Nedjelja, 24 listopada

Ribanje hrena pred Uskrs


Mnoštvo radnji koje činimo u kuhinji ima meditativne mogućnosti. U kuhinji je obično tišina, čovjek može biti sam sa svojim mislima i mirno može prebirati u svom srcu događaje, osobe i odjeke u svojoj duši. Jedino ako imate ‘male pomagače’, ona vesela dječja lica i brze prstiće koji hvataju sve i svašta, e onda opreza nikada dosta, a razmišljanje zaboravite.

Jedna od radnji koje činimo pred Uskrs je ribanje hrena. Hren možemo i kupiti u bočici, poduzeća za proizvodnju hrane nude ga u različitim oblicima, blagi, ljuti, s ovim ili onim okusom. Sve je to često daleko od onog izvornog mirisa i okusa hrena. Hren raste na obrubima vrtova, potpuno skriven našim očima, samo veliko lišće daje naznaku da se u dubini zemlje oblikuje korijen ove vrijedne biljke. Izvaditi hren nije baš jednostavno. Treba biti uporan i dosljedan, kopati duboko i snažno zabijati štihaču, jer je korijen hrena snažan i dug, čvrsto ukopan u zemlji. Čak i onda kada ste izvadili veliki dio korijena, gotovo je sigurno da mu ne vidite kraj, jer taj dio obično pukne i ostane duboko u zemlji. Hren se naime, uvijek pobrine za svoje potomstvo. Iz toga ostatka korijena dogodine će narasti novi hren. Hren voli svoje mjesto boravka i vrlo ga je teško potpuno preseliti na drugo mjesto.

Kad ste učinili sve potrebne predradnje u vrtu, s ponosom možete držati korijen hrena u ruci. Hren je vaš! Potrebno ga je oprati i unijeti u kuhinju. I sada kreće zabava. Naime, hren je jako teško naribati. Za tu akciju potreban vam je vrlo dobar i oštar ribež. I onda krenete ribati… A suze isto krenu. Ako vas slučajno netko u tom trenutku vidi, zabrinuto će pitati što se događa, a vama je samo reći: Hren!

Trenutci ribanja hrena su čista prigoda za meditaciju. Dok ribate hren, misli pobjegnu u starozavjetno doba i u vrijeme priprave prve Pashe. Bila je to ona Pasha nakon koje nitko nije znao što ga čeka. Tijekom priprave te Pashe sve se obavljalo na brzinu, pa ni kvasac nije stigao ukvasati tijesto. Od te prve Pashe toliko se toga promijenilo. Prošlo je mnogo vremena od prve pashalne večere prije odlaska u pustinju, pa sve do pripreme večere onoga dana koji mi danas nazivamo Veliki ili Sveti četvrtak. Gorko zelje što se blaguje u ovoj posebnoj večer ima zadaću podsjetiti. I Hren, jednako tako, ima zadaću podsjetiti. Otvoriti nam misli i vratiti nam doživljaje uskrsnih jutara djetinjstva. Vratiti nas u trenutke kada je hren nekim čudom stigao iz košarice blagoslovljene hrane na naš stol u uskrsno jutro. Ako ikako možete poklonite si za ovaj Uskrs iskustvo ribanja hrena. Ovo nipošto nije lako iskustvo, ali je doživljaj neprocjenjivo vrijedan!

U obitelji moga djetinjstva hren je najčešće ribala mama. Kad sam malo odrasla i ja sam sudjelovala u pripremi i ribanju hrena. Korijen hrena je tvrd i žilav. Potrebna je upornost i stalni pritisak na ribež da bi ga se naribalo. Mama je smireno govorila: sve oribaj, do kraja! Dok se riba hren dobro je zatvoriti oči. Ja sada samostalno ribam hren za svoju obitelj. Dok sam učila ribati hren nije mi bilo jasno zbog čega me tako jako peku oči, tjera me na kihanje, a nos curi. Trebalo mi je godina u kuhinji da usavršim tehniku ribanja hrena. Prije svega potrebno je dobro uskladiti pokrete ruke koja drži hren i druge ruke koja drži oštri ribež. Onda napravim dva-tri pokreta rukom tek da provjerim tehniku i onda zatvorim oči. Lagano. Kao kod spavanja. A ruka i dalje radi. Pokret je zapamćen. Uporno i točno istim pokretima ruke mirno ribam hren. Ponekad otvorim jedno oko tek da provjerim hoću li uskoro uhvatiti jagodicu prsta i nastavim dalje. Samo naprijed! Ribaj do kraja!

Netko je rekao: ako prolaziš kroz pakao, samo naprijed! Ne staj, nego se kreći naprijed i izaći ćeš! U ovim vremenima dok skriveni iza maski susrećemo drage ljude u crkvi i dok teško prepoznajemo poznanike na ulici ili tržnici, čini se najvažnijim proći kroz ova vremena. Uporno i dosljedno koračati. Koliko stvari u životu stanu pred nas. Strašne stvari. Strašni događaji, pa i strašni ljudi. Potrebno je dobro ocijeniti situaciju, uhvatiti smjer kretanja, znati što je ispravno i dobro, pa, ako ne ide drugačije, zatvoriti oči i polako i uporno naprijed, malo po malo. Važno je znati što je ispravno, uskladiti svoje pokrete i samo naprijed! Kao i kad se riba hren, tako je i u životu!  Jest da suze cure, ali se i pogled čisti, a nos ozdravlja. Uporno ribaj i ne odustaj!