Utorak, 7 prosinca

Red mise: Gospodine, smiluj se; zborna i sveopća molitva

1


1. Postanak ovih molitava


U najstarijem poznatom opisu strukture euharistijskog slavlja – Justinovoj Apologiji iz sredine 2. st. ovako se opisuje prvi dio euharistijskog slavlja:

A u dan zvan dan sunca drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostolâ i knjige proročke. Nato, kad čitač prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere. Zatim se dižemo svi zajedno i molimo molitve.[1]

Dakle, u euharistijskom slavlju nakon svetopisamskih čitanja i homilije slijedila je molitva svih nazočnih. Naznake takvih molitava nalazimo već u 1 Tim 2,1-3:

Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.

Uskoro se pojavila sljedeća struktura: Nakon čitanja i homilije slijedili bi molitveni zazivi vjernika na koje je slijedio odgovor Kyrie, eleison (kao što je u nas uobičajeno Gospodine, usliši nas) a predstojnik je sve te molitve zaključivao (sabirao) zbornom molitvom. spomenimo da je u grčko-rimskom svijetu Kyrie, eleison bio usklik bogu ili caru. Za kršćane je, naravno, Bog, odnosno Krist bio Kyrios. Taj je poklik izvorno izraz poštovanja bez nekog osobitog pokorničkog značenja.


2. Drevne sveopće molitve


U spisu Didaché nalazimo dio sveopće molitve koji se odnosi na Crkvu:

Spomeni se, Gospodine, Crkve svoje: izbavi je od svakoga zla i usavrši je u svojoj ljubavi pa je posvećenu saberi od četiri vjetra u svoje kraljevstvo koje si joj pripravio jer tvoja je moć i slava u vjekove (10,5).[2]

Pobliži sadržaj njihovih molitava otkrivamo u Pismu Korinćanima Klementa Rimskoga (oko 96. godine). Od osam zaziva, primjera radi, donosimo samo prvi i zadnji:

  • Gospodine, molimo te budi nam pomoć i zaštitnik: spasi one koji su među nama u tjeskobi, pale pridigni; očituj se potrebnima; izli­ječi bolesne; obrati one koji su od tvoga naroda zalutali; gladne nahrani; oslobodi naše zatvorenike; slabe uspravi; malodušne ohrabri. Neka svi narodi o tebi znaju da si ti jedini Bog, a Isus Krist, tvoj Sluga, i mi da smo „tvoj narod i ovce tvoje paše“ (Ps 78, 13).
  • O jedini moćni da to i još veća djela za nas učiniš tebi zahvaljujemo po velikome svećeniku i zaštitniku svojih duša Isusu Kristu: neka ti je po njemu slava i veličanstvo i sada i za pokoljenja i za vjekove vjekova. Amen.[3]

Constitutiones apostolorum, sirijski dokument s konca 4. st. donosi 18 molitava koje su se govorile na koncu službe riječi: za mir, za Crkvu, za lokalnu zajednicu, za biskupe, za svećenike, đakone, čitače, pjevače, djevice, udovice, za one koji su u braku, za dobročinitelje, za novokrštenike, za otpadnike, za neprijatelje, za sve sabrane…[4] U Apostolskoj predaji, spisu s početka 3. st. govori se o tome da novokrštenici neposredno nakon krštenja i pomazanja sudjeluju u molitvama.[5] Tragove sveopće molitve nalazimo i u službi Večernje u Jeruzalemskoj crkvi, kako to opisuje Egerija (sredina 4. st.), pri čemu djeca odgovaraju Kyrie eleison.[6]

Sredinom 5. st. Prospero iz Akvitanije, tajnik pape Leona Velikoga, tumačeći 1 Tim 2,1-3 govori kako svuda po svijetu vjernici mole za sve potrebe i onda pobliže određuje:

Crkva moli Boga ne samo za svete koji su već preporođeni u Kristu, nego i za sve vjernike i neprijatelje križa Kristova, za sve koji služe kumirima, za sve koji progone Crkvu i njezine članove, za Židove za koje svjetlost evanđelja ne svijetli, zbog njihove sljepoće, za krivovjerce i raskolnike koji više ne poznaju jedinstvo vjere i ljubav. Što se za njih moli ako ne da odbace svoje zablude i obrate se Bogu, prime vjeru, prime ljubav te, oslobođeni tame neznanja, dospiju do spoznanja istine?[7]

U svakom slučaju, molitva vjernika na koncu službe riječi zabilježena je sve do pape Feliksa III. (483.-492.).[8] Međutim, njegov nasljednik Gelazije (492.-496.), po uzoru na grčku liturgiju, prebacio je litanijsku molitvu na početak mise, pri čemu se nakon svakog zaziva pjevalo Kyrie eleison.[9] Tako je ostala samo litanijska molitva na početku mise. Ta molitva, poznata kao Deprecatio Gelasii imala je osamnaest zaziva (kao u židovskoj molitvi znanoj Osamnaest blagoslova).. Primjera radi donosimo prijevod uvoda i prva dva zaziva:

Svi recimo: Gospodine, usliši i smiluj se.

Oca stvoritelja i njegova jedinorođenoga sina i Duha svetoga zazovimo duhom vjere – Kyrie eleison!

I. Za Crkvu Boga živoga rasprostranjenu po čitavom svijetu, obilje Božje milosti zazivamo: – Kyrie eleison!

II. Za svete Božje svećenike i službenike (svetog oltara) i za sve narode koji štuju pravoga Boga, Krista Gospodina zazivamo: – Kyrie eleison 

Stotinu godina kasnije, papa Grgur Veliki (590.-604.) odredio je da se u misama preko tjedna ne govore molitveni zazivi, nego samo poklik Kyrie eleison i Christe eleison.[10] Međutim, uskoro su molitvene nakane posve iščezle, a preostali su samo poklici Kyrie eleison i Christe eleison. Evo sheme razvitka ovih obrazaca:

POČECI

KASNIJI RAZVOJ

  • čitanja
  • homilija
  • molitva vjernika
    • molitvene nakane
    • Kyrie, eleison
    • zborna molitva
  • pokajnički čin
  • Kyrie, eleison
  • zborna molitva
  • čitanja / homilija
  • sveopća molitva (nakon 2. Vat. sabora)

Spomenimo i ovo. Izvan službenog reda mise u nekim krajevima su postojale i neslužbene molitve vjernika poslije homilije. Takve su se molitve održavale u nekim dijelovima Francuske, a zabilježene su i u Italiji, Njemačkoj, Poljskoj, Češkoj sve do polovice 20. st.[11] Slično je bilo i u nas, kao npr. Molitve poslije propovijedi,[12] i preporuke.[13]  Poslije 2. Vatikanskog sabora, prema odredbi iz Liturgijske konstitucije Sacrosanctum concilum 53, pojavili su se obrasci molitve vjernika prije izdanja obnovljenog Misala 1970.[14]


3. Današnje ustrojstvo


a) Gospodine, smiluj se


Prema općoj uredni Rimskog misala[15] Gospodine, smiluj se jest poklik Gospodinu, ali može biti i dio pokajničkog čina:

Poslije pokajničkoga čina uvijek počinje Gospodine, smiluj se, ako već nije bio uključen u sam pokajnički čin. Budući da je to pjesma kojom vjernici kliču Gospodinu i mole njegovo milosrđe, obično je izvode svi, tako da u njoj sudjeluje puk i pjevački zbor ili pjevač. (OURM 52)

Kada se u sklopu mise slave i druga slavlja (krštenje, vjenčanje, služba časova) Gospodine, smiluj se ispušta se zajedno s pokajničkim činom.


b) Zborna molitva


Kao što smo vidjeli, u počecima je zborna molitva bila predstojnikova zaključna molitva sveopće molitve. Njome bi on „sabirao“ i zaključio sve izrečene zazive vjernika. To danas više nije slučaj, pa Opća uredba ovako obrazlaže smisao ove molitve:

Nakon toga svećenik pozove narod na molitvu. Svi zajedno sa svećenikom šute neko vrijeme da bi postali svjesni kako se nalaze pred Bogom i da bi u sebi mogli izreći svoje molitve. Tada svećenik izmoli molitvu koja se običava zvati „zborna“ i kojom se izražava narav slavlja. Prema drevnoj predaji Crkve zborna se molitva obično upućuje Bogu Ocu po Kristu u Duhu Svetom, a zaključuje se trojstvenim završetkom… (OURM 54.).

Smisao je dakle ovaj: narod u tišini kaže Bogu svoje molitve, a svećenik onda sve te molitve „sabere“ u jednu zbornu molitvu koju onda narod poklikom Amen čini svojom.

Treba  istaknuti da su zborne molitve izuzetno bogate. Mnoge su teološke studije nastale upravo na proučavanju ovih molitava prema onome pravilu lex orandi – lex credendi. Crkva naime vjeruje onako kako moli. Zbog toga, želi li se ispravno razumjeti crkveni nauk, često će biti vrlo korisno posegnuti za obilnim blagom liturgijskih (latinskih) molitava. Ali, to u isto vrijeme može biti i njihova slabost. One su nastale u duhu latinskoga jezika koji posebno njeguje lapidarnost, tj. zgusnuti način izražavanja. Te su latinske molitve redovito sročene u jednoj složenoj rečenici sastavljenoj od više zavisnih rečenica. Međutim, struktura našega jezika (i mnogih suvremenih jezika) ne podnosi ovako duge rečenice od kojih je svaka riječ nabijena značenjem. Tako bi prijevod ovih molitava, po mom mišljenju, trebao biti više prericanje latinskih molitava. U svakom slučaju ostaju sljedeća pitanja: 1) koliko spretno su molitve prevedene, 2) koliko su ove stare lapidarne molitve u svojoj ljepoti uopće prevodive i razumljive i 3) nije li došlo vrijeme da se misne molitve ne prevode s latinskog, nego da se stvaraju u narodnom jeziku, kao što je to slučaj s talijanskim misalom.


c) Sveopća molitva


Smisao sveopće molitve (koju ponajčešće nazivamo molitva vjernika) zgodno izlaže Opća uredba:

U sveopćoj molitvi ili molitvi vjernika narod na neki način odgovara u vjeri prihvaćenoj Božjoj riječi i, vršeći službu svoga krsnoga svećeništva, Bogu prinosi molitve za spas svih ljudi. Poželjno je da se ta molitva moli redovito u misama s narodom, i to tako da se sastoji od prošnja za svetu Crkvu, za one koji su na vlasti, za one koji su pritisnuti raznim nevoljama te za sve ljude i za spasenje svega svijeta. (OURM 69).

U molitvi mjernika očituje se onaj dijalog, koji je bitan za bogoslužje. Nadahnut Božjom riječju puk Bogu odgovara pripjevnim psalmom, ispoviješću vjere i – molitvom vjernika. Opće uredba naglašava da molitveni trebaju izražavati eklezijalnost, tj. otvorenost prema svim potrebama Crkve i svijeta. Zato u sljedećem broju Uredba određuje:

Redoslijed nakana bit će redovito ovaj:

a) za potrebe Crkve,

b) za državnike i za spasenje svega svijeta,

c) za pritisnute bilo kojom teškoćom,

d) za mjesnu zajednicu.

No, prilikom nekoga posebnoga slavlja kao što je potvrda, vjenčanje ili sprovod red se nakana može pobliže primijeniti na određenu posebnu zgodu.


4. Zaključak i perspektiva


Uvidom u povijest ovih misnih dijelova lakše se uviđaju neke slabe točke današnjeg ustrojstva. Kyrie eleison je od slavljeničkog poklika Gospodinu postao dio pokajničkog čina. Nadalje, iako teološki izuzetno bogata, zborna je molitva „usamljeni otok“, bez poveznice s čitanjima. Pa kada bi i slijedila tematiku čitanja, zborna molitva bi tek anticipira njihovu poruku. Po sebi bi bilo logično da prvo čujemo Božju riječ, a onda dopustimo da nas ona nadahne ne molitvu. Budimo iskreni: koliko svećenika nakon svete mise zna što su molili u zbornoj molitvi? I sada dolazimo do obrata. Nakon čitanja i homilije slijedi molitva vjernika koja je redovito nadahnuta Božjom riječju. Nakon posljednjeg zaziva svećenik „sabire“ izrečene molitve nekom zaključnom molitvom. To je očito udvostručavanje zborne molitve, s time što je ova druga redovito puno siromašnija od one prve. Zaključak je očit. Ono drevno ustrojstvo – koje smo prethodno shematski prikazali – bilo bi svakako najprikladnije: čitanja, homilija, uvod u sveopću molitvu, molitveni zazivi i (kvalitetna) zborna molitva koja bi bila sažetak svekolike službe riječi. Takva bi zborna molitva onda bila na pravom mjestu i zasigurno bi ostala utisnuta u duše vjernika. Ako se to i bude dogodilo u nekoj sljedećoj reformi reda mise, bit će to svakako povratak izvorima. U međuvremenu, za nas će biti važno vrednovati bogate molitvene izričaje zborne molite koju bi onda trebalo moliti i staloženo i s duhom.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u.


[1] Prva Apologija, 66-67 u: Časoslov, 2, str. 510-511. U istom spisu Justin govori kako nakon krštenja novokrštenici (u sklopu euharistije) mole molitve: Prva Apologija, 65 u: Časoslov, 2, str. 510-511.

[2] Apostolski oci II. Didaché, Klement Rimski: Pismo Korinćanima, Barnabina poslanica, (preveo B. Jozić, uredio: I. Bodrožić) Verbum, Split, 2010., str. 25.

[3] KLEMENT RIMSKI, Pismo Korinćanima (preveo, napisao uvod i bilješke M. Mandac), Split, 2007., str. 244-246.

[4] Za tekst ove duge molitve usp. Enzo LODI, Enchiridion euchologicum fontium liturgicorum, C. L. V. – Edizioni liturgiche, Roma, 1979, br. 608.

[5] Za tekst usp. Enzo LODI, Nav. dj., br. 288.

[6] Usp. EGERIJA, Putopis, br. 24, Služba Božja, Makarska, 1999., str. 195-196.

[7] PROSPERO IZ AKVITANIJE, De vocatione omnium gentium I,12: PL 51,664-665. Usp. još: P. DE CLERCK, La preghiera universale. Le lezioni della storia, u: Rivista liturgica 97/6(2010)865-875, ovdje: 868.

[8] Usp. P. SORCI, Il paradigma del venerdì santo, u: Rivista liturgica 97/6(2010)935-943, ovdje: 935.

[9] Spomenimo i ovu zanimljivost: sveopća molitva na svom originalnom mjestu – nakon evanđelja –zadržala se kroz sva stoljeća, sve do do danas u bogoslužju Velikoga petka.

[10] Epistola IX., (PL 77,955). Usp. D. KNIEWALD, Liturgika…, str. 231.

[11] Evo jedne odredbe iz 915.: Nedjeljom i blagdanima nakon što u misi bude održana homilija puku, neka svećenik, u skladu s apostolskom predajom, preporučuje svima da zajedno izreknu molitvu Gospodinu za različite potrebe: za kraljeve i upravitelje Crkava, za mir, za zaustavljanje kuge, za bolesnike koji u istoj župi leže u postelji, za one koji su nedavno preminuli. U svakoj od ovih molitava puk u tišini izmoli molitvu Gospodnju. Svećenik zatim svečano zaključi molitve rečene za svaku pojedinu nakanu. Nakon toga se slavi sveta žrtva. Apostol, naime, veli: „Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice…“ (slijedi cijeli tekst 1 Tim, 2,1-2). Usp.: REGINONE IZ PRÜMA, De ecclesiastica disciplina libri duo, 1,190 (PL 132,224-225a). Usp. talijanski tekst: C. GIRAUDO, La preghiera dei fedeli tra eclissi e clandestinità. La sopravvivenza ufficiosa delle suppliche dopo le letture, u: Rivista liturgica 97/6(2010)876-892, ovdje: 877-878.

[12] 1. Znamenje svetoga križa, 2. Očenaš, 3. Zdravo Marijo, 4. Slava Ocu, 5. Vjerovanje, 6. Deset zapovijedi Božjih, 7. Pet zapovijedi crkvenih, 8. Sedam svetih sakramenata, 9. Pet poglavitih istina kršćanskih, 10. Dužnosti kršćanske, 11. Tri bogoslovne Kreposti, 12. Djelo vjere, 13. Djelo ufanja, 14. Djelo ljubavi, 15. Četiri posljednje stvari čovjeka, 14. Sedam glavnih grijeha. Usp. Novi Vijenac molitava i bogoljubnih pjesama za hrvatski katolički puk biskupije bosanske i srijemske, Tisak i naknada Prve hrvatske dioničke tiskare Osijek, 1925., str. 29-35. U nekim su se crkvama ovi obrasci kao molitve i repetitorij kršćanskih istina govorile naizust prije početka mise. Osim toga, svećenik bi tihu latinsku misu više puta prekidao potičući vjernike da u određenom dijelu mise mole Očenaš ili desetinu krunice na pojedine nakane.

[13] Preporuke su pučke obiteljske molitve. Predmolitelj kaže npr.. „Reći ćemo jedan Očenaš, jednu Zdravomariju i jedan Slava Ocu za sve pokojne…“ i nakon toga se te molitve izmolile. Takvih je molitvenih nakana znalo biti na desetke. Usp. npr. Biserje sv. Ante, Sarajevo 1982.24, str. 41-44.

[14] Nudi se nekoliko obrazaca. Molitva Bože, daj mir, jedinstvo svetoj Crkvi kršćanskoj, u Dalmaciji se pjevala na Veliki petak poslije Muke (bila je to, očito, pučka verzija sveopće molitve), ali i u došašću i korizmi. Drugi obrazac: Da se dostojiš svoju svetu Crkvu ravnati i uzdržati preuzet je iz Litanija svih svetih. Usp. J. RADIĆ (prir.), Misal za sve dane u godini, Makarska 1967., str. 249-253.; J. RADIĆ (prir.), Bogoslužje. Misal i Brevijar za vjernike, Makarska 1965., str. 93-94; F. VERAJA (prir.), Nedjeljni i blagdanski Misal, Rim, 1966., str. 29-30.

[15] Rimski misal… Opća uredba, KS Zagreb, 2004. (= OURM).