postoji u Katoličkoj Crkvi, od ovih razvoda. Ipak, nije naveo zakonodavstva svih Crkava; tako u bračnim pravilima naše SPC postoje članci 39-50, koji opisuju upravo proglašenje ništavosti, ili kako oni to skraćeno zovu „poništenje braka“, razlikujući ovo poništenje od razvoda.
Članak kaže: „Tu popustljivost vidimo i u prihvaćanju mogućnosti druge ženidbe rastavljene osobe, pri čemu je u provedbi uklonjena razlika između strane koja je prouzročila slom braka i nedužne strane, što stvara dojam da odluka o rastavi braka sama od sebe dopušta mogućnost ponovne ženidbe.“ Ali u pravoslavnim kanonima jasno postoji razlika između osobe koja je skrivila raspad braka i nedužne osobe – kriva strana gubi pravo na ikakav novi brak. Ovo jasno sankcioniraju i bračna pravila SPC u članku 112.
Na kraju članka autor, rezimirajući sve izneseno, spominje ovakvu pravoslavnu praksu drugobračnosti kao izvjesno „spuštanje ljestvice“, odnosno popuštanje ljudskoj slabosti nasuprot jasnim evanđeoskim zahtjevima. Međutim, ako već u pogledu braka govorimo o „spuštanju ljestvice“, tada bi bilo korektno reći da je i Katolička Crkva u nekim stvarima bračnog zakonodavstva i morala također spustila ljestvicu, osobito nakon Drugog vatikanskog koncila. Tako imamo situacije:
- U pravoslavlju zavjet djevičanstva, a pogotovo monaški zavjeti, potpuno onemogućuju brak, dakle, neuklonjiva smetnja (u Katoličkoj Crkvi oprost od zavjeta podjeljuje Rim).
- U pravoslavlju su zabranjena vjenčanja za vrijeme postova i velikih blagdana (Katolička Crkva ukinula; postoje samo mogućnosti da se to regulira lokalnim zakonodavstvom pojedinih biskupija ili biskupskih konferencija).
- Po općem pravoslavnom pravu, brak između srodnika zabranjen je do 7. stupnja uključivo (moguć oprost 5. – 7.); po katoličkom do 4. uključivo.
- Pravoslavna Crkva zabranjuje ženidbu u tazbini do petog (katkad i sedmog) stupnja uključivo. U Katoličkoj Crkvi toga nema – muškarac može oženiti bez problema sestru svoje pokojne žene (što je i u drevnoj latinskoj tradiciji bila velika sablazan – famozni engleski kralj Henrik VIII. je jedina osoba za koju je poznato da je dobio oprost od te zapreke i oženio bratovu udovicu).
- Katolička Crkva je ukinula zapreku duhovnog srodstva (ono nastaje između kuma i kumčeta, te njihovih obitelji), te teoretski možeš oženiti vlastitu krsnu kumu. U pravoslavlju se ovo duhovno srodstvo obdržava (sveti oci kršenje duhovnog srodstva opisuju kao goru stvar od incesta – 53. kanon trulskog sabora).
- Brak između krštene i nekrštene osobe ne može postojati, to je apsolutna i neuklonjiva zapreka. U Katoličkoj Crkvi je moguć oprost od te zapreke.
Sve u svemu, katolicima, naviknutima na skrupulozan odnos prema jednosti i nerazrješivosti braka, ovakva praksa može djelovati čudno, strano, odbojno i popuštajuće. Zato valja naglasiti da se radi o drevnoj praksi, još iz nepodijeljene Crkve, koja tada nikome nije smetala. Također, treba je ispravno obrazložiti, kako se ne bi stekao dojam da pravoslavlje pozna razvod. Smatramo također, bez obzira što ovu praksu vlastite Crkve smatramo opravdanom i korisnom, da ne treba u njoj gledati „čarobni štapić“ za rješenje statusa razvedenih katolika. Ovo je iznimka milosti za posrnule, slabe i nemoćne, koja nikako ne može dokinuti Kristov zakon. Jedini lijek za bračni život jest Krist – jer jednost i nerazrješivost braka može živjeti samo osoba s dubokom vjerom u Krista, osoba kojoj je vječnost prije svih ovozemaljskih radosti.
Atanasije Atanasijević, urednik pravoslavnog bloga na hrvatskom jeziku: orthodoxhr.blogspot.hr
