S Isusom nismo sami – recitacija za prvu pričest
Jutros nama zora sviće,
dan se rađa. Prva pričest.
Isus nama sebe dijeli
u sve dane, sve do smrti,
život cijeli.
On dolazi jer nas voli.
I kad smo sretni
i kad nas boli.
Ljubavlju nam srca dira,
zato želi k nama doći
i ostati čitav život,
u sve dane i sve noći.
Volimo ga cijelim srcem,
njim se bolje vidi no očima.
S njime nama
novi život započima.
Mi smo spremni za susrete
pa ga molimo, pa ga slutimo
jer ga volimo.
I grijehom ne ljutimo.
On se za nas Ocu moli,
za sve ljude srca ima,
s nama dijeli sve što jesmo,
šireć ruke na svom križu sve nas prima.
Dijeleć s nama život, dane,
on nas hrani,
od zla brani.
Nekad davno svima reče:
Ja u kruhu, vi u meni,
za života posvećeni.
Jednom reče:
“Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje!”
Tko ga prima, život ima.
Vjernici ga srcem vole,
svakim danom njega mole
da im bude hrana
i od smrti brana.
Njegova nas ljubav
vraća u djetinjstvo
kada nam je majka rekla:
“Srce moje,
mama tati, čovjek ženi,
oni nama, ja tebi, a ti meni.”
Očenaš je molitva djece Božje.
Ponekad ga bez srca molimo,
ne misleći, na brzinu,
a tvrdimo da ga volimo.
Zapamtite roditelji dragi i ostali
da gdje srce ne moli, nema neba
ni zahvalnosti Isusu,
koji vjerniku, pričesniku treba.
Mi ćemo, ko sinovi svjetla,
probuditi vaše savjesti
jutarnjim krikom pijetla,
Isusu ćemo poslat pusu
u obzorje raja.
U njoj su srca naša puna
ljubavi koja nema kraja.
Danas smo u raju i što poželjeti na kraju?
Stoga vičemo,
glasno kličemo:
„Isuse, blaga i ponizna Srca,
učini srce naše po Srcu svome!“
(Svi uglas.)
Pusa Isusu i njegovoj mami,
u dane života nikad nećemo ostati sami!