Sakrament euharistije prema Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici

Iznijet ćemo u osnovnim potezima ono što Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici govori o euharistiji. Na samom početku možemo reći da je ovaj Direktorij svojevrsni kompendij dosadašnje nauke i uputa crkvenog učiteljstva o euharistiji.

Na samom početku (br. 80) progovara se o temeljnoj važnosti nedjeljne euharistije za naš narod općenito, ali za svakog vjernika ponaosob. Nedjeljna je euharistija oblikovala našega vjernika, ali je utvrđivala ljudske, obiteljske i rodbinske veze. U današnjem promijenjenim društvenim okolnostima, nedjelja gubi takav značaj. U snažnom su zamahu pluralizam i sekularizam, svijet u kojem čovjek praktički ne treba Boga. Tako se sve više nedjelja nameće kao “vikend”, dan nerada i dan za zabavu, a ne više kao dan Gospodnji (čiji je osnovni sadržaj upravo euharistijsko slavlje kršćanske zajednice).[1]

Međutim, za vjernike je euharistijsko slavlje osnovno slavlje u kojem se sastaje i stvara sama Crkva. Nedjeljno euharistijsko slavlje je osnovno i temeljno slavlje kršćanske zajednice. Zato je za predvoditelja slavlja (kao i za suradnike) od temeljne važnosti da se euharistija dostojno slavi. U tome smislu valja, naravno, posvetiti osobitu pozornost da se djeca i mladi valjano upute u euharistijsko slavlje. Ponavlja se, zatim ono što naglašava Opća uredba da je dijecezanski biskup prvi djelitelj Božjih otajstava.

Direktorij, zatim, sažima dosadašnji odredbe crkvenog učiteljstva. Po sebi je svaki dan i svako vrijeme (osim kad je to izrijekom isključeno) pogodan za euharistijsko slavlje. Slavlje treba biti u crkvi ili u kakvom drugom doličnom mjestu. U svakom slučaju važno je da liturgijski prostor bude skladan i lijep. Svećenicima se preporuča da svakodnevno slave misu i to načelno jedanput dnevno. Mjesni ordinarij može dopustiti binaciju iz pastoralnih razloga, a iz istih razloga ordinarij može dopustiti i trinaciju nedjeljom i svetkovinama.

Preporučuje se koncelebracija, osobito s biskupom. Podsjeća se također da se svećenik mora predstaviti važećim celebretom (svećeničkom iskaznicom), ukoliko želi slaviti misu u crkvi gdje nije poznat.

Da bi svećenik dostojno i skladno slavio misu, potrebno je da prouči Opću uredbu Rimskog misala.[2] Iz te Uredbe Direktorij naglašava nekoliko točaka.

Kao prvo, naglašava se važnost šutnje i “procesijskih liturgijskih čina”. Ističe se važnost Božje riječi. U tome smislu važnu ulogu ima ambon i ustrojena služba čitača. Homilija ima posebnu važnost: ona je navještaj riječi usklađen s naukom Crkve. Istaknuto je da obavijesti pri koncu mise moraju biti kratke. Za molitvu vjernika je važno da bude životna, a ne tek pročitana iz zastarjelih predložaka. Ponavlja se zatim već poznata odredba da se imena pokojnika mogu spominjati samo u misama za pokojne, jer je misa uvijek za sve, te se ne bi trebao dobiti dojam da je “samo” za pokojnika. Za pripravu darova vrlo je prikladno da bude povezana s ophodom. Time se naglašava sudjelovanje vjernika.

Prema drevnoj predaji Crkve euharistijsku molitvu moli predsjedatelj, odnosno, u nekim dijelovima suslavitelji.

Liturgijsko je pjevanje svih vjernika važan dio slavlja. U misi se mogu uzimati pjesme i popijevke koje su odobrene od mjerodavne crkvene vlasti.

Euharistijsko je slavlje vazmena gozba, stoga je veoma poželjno da se vjernici – pravo raspoloženi – pričeste svaki puta kada sudjeluju na euharistijskom slavlju. Znak mira svaki vjernik daje onima koji su mu najbliži; tako i svećenik poslužiteljima i onima koji su mu blizu, ali tako da ostane u prezbiteriju.[3]

Podsjeća se na važeći euharistijski post od sat vremena. Vjernici pričest primaju, ali nikad ne uzimaju sami iz čestičnjaka, niti prosljeđuju jedni drugima. Nadalje, onaj tko prima pričest treba biti u stanju milosti. U nekim posebnim prigodama kad se u sklopu mise slavi vjenčanje ili sprovod, valja poučiti neupućene tko i kako smije pristupiti pričesti, jer se u takvim prigodama mogu naći osobe koje nisu katolici ili koje su nekrštene. Konačno, svi, osim bolesnika, trebaju se pričestiti u sklopu slavlja, a ne poslije mise. To vrijedi i za orguljaše i pjevače.

Radijski ili televizijski prijenos mise može biti utješan i na duhovnu korist bolesnima ili nemoćnima, ali on nikad ne može zamijeniti osobno sudjelovanje na misi.

Za dostojanstveno odvijanje slavlja važno je da cijeli liturgijski prostor bude lijepo i pravilno uređen, da posuđe i ruho bude lijepo i čisto.

Kao nastavak euharistijskog slavlja ističe se euharistijsko klanjanje, procesije te euharistijski kongresi.

Glede priloga za misno slavlje, podsjeća se na važeće odredbe. Obveze iz priloga za misu su oneroznog karaktera i svećenik ih je dužan apsolutno obdržavati.[4] Poznato je, nadalje, da svećenik koji iz pastoralnih razloga u jednome danu služi više od jedne mise, može zadržati samo jedan stipendij, a ostale predati u svrhe koje odredi ordinarij. Za župnike (i dijecezanske biskupe) ostaje obveza nedjeljom i zapovjedanim svetkovinama slaviti misu za puk. Glede primanja misnih nakana, važno je voditi točnu evidenciju.[5] Svećenike se upozorava da vjernike potiču da uplaćuju ne samo tzv. “vezane”, nego i “nevezane” mise, koje onda ordinarij može uputiti siromašnim svećenicima ili uputiti u misije.

Glede “kolektivnih nakana” podsjeća se da je to pitanje uredila Kongregacija za kler dekretom od 22. 2. 1991. Ako vjernici pristanu da se jedna misa služi na više nakana, onda se to može učiti pod uvjetom da vjernici budu jasno upozoreni o čemu se radi, da se zna kada i gdje se takva misa slavi, te da se ne može slaviti najviše dva puta tjedno, ne nedjeljom). U tome slučaju svećenik može zadržati iznos u visini jednog stipendija, a ostalo predaje ordinariju za propisane svrhe.

Direktorij opširno (br. 112-121) govori o prvoj pričesti. Djeca se trebaju dodatno pripraviti, a za djecu s poteškoćama u razvoju dovoljno je da razlikuju Kristovo tijelo od obične hrane. Župnik bi trebao skupa s roditeljima pripravljati djecu na prvu pričest, a u tome smislu posebnu bi ulogu trebala imati kršćanska obitelj. Priprava treba trajati barem dvije godine. U pripravi slavlja treba pogledati što o tome govori Direktorij za mise s djecom. Slavlje treba biti u župnoj crkvi, ali i u filijalnim crkvama. Pri tome se treba čuvati neukusnih priredaba i puke izvanjske proslave.

Na kocu Direktorij ponovno progovara o nedjeljnoj euharistiji. Za vjernike je teška obveza sudjelovati u nedjeljnoj misi. Pri tome ne treba “podilaziti” vjernicima nepotrebnim umnažanjem nedjeljnih misa. Vjernike, one bliže i one dalje, treba poticati da slave nedjeljnu misu. Mise za posebne skupine ne smiju se slaviti nedjeljom, jer takve skupine trebaju biti u službi cijele zajednice.

Važno je da druga slavlja ne remete nedjeljne euharistije. Zato nije primjereno prečesto slaviti vjenčanja nedjeljom,[6] ali ni sakrament pomirenja. Ni slavlja biskupijskih ili nacionalnih dana ne bi smjela zasjeniti osnovni smisao nedjeljne euharistije. Osobito valja paziti da se misno slavlje ne povezuje s političkim ili svjetovnim zbivanjima, odnosno, misa nipošto ne bi trebala biti tek “dio protokola”.

Zaključimo. Iz nauka crkvenog učiteljstva o euharistiji naši su biskupi izdvojili ono što su smatrali osobito važnim za naše prilike. Zato će biti korisno čitati i iščitavati ovaj dokument koji citira brojne crkvene dokumente, a za one revnije, bit će veoma korisno čitati dokumente koji se citiraju, osobito Opću uredbu Rimskog misala te one kanone Zakonika kanonskog prava koji uređuju pitanje euharistije i euharistijskog slavlja.

[1] To je vidljivo još po u jednoj sitnici. Za kršćane je nedjelja “prvi” dan tjedna, a za sekularizirani svijet “posljednji”. Zato se u računalnom svijetu nedjelja označava brojkom 07, a ponedjeljak 01. Takva je šifra čak i u elektronskim crkvenim zvonima.

[2] Podsjećamo da smo u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije u desetak brojeva (2005. i 2006. god.) u nastavnima komentirali cijelu Opću uredbu.

[3] Radi se o znaku mira. Prema tome, taj znak po sebi neće biti jači ako pružim mir stotini ljudi.

[4] Nezamislivo bi i nedopustivo bilo da npr. svećenik uzme stipendij za tri različite nakane, te onda za sve tri nakane odsluži jednu misu. To je načelo pravednosti. Koliko je nakana uzeto, toliko misa treba odslužiti. Svi smo to učili na kolegijima iz moralne teologije.

[5] I ovo je, jednostavno, načelo pravednosti.

[6] U nas to, srećom, i nije običaj.