Red mise: obred pričesti

s-botticelli-posljednja-pricest-svetog-jeronima


Završetkom euharistijske molitve euharistijsko se slavlje otvara prema svome vrhuncu – pričesti, što je po sebi jasno, jer je euharistijsko slavlje „svadbena gozba Jaganjčeva“, prema Gospodnjoj riječi: „Uzmite i jedite“. U današnjem Redu mise obred pričesti započinje Gospodnjom molitvom nakon koje slijedi molitva za mir i znak mira. Nakon lomljenja kruha slijedi pričest. Obred završava popričesnom molitvom, da bi se cijelo euharistijsko slavlje završilo blagoslovom i otpustom.


1. Oče naš


U početku se u zapadnoj liturgiji molitva Gospodnja molila nakon lomljenja kruha. Na tom je mjestu Očenaš imao izvrstan apologetski značaj: neposredno prije pričesti vjernici mole Gospodina da im oprosti njihove prijestupe, kao što i oni opraštaju svojim dužnicima, čime se jasno davalo do znanja da je bratsko je zajedništvo uvjet za pričest. Grgur je Veliki stavio Očenaš odmah iza euharistijske molitve jer je smatrao da ne priliči između uzvišene euharistijske molitve i molitve Gospodnje stavljati neku našu molitvu. Danas se nakon Očenaša govori molitva „Izbavi nas“ koja je, povijesno gledano, bila biskupski blagoslov.[1]


2. Znak mira


Vjernici su po krštenju postali jedno tijelo. To su zajedništvo prvi kršćani iskazivali poljupcem mira. Tako u Rim 16,16 stoji: „Pozdravite jedni druge cjelovom svetim“. Iz istog razloga katekumeni (koji još nisu kršteni) nisu izmjenjivali poljubac mira. Danas se, naravno, govori o „znaku mira“, kojega iz spomenutih razloga ne bi trebalo ispuštati, kako je o tome već bilo govora.[2]


3. Lomljenje kruha i „miješanje“


Izraz lomljenje kruha najstarije je ime za euharistijsko slavlje. Koji puta se čuje pitanje zašto se kruh ne lomi u samoj euharistijskoj molitvi kod riječi: „Uze kruh, razlomi i dade svojim učenicima.“ Valja reći kako u zapadnoj i istočnoj liturgiji takva praksa nije zabilježena. Zašto? Odgovor je jednostavan: euharistijsko slavlje nije oponašanje Posljednje večere,[3] nego je to obredno slavlje u kojem se ostvaruje i uprisutnjuje vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća. Prema tome, ako bi netko „na svoju ruku“ danas lomio kruh za vrijeme euharistijske molitve, time ne samo da bi kršio liturgijske propise, nego bi išao protiv drevne tradicije Crkve.

Ostaje drugo pitanje. Zašto nakon obreda lomljenja kruha svećenik otkida jedan komadić i stavlja ga u kalež? Evo. U starini je svaka mjesna Crkva imala jednog biskupa koji je slavio euharistiju zajedno sa svojim svećenicima. Međutim, kako je Rim već u prvim kršćanskim vremenima bio velik grad, papa je slao pojedine svećenike da slave euharistiju u pojedinim crkvama („titulima“), a u znak zajedništvu s papom, ti bi svećenici uzimali komadić hostije posvećene na papinoj misi te u misi koju bi oni slavili u titulima, stavljali bi taj komadić u kalež prije pričesti.[4] Kasnije se zaboravio smisao toga obreda, pa je i papa počeo stavljati u kalež komadić hostije od svoje prethodne mise, u kasnijem periodu komadić od netom posvećene hostije, da bi na koncu i sâmi svećenici stavljali u kalež komadić hostije koju bi posvetili u istoj misi. Važeća Opća uredba Rimskog misala ovako tumači smisao ovog obreda: „Svećenik lomi kruh i dio hostije stavlja u kalež kako bi označio jedinstvo Tijela i Krvi Kristove u spasenjskom djelu, a tako i Tijela Isusa Krista živoga i proslavljenoga.“[5] Međutim, riječi koje se govore pri lomljenju hostije nisu s time u skladu: „Ovo miješanje Tijela i Krvi našega Gospodina Isusa Krista bilo nama pričesnicima za život vječni.“


4. Pričest – sastavni dio mise


Nije potrebno posebno dokazivati da je u novozavjetnim vremenima „lomljenje kruha“, odnosno „Gospodnja večera“ nužno značilo i blagovanje – pričest.[6] Slično svjedočanstvo nalazimo i u Justina (150. g.): „Od euharistijske se hrane svakome dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.“[7] U tim su vremenima samo javni grešnici i pokornici bili isključeni iz euharistijskog blagovanja. Međutim, već od početka Srednjega vijeka vjernici su se sve manje pričešćivali,[8] tako da se umjesto blagovanja sve više slavila Kristova prisutnost u euharistiji. Vrhunac je pobožnosti bilo motrenje hostije i klanjanje. Pričešćivanje je postalo do te mjere rijetko, da je IV. Lateranski sabor 1215. morao narediti da se svi vjernici barem jedanput godišnje (tj. o Uskrsu) pričeste. Tridentski sabor nije naglasio potrebu da vjernici pričešću sudjeluju u euharistijskom slavlju, nego je samo naglasio potrebu slavljenja mise, odnosno, kako se kasnije izražavala crkvena zapovijed, pobožnog slušanja svete mise. Promjena te prakse u najvećoj je mjeri započela s Pijom X. koji je početkom 20. st. naglašavao potrebu česte pričesti i rane prve pričesti. Nakon 2. Vatikanskog sabora Uputa o štovanju euharistijskog misterija od 1967. naglašava da pričešću Tijela i Krvi Gospodnje Božji narod biva dionikom dobara vazmene žrtve. Ističe se k tome kako vjernici potpunije sudjeluju u euharistiji kada ne samo svim srcem prinose sami sebe, nego kada tu istu žrtvu primaju u sakramentu.[9] Spomenimo i preporuku iz Opće uredbe (br. 85) koju često ispuštamo iz vida:

„Veoma je poželjno da vjernici, kao što to treba činiti i sam svećenik, prime Tijelo Gospodnje od hostija posvećenih u toj istoj misi, a da se u predviđenim slučajevima pričeste i iz kaleža, da tako i samim znakovima dođe bolje do izražaja da je pričest dioništvo u žrtvi koja se upravo slavi“.


5. Pričest pod obje prilike


Nedvojbeno je da se tijekom prvih 11 stoljećâ pričest podjeljivala pod obje prilike, osim kad se pričest nosila bolesnicima. Koncem 12. st. počinje prevladavati praksa pričešćivanja samo pod prilikama kruha. Razlozi su bili više praktične negoli teološke naravi (pitanje higijene i duljina trajanja pričesti pod obje prilike, jer je vino više izloženo kvarenju). K tomu su teolozi naučavali da se čitav Krist nalazi u svakoj od prilika, pa je, prema tome, dostatna pričest samo pod jednom prilikom. Nakon što su neke zapadne sekte počele žestoko napadati pričest pod samo jednom prilikom, sabor u Konstanzu 1415. izričito zabranjuje svećenicima dijeliti pričest pod obje prilike. Tridentski sabor definira da je Krist cjelovito prisutan u svakoj od prilika, odnosno da pričest pod obje prilike nije nužna za spasenje. Opća uredba Rimskog misala (br. 281) danas tumači:

„Sveta pričest, što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod objema prilikama. U tom obliku savršenije odsijeva znak euharistijske gozbe, jasnije se izražava božanski naum kojim je novi i vječni savez potvrđen u Gospodnjoj Krvi, a tako i povezanost između euharistijske gozbe i eshatološke gozbe u kraljevstvu Očevu.“

U istoj se uredbi (br. 283) nabrajaju slučajevi kada se može dijeliti pričest pod objema prilikama: novokrštenicima, ređenicima, zavjetovanicima, mladencima, jubilarcima, redovničkim zajednicama… Dakle, s jedne strane postavlja se kao ideal pričest pod obje prilike, a s druge se strane u praktičnoj primjeni točno određuje kada je dopušteno uzimati taj znak koji je po sebi idealan. Međutim, ovaj se izričaj svakako ne treba uzeti restriktivno. Ovisno o praktičnoj izvedbi, može se veoma često iznaći osnova radi koje bi vjernici mogli primiti pričest pod obje prilike.


6. Pričest na jezik i pričest na ruku


Koliko je god još uvijek snažno prisutna rasprava o prikladnosti pričesti na ruku, povijesno, liturgijski i teološki stvar bi trebala biti jasna: pričest na ruku je povijesno starija i nipošto se ne bi trebao smatrati manje dostojnom od pričesti na jezik. No s druge strane svećenik nipošto ne bi smio nametati samo jedan od dva oblika, o čemu je već bilo govora.[10] Spomenimo da je već bilo govora o običaju da svećenik za vrijeme pričešćivanja vjernika daje znak križa na čelo djeci koja još nisu dorasla do pričesti. Iako nije predviđen rubrikama, smatram da je u skladu s duhom euharistijskoga slavlja.[11]


7. Višekratna pričest u jednom danu


Po naravi stvari dovoljno je da vjernik u jednome danu sudjeluje u samo jednom euharistijskom slavlju. Koji puta će netko ipak biti na dvije ili tri mise, kao, na primjer: orguljaš, sakristan, poslužitelj oltara… Osim toga vjernik će, sasvim opravdano, sudjelovati i u drugoj misi u jednome danu ako je u pitanju sprovodna misa, misa u sklopu koje se slavi vjenčanje, redovnički zavjeti, obnova zavjeta, zlatni pir. I tome slučaju vjernik se može još jedanput pričestiti, o čemu je već bilo govora.[12]


8. Djelitelj pričesti


Redovni djelitelj pričesti su biskup, prezbiter i đakon. Postavljeni akolit[13] je izvanredni djelitelj pričesti, što znači da može vjernicima i bolesnicima kada god se ukaže takva potreba.[14] Osim toga „Gdje bi potreba Crkve to savjetovala, ako nema službenika, mogu i laici,[15] iako nisu čitači ili akoliti, preuzeti neke njihove službe, naime, obavljati službu riječi, predvoditi u bogoslužnim molitvama, krstiti i dijeliti svetu pričest prema pravnim propisima“.[16] Radi se ovdje, dakle, o našim izvanrednim djeliteljima pričesti, koji od biskupa dobivaju mandat na određeni broj godina.[17] Valja napomenuti da oni pomažu u podjeljivanju pričesti samo u slučaju potrebe, to jest ako nema dovoljno redovitih djelitelja.


9. Zahvala poslije pričesti


Prije nego pristupi pričesti vjernik može – tako da druge ne ometa – učiniti gestu poklona, ali ne i nakon što primi pričest. Poslije primljene pričesti vjernik odlazi do svoga mjesta gdje onda iskaže hvalu Bogu, pri čemu molitveni stav nije propisan.[18] Opća odredba (br. 88) lakonski veli: „Kad završi pričešćivanje, svećenik i vjernici, ako je zgodno, neko vrijeme mole u tišini. Ako se želi, čitava zajednica može pjevati neki psalam ili drugu hvalbenu pjesmu ili pak himan“.[19]


10. Pospremanje oltara i svetog posuđa


Kada završi pričest, prema Općoj uredbi br. 249 i 270, đakon ili sam prezbiter očisti kalež kod stolića ili kod oltara. U svakom slučaju, nakon pričesti treba odnijeti s oltara na stolić sveto posuđe i misnu knjigu (kao što je sve to – skupa s darovima – bilo i donešeno na početku priprave darova), tako da oltar na koncu bude „čist“, to jest da na njemu (ili u njegovoj neposrednoj blizini) ostanu samo križ svijeće i (eventualno) cvijeće. Nakon toga svećenik sa svoga sjedišta govori popričesnu molitvu.

Zaključimo na koncu, da bi bilo i korisno i potrebno s vremena na vrijeme proučavati i iščitavati Opću uredbu našega misala kao i prethodne napomene ostalih liturgijskih knjiga jer tamo nalazimo praktične odredbe ali teološko-pastoralno utemeljenje i značenje konkretnih propisa. Tako bismo izbjegli namjerna i nenamjerna odstupanja od rimskoga obreda kojim izražavamo međusobno zajedništvo i ljubav.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u


[1] Zanimljivo je pripomenuti da se poklik: „Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove“ pojavljuje kao završetak Molitve Gospodnje u nekim kodeksima Matejeva evanđelja (Mt 6,13), a taj isti dodatak nalazimo i u spisu Didahé.

[2] Opširnije o tome vidi u: Z. PAŽIN, Poljubac mira u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije 4(2015), str. 43-45.

[3] U tome bismo slučaju trebali oponašati i ostale dijelove posljednje večere (ležanje za stolom, blagovanje gorkih trava i vazmenoga janjeta…).

[4] Taj komadić hostije nazivao se „fermentum“ (kvasac), a u titule su ih nosili akoliti. Po svoj prilici, tako se i razvila služba akolita.

[5] Rimski misal. Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, KS, Zagreb, 2004., br. 83.

[6] Bilo bi naivno tvrditi da je to zato što su prvi kršćani bili idealni. Prisjetimo se kako Pavao svoje vjernike prekorava i zbog velikih grijeha i nereda, sve do slučaja da „netko ima očevu ženu“.

[7] Prva Apologija, 66-67 u: Časoslov, 2, str. 510-511.

[8] Kako je došlo do ove promjene? Liturgija se (zbog nerazumljivog latinskog jezika) sve više klerikalizirala, tako da vjernici u njoj nisu sudjelovali. Osim toga smatrali su se nedostojnima.

[9] Sada, kada vjernici puno češće pristupaju pričesti, ostaje bolno pitanje pričešćivanja vjernika koji nemaju uvjeta, a to su redovito oni koji su sklopili samo građansku ženidbu (jer novu i ne mogu sklopiti zbog zapreke ženidbenog veza).

[10] Opširnije o ovome vidi: Z. PAŽIN, Pričest na jezik i pričest na ruku u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, (2-15), str. 46-47. Jednako tako, nema razloga da svećenik ne da pričest i vjerniku koji je želi primiti klečeći. Zašto braniti vjerniku ono što propisi ne brane?

[11] O tome više u: Z. PAŽIN, Blagoslov djece u misi u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije,  11-12(2013) str. 909-910

[12] O tome više u: Z. PAŽIN, Višekratna pričest u jednom danu? u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, 9(2015), str. 54

[13] To može biti samo muškarac. Usp. Usp. Rimski pontifikal, KS, Zagreb 1988., str. 10, br. VII.; Zakonik kanonskoga prava, GK, Zagreb, 1988., kan. 230, § 1.

[14] Usp. Rimski pontifikal…, str. 10, br. VI.; Zakonik kanonskoga prava…, kan. 910, § 2.

[15] Što znači muškarci i žene.

[16] Zakonik kanonskoga prava…, kan. 230, § 3.

[17] Onu Pavlovu opomenu o novoizabranom biskupu može se, čini mi se, primijeniti i za izbor kandidata za izvanredne djelitelje pričesti. Kandidat, veli Pavao, ne bi trebao biti „novoobraćenik da se ne bi uzoholio i pao pod osudu đavlovu.“ (1 Tim 3,6).

[18] Usp. Z. PAŽIN, Sjediti, stajati ili klečati poslije pričesti? u Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije 9-10 (2013) str. 745.

[19] Spomenimo i ovo. Neki smatraju posve neprimjerenim da vjernici poslije pričesti govore molitvu „Dušo Kristova“. Striktno prema gore spomenutoj odredbi, je li nužno da tu molitvu pjevaju, da bi bili u skladu s rubrikama (gdje se veli da mogu pjevati „hvalbenu pjesmu ili himan“)? Ne možemo se oteti dojmu da je za neke liturgija čista zbirka propisa…