Re-forma

Poznati primjer. Učenik u školi postiže loše rezultate. Što bi tomu mogao biti uzrok?

Netko će smjesta primijetiti da učenik ima loše uvjete za učenje. On dijeli sobu s mlađim bratom a učiti mora za kuhinjskim stolom. Osim toga, on ima puno drugih obveza: čuvati mlađega brata, iznositi smeće, raditi u vrtu, pomagati bolesnoj baki. I onda se – recimo – nekim čudom sve to promijeni. Učenik dobije vlastitu svijetlu i prozračnu sobu, radni stol, udobnu stolicu, sve udžbenike i radne bilježnice i najnovije prijenosno računalo. K tome, oslobodi ga se od svih kućnih obveza. Hoće li nakon toga on postati najuspješniji u svome razredu? Ne nužno. Naprotiv, može se dogoditi da rezultati ne budu nimalo bolji. Što činiti? Vratiti one teške uvjete u kojim je donedavno živo? Ne. Dobri uvjeti za učenje – dobri su. Međutim, ostaje ono bitno: trudi li se učenik i daje li sve od sebe u dobrim i u lošim uvjetima? Okolnosti mogu biti povoljne ili nepovoljne, ali ostaje ono ključno: koristi li netko mudro ono što mu se omogućuje.

Kao da se određeni nesporazum dogodio i još se događa kada je u pitanju liturgijska obnova od Drugog vatikanskog sabora do danas. Evo primjera: liturgijski jezik. U Crkvi je na Zapadu bogoslužni jezik bio latinski tamo od konca 4. st. sve do 20. st. I onda je Drugi vatikanski sabor rekao da će biti i dobro i korisno da se u bogoslužju uzima narodni jezik. Dva su temeljna razloga koji idu tome u prilog. Prvo, od samih početaka liturgija je bila na narodnom jeziku. U počecima je u Palestini liturgija bila na aramejskom (koji je bio govorni jezik u Isusov vrijeme), a ostatku u Rimskog carstvu ponajčešće na grčkom koji je bio govorni jezik većine stanovništva. Papa Damaz je koncem 4. st. u bogoslužje uveo govorni latinski jezik, jer se ispostavilo da nakon podjele na Istočno i Zapadno Rimsko carstvo, sve manje vjernika u Rimu razumije grčki. I tu se stalo. Latinski je jezik ostao u liturgiji i u sljedećim stoljećima kada više običnom puku nije bio razumljiv, to jest kada je postao mrtvim jezikom. Časni izuzetak je u nas bilo bogoslužje na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije koji u određenom smislu možemo smatrati starohrvatskim. U svakom slučaju, očito je da je prijelaz s aramejskog na grčki te s grčkog na latinski u bogoslužju imao samo jedan razlog: da vjernici razumiju što se moli. Prema tome, ponovno uvođenje narodnog jezika u bogoslužje u skladu je s prvotnom predajom.

Drugi razlog uvođenje narodnog jezika u bogoslužju teološke je naravi i najbolje se razlaže u br. 26 Liturgijske konstitucije Drugog vatikanskog sabora „Sacrosanctum concilium“: 

„Liturgijski čini nisu privatni čini: oni su slavlje Crkve koja je ‘otajstvo jedinstva’ – sveti puk pod biskupima okupljen i uređen. Stoga ti čini pripadaju čitavome Tijelu Crkve te ga očituju i na nj se odnose: ali pojedine njegove udove dosežu na različit način, prema raznolikosti staleža, službi i djelatnog učešća“.

Sabor, dakle, veli da puk treba sudjelovati u bogoslužju – u skladu sa svojim staležom i službom – kako je to u prvim stoljećima i bilo. Stvari su se nakon toga ubrzano razvijale. Godine 1965. red mise je djelomično preveden na narodni jezik, a 1967. cijela se misa mogla slaviti na narodnom jeziku (dok su misna čitanja i prije toga bila na narodnom jeziku). K tome, s novim Misalom iz 1970. bogoslužje je tako zgodno ustrojeno da puk može djelatno sudjelovati.

I sada dolazi ono što može izgledati paradoksalno. Oni koji se sjećaju tih vremena mogu posvjedočiti kako je ta reforma s oduševljenjem bila prihvaćena. Svi djelatno sudjeluju! Sve je na narodnom jeziku! Misna su čitanja obogaćena! I onda – pomalo naivno – bili smo uvjereni da će to dovesti do procvata vjerskog i crkvenog života, da će se doslovno preporoditi svekolika Crkva.

Znamo da je to bila kriva računica. Liturgija je mudro i s mjerom obnovljena tako da mirno možemo reći da su uvjeti za slavljenje bogoslužja objektivno govoreći bili puno bolji. Međutim, kao u onoga učenika, to po sebi nije moralo značiti da će i vjerski život u skladu s tim biti bolji. Upravo je tako i bilo. U svijetu nakon Sabora – nevezano uz Crkvu i bilo koju drugu svjetsku religiju – s rastom životnog standarda sve se više ukorjenjivao materijalizam, moralni indiferentizam i relativizam, gubitak osjećaja za sveto. Broj vjernika na nedjeljnim misama nije se povećao, javila se kriza svećeničkih zvanja. U čemu je problem? Je li reforma bila nepotrebna i štetna? Ne. Pogledajmo. Narodni jezik nije novotarija. Bogatija misna čitanja u skladu su s najstarijom tradicijom. Jednako tako pričest pod objema prilikama, redovita pričest vjernika, poljubac mira. K tome, novi je misal u odnosu na stari „tradicionalniji“ jer se u najvećem dijelu oslanja upravo na najstariju liturgijsku predaju, što nije bio slučaj s prethodnim misalom. Za teologe i liturgijske znalce stvar je jasna: liturgijska reforma je po sebi dobro i odmjereno učinjena.

Kako onda razumjeti opadanje vjerskoga života? Što činiti? Na koji bi način bogoslužje moglo doprinijeti procvatu vjerskog i crkvenog života? Kako shvaćati i prihvaćati liturgijsku obnovu? Kako u tome kontekstu gledati na duboku potrebu određenog broja svećenika i vjernika da liturgiju slave prema liturgijskim knjigama prije Drugog vatikanskog sabora? U ovom bismo se pitanjima trebali čuvati dvaju suprotnosti.

Neki smatraju da bi rješenje bilo u tome da se odustane od liturgijske reforme, te da se vrati na liturgiju prije Drugog vatikanskoga sabora. Bilo bi to kao kad kada bismo onome neuspješnom učeniku vratili loše uvjete učenja, da bi postigao bolje rezultate, jer, eto, toliki su velikani u prošlosti imali loše uvjete školovanja, pa su postigli sjajne rezultate… S druge strane mi, naravno, nipošto ne želimo obezvrijediti i povrijediti one vjernike koji predano, ponizno i s dubokom pobožnošću slave bogoslužje prema prethodnom misalu. To jednostavno može odgovarati njihovom duhovnom profilu. Međutim, koji je postotak takvih vjernika? Posve poništiti liturgijsku obnovu Drugog vatikanskog sabora sigurno nije rješenje za krizu vjere i kršćanskog života.

Druga krajnost je još pogubnija. Na Zapadu, a i u određenoj mjeri i u nas, ima nekih koji smatraju da u reformi liturgije treba ići još dalje, to jest da liturgiju treba još više prilagoditi vjernicima, učiniti je atraktivnom, privlačnom, podilazeći svim prohtjevima i hirovima nekih vjernika do te mjere da će, na primjer, za neke biti i poželjno i napredno da u crkvi – doslovno u crkvi, u bogoslužnom prostoru! – imaju blagoslov domaćih i inih životinja, da će – protivno naravnim zakonu i Božjim zapovijedima – blagoslivljati nenaravne veze koje nazivaju brakovima. K tome, neki svećenici – srećom ne u nas! – doslovno cijelu misu improviziraju ili je slave prema tekstovima koje su sami priredili, a sve zbog toga da bi se prilagodili ovome vremenu i prohtjevima određenih vjernika. Ovdje se, nažalost, ne radi samo o nedoličnom i neprikladnom bogoslužju, nego i o tome da se takvim eksperimentima zadire i u sam polog kršćanske vjere. Kako drugačije razumjeti silnu potrebu da u bogoslužju laici nastoje preuzeti i onu ulogu koja je po sebi pridržana zaređenim službenicima? Kako razumjeti sve više raširenu ideju da je u biti bogoslužje riječi ima istu vrijednost kao i euharistijsko slavlje? Kako opravdati zahtjev nekih crkvenih službenika da se pričest daje i krštenim nekatolicima koji uopće ne vjeruju u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, pravdajući to činjenicom da je ta osobe u braku s vjernikom katolikom? U zemljama njemačkog govornog područja, u što se ubrajaju Nizozemska i Belgija, godinama se sve to i čini (mimo liturgijskih i inih propisa) a rezultati su – katastrofalni. Sve je veći broj istupanja iz Katoličke crkve. Jesu li nešto iz toga naučili? Ne. Pobornici takvih eksperimenata (u koje se mogu ubrojiti i mnogi njihovi biskupi) i dalje uporno tvrde da bi u njih bilo još puno gore, da sve to nisu uvodili… Nije to pravi put. Bogoslužje treba biti odmjereno i otajstveno, mora biti crkveno. Ono nije zabavni program ili predstava koja se treba svidjeti gledateljima. Toga ljudi imaju i previše u modernoj industriji zabave. U tome smislu SC 21 jasno kaže:

„Liturgija se naime sastoji od nepromjenjivog dijela koji je božanski ustanovljen i od promjenjivih dijelova koji se tijekom vremena mogu ili čak moraju mijenjati, ako su se u njih uvukle pojedinosti koje manje odgovaraju izvornoj naravi same liturgije ili su postale manje prikladne.“

Dakle, Predaja se ne mijenja. Otajstvo koje naviještamo isto je. Nepromjenjivo. Poklad vjere. Pavao jasno veli: „Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!“ (Gal 1,8). A što se tiče predajâ, koje se mogu mijenjati, to treba ostati u nadležnosti Crkve, a ne pojedinaca. Crkva treba biti i ostati katolička, to jest sveopća, a ne neka lokalna zajednica na čijem je čelu neki karizmatski vođa.

Vratimo se naslovu. „Reforma“ latinski znači „re-forma“, promjena, preoblikovanje forme, to jest oblika. Prisjetimo se. U svoje su vrijeme domaćice kalup za kolače nazivali „formom“. Međutim, koliko god forma bila lijepa, dopadljiva i atraktivna, ako u nju ulijemo lošu smjesu za kolače, kolač će biti loš. Važna je forma, ali je puno važnija „materija“, to jest sadržaj. Sama forma nikad ne rješava problem. Ona može biti više ili manje prikladna, međutim, ona samo na bolji ili gori način izražava ono što je bitno. U našem slučaju bitna su otajstva koja slavimo i to nam treba prvenstveno biti na srcu. To je ona „materija“, to je onaj bitni sadržaj. Nakon toga možemo – koliko je u našoj nadležnosti – razvijati i prilagođavati formu, to jest oblik. Reforma će biti uspješna samo onda, ako sačuva cjelovitim otajstvo, poklad vjere koji nam je predan i koji u otajstvu slavimo, po starom ili novom obredu, grčki, latinski ili pak hrvatski. To onda znači da re-forma nipošto ne smije zadirati u materiju u samu bit otajstva koje slavimo. U tome smislu jasno određuje Dekret o ekumenizmu Drugog vatikanskog sabora:

„Krist [Crkvu] poziva na onu neprekidnu reformu (perennem reformationem) koja joj je kao ljudskoj i zemaljskoj ustanovi trajno potrebna; prema tome, ako se nešto, već prema okolnostima stvari i vremena, slabije obdržavalo bilo u ćudoređu ili crkvenoj stezi bilo također u načinu izricanja nauka – koji valja brižljivo razlikovati od samoga pologa vjere – neka se to u prikladno vrijeme na pravi i dužan način ponovno uspostavi.“ (UR 6)

Dakle, riječ je o izricanju vjere koje se može reformirati, pri čemu treba ostati netaknutim polog vjere. Upravo nam to govori i Isus: „Farizeju slijepi! Očisti najprije nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista. (Mt 23,26)

Kako ovo primijeniti i našim prilikama?

Prvo. Važeće liturgijske knjige daju puno mogućnosti prilagodbe, o čemu govore upute: „Ovim ili sličnom riječima… ako je zgodno… prema prilikama…“ Nudi se više obrazaca blagoslova i molitava ili pak varijanti nekog obreda. Nadalje, svećenik ili koji drugi službenik može zgodno uvesti vjernike u određeno liturgijsko slavlje ili pak vjernicima za vrijeme samog slavlja tumačiti neke rjeđe ili manje poznate obrede kao što su ređenja, zavjetovanja, slavlje sakramenta potvrde, obredi Velikoga tjedna, itd. Samo treba pažljivo čitati Prethodne napomene i rubrike samog obreda. Tamo se tumači i materija i forma, to jest smisao i značenje nekog obreda kao i način slavlja.

Drugo. Ne bismo nipošto trebali odstupati od liturgijskih propisa i odredaba. Ne samo zato što je to tako propisano, nego zato što time redovito zadiremo u samu bît određenog slavlja. Improvizacija u bogoslužju pokazuje redovito nepoznavanje pa i nepoštovanje samog bogoslužja. Kršenje liturgijskih pravila pokazuje i određenu umišljenost jer, eto, mi znamo i bolje i primjerenije… Naprotiv, mi trebamo neprestano imati na pameti da bogoslužje koje slavimo nije naše privatno slavlje, da je to bogoslužje Crkve koja jedina ima pravo određivati način na koje se ono ima slaviti.

Treće. Trebamo se čuvati teatralnosti. Nevolja je u tome što koji puta imamo potrebe nastupati, biti dopadljivi. To vrijedi za svećenika, crkveni zbor, određene liturgijske animatore ili pak skupine koji uzurpiraju euharistijsko slavlje na kojem sudjeluju svi.

Trebamo se čuvati teatralnosti kao što to može homilija koja pod svaku cijenu želi biti dopadljiva i zabavna ili pak homilija koja bi se bavila dnevno-političkim prijeporima. Teatralnost se može koji puta vidjeti u misama „za djecu“ koje nalikuju dječjim predstavama… Vidimo kakve loše rezultate polučuju takvi eksperimenti izvan Hrvatske. Trebamo imati na pameti da vjernici duboko u sebi žude za otajstvom, ne za zabavnim programom. Mi nismo televizijske zvijezde. Mi smo poslužitelji otajstava koje slavimo. A otajstvo je, kako reče Benedikt XVI., sveto ponavljanje u čemu nema ničega spektakularnog. Spomenimo i ovo. Raširenost pretkoncilskog bogoslužja, pogotovo na Zapadu, posve je očekivan odgovor na ludosti i zloporabe koje su se činile i koje se čine u obnovljenoj liturgiji. Da se liturgija slavila onako kako je propisano, onako kako piše u prethodnim napomenama, podjele bi bile jedva primjetne.

Liturgija je najbolja kateheza. Tu, konačno, imamo i najviše vjernika. Ona je temelj našeg kršćanskog života. U njoj i po njoj slavimo otajstva, pridružujemo se otajstvu spasenja. Ona nam treba biti sveta, rekao bih, konzervativna. Liturgija je predokus nebeske liturgije, jer se u njoj nebesko sa zemaljskim spaja. Ona je blago. Blago u krhkim posudama, blago predano u naše ruke. Puno nam je dano. Zato joj pristupamo s poniznošću i sa strahopoštovanjem. U tome nas smislu i Isus opominje: „Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.“ (Lk 12,48). Isusove su to riječi. Za nas.