Samo da jeste
Isti
Suknusmo za
kažiprstom Velikoga brata
kojim nam godinama
na vlastitim vratima
bezobrazno maše
kada one iste
gore vratismo
Olako se poigrasmo
slobodom
i samostojnošću
vojnikom
civilom
prošlošću
i budućnošću
kada one iste
danas
nakon svega
opet gore dovedosmo
Do sada
ne priznavši svoje zločine
govore da oni nisu isti od prije
(ukoliko ovo nije priznanje)
nego da su
drugi
promijenjeni
ili
obnovljeni
Narode slijepi
Dadoste se zavesti
kažiprstom
utovljenoga Zapada
kada u neslobodi od njih
nakon svega
danas
one od jučer
iste
gore dovedosmo
Obnovljeni u svome lukavstvu
zagledani samo u vlastiti pupak
igraju se našim svetinjama
cijenom izdaje
pokorno služe
udvaraju se
svojim nalogodavcima
loncima misirskim
Izdaja
Za komadima se zaletješe
na meki trbuh padoše
U našem slučaju
nije u pitanju samo
Aronova slabost
pred nasrtajem mnoštva
niti je u pitanju
u neimanju
samo trbušna slabost naroda
U igri je očito
i izdaja Svetoga
i svega svoga
Za obećanim komadima poletješe
Boga teletinom zamijeniše
opet zbog zamjene
gladni ostadoše
U tuđem gnijezdu
Zamagljivanja
Zbunjivanja
Nametanja
Podmetanja
Vrijeme
opsjena
mućki
laži
potvora
jajaaaa
Kukavice se premetnule
na mjesto jastrebova
samo podmeću jaja
kriče iz tuđega gnijezda
Ab absurdo
Spominjati i
zaboravljati
Veličati i
umanjivati
Govoriti i
šutjeti
Dokazivati i
nijekati
Braniti i
optuživati
Dostojanstven i
udvorica biti
Biti slobodni i
upokoreno služiti
Iz stranke u
stran (k)u priskakati
Biti ono što jesi a
po potrebi
i ne biti
Istovremeno
Vukovaru
i Haagu
se klanjati
18. studenoga 2002.
Oni su se samo igrali
(Reminiscencije)
Tko vam je kriv
da vas danas nema i
tko vas je silio da idete
iz svoga mjesta
u tuđa
gdje neprijatelja
gotovo nije ni bilo
U Ćelijama, Vukovaru, Škabrnji
posvuda
oni su se samo igrali
Tko vam je kriv
da ste njihovu šalu za istinu uzeli
sa sobom izišli
Za svoju sudbinu zar niste sami krivi
kada
u igri rata niste bili kao i drugi
obična
proračunata
bešćutna publika
zapadnih manira
i
nemira
Tko vam je kriv
da vas danas nema
tko ste i
čiji branitelji
Uostalom tko vas je ikad
i napao
Na pravdi Boga svijet pritišće
graji
Sluge međunarodnoga sinedrija
štiva svakodnevno ponavljaju
branitelje privode
nepravde zavode
ukidajući prava
Opterećuju nas
i vaši grobovi
Ne razumijete
kako
novac za cvijeće
Europa nam ne daje
Tko vam je kriv da vam
u većini
(izuzetcima čast do neba)
djeca rastu uz suložnike
jer jučerašnja družica
danas treba preživjeti
kakvo trpljenje s tobom
tvojom djecom
Očito niste znali što
i kakva je ljubav
kada ste se iz kreveta skočili
a rata uopće nije bilo
I tako posvuda
svakodnevno
pred zdravim očima
na pravdi Boga
časnu vašu obranu se želi
prometnuti u odmetništvo
a odmetništvo u vrlinu
Oni nisu napali
Samo su se igrali
Rata nije ni bilo
Od nas daleko
svjetski mudraci intoniraju
svoju pjesmu o našoj krvavoj zbilji
nabacuju se kostima od svoga zvjerinjaka
posred naših stolova
lažući scenarij
kako su ovdje svi jednaki
i svi jednako krivi
Ako već…
Ako već ne može
kako treba biti
i kada već treba tako biti
onda
neka bude ovako:
izdajnik ne budi
neprijatelj
radije mi budi
Odrodi narodni
Tko vas samo upozori
da bježite od srdžbe koja stiže
Lk 3,7
Kako ste se samo brzo prometnuli
s Istoka na Zapad
u udvaranju
nezasitni vlastohlepljivci
Zašto nećete
ili
zašto ne želite svoji biti
Danas
tobože suosjećate
i začas vas evo preko Oceana
u New Yorku
iskazujući odanost
sramotno puzeći
Danas ste kao
i jučer
svugdje
i kod svakoga
osim pri sebi
i sa svojima
U Hrvatskoj još uvijek skupljamo kosti
tražimo nestale
uglavnom krivnjom
toga vašega bešćutnoga Zapada
kamo letite
pred kojim na opću sramotu klečite
Veoma ste spretno
onoga jučerašnjega idola na Istoku
zamijenili s ovim danas na Zapadu
preskačući svoje
i pravoga Boga
Dok Vukovar
(u kome redom još niste bili)
za pravorijekom vapi
odrodi narodni
recite
koga ćete sutra za skute hvatati
pred kakva ćete idola kleknuti
11. rujna 2002.
Sve i jučer
Od narasla novca
s Judine ukesene glavnice
živite
Osjećam ga danima
gotovo godinama
gledam ga
Sve i jučer ste se kleli
čak preklinjali
kako vaši uredi ništa ne znaju
za nove uhidbenice
Izdajničko sjeme
Kada znadete kažete da ne znadete
i pravite se da ne znadete kada znadete –
uvijek suprotno govorite
Od vas
zagledanih u Judinu kamatu
ili
Pilatovo radno mjesto
gori su samo ovi ispranih mozgova
u vas zasljepljenih
bezglavo vjerujući
Dokle ću gledati nedužnu krv gdje teče
ispod vaših prljavih rukavica
i novac što pada za krvarinu
Imati ili biti
Vi
umišljeni nad gospodstvom cijeloga svijeta
što biste dali da imate
samo mali komad zemlje na kome stojite
Vas
iz svjetskih metropola pitam
što biste dali da živite u običnom selu i
putem do susjeda sabirete šipak i
kadulju
Vama
s asfaltnih
i uredno pranih ulica govorim
što biste dali da na svome putu imate
blato
i običnu zemlju
Vama
iz svega velikoga
(zemlje, grada, kuće…)
velikim ljudima od Istoka do Zapada vičem
što biste dali da možete zapaziti pored sebe i
u sebi čovjeka običnoga
Vi
koji imate ovo
i ono
koji ste sebe zasuli
koječim okitili
što biste dali da imate jedno jedino potrebno –
samo da jeste
Pustinja
Ispucala zemlja
uvenulo lišće
Starci u procjepu
mladost uvenula
Zemlja je u suši
suša u čovjeku
Polomljene grane
vjetar nosi lišće
Djeca na smetlištu
ljudi izranjeni
Za plugom se praši
sjeme ne umire
Riječi samo zveče
čovjek štedi sebe
Zemlja je bez vode
čovjek je bez Duha –
pustinja bez kraja
zemlje
i
čovjeka
Ovi i oni
Sa svojim siromaštvom
ulijeću u naše bogatstvo
praveći nas opet slijepcima
bogaljima
Našom krivnjom
nasrću na vrata
i svakodnevno gledam
kako ovi danas sa Zapada
za razliku od onih jučer s Istoka
u ime Boga
ubijaju Boga
Dobro ih poznajem
i ne dam svoju štalu
za njihovu raskošnu palaču
ni običnu slamnatu prostirku
za ukrasnu svilu
Oni nemaju novca
Nema izdaje bogatstva djedova
za siromaštvo unučadi
Teško je
Zagledajmo se
u vlastito gumno
pamteći ovo
kako tuđinci
i auguri internacionalizma
neokomunisti
globalisti
anarhisti
vršu naše žito
odvoze jedro snoplje
Teško je danas
ali
već sutra
ni pod koju cijenu
nemojmo
slamu žvakati
blagujmo žito
Tako
Poput nojeva
nisu stavili glave nisko
u pijesak
niti poput orlova
izdigli visoko
do samih oblaka
nego na obične stolice
Samo sjede
sastanče –
bezglavo
i bestidno tražeći
televizijski prijenos
da ih se gleda
Tko vam je kriv
Žalite
što jesmo
ovdje gdje jesmo
Krivo vam je
što smo
u dostojanstvu jednaki vama
što smo
sa zakašnjenjem
čemu ste sami krvi
i sada prohodali
Tko vam je kriv
zato što vam je krivo
leglo gujinje
obijeljeni grobovi
ili
svejedno
jadnici iz bijelih kuća
U izobilju svoje bijede ste jalni
i sa svojom taštinom
želite nas ponovno vezati
opet na koljena baciti
Kome smo odgovorni
zato što jesmo –
što dalje hoćemo biti
Nekome jesmo
ali vama
jadnicima iz bijelih kuća
ili obijeljenih grobova
sigurno nismo
Gledam
paukovu pređu
po vašim kućama
zelenu plijesan
po dobrima
Tko vam je kriv
zato što ste jalni drugima
i što vam je krivo
Iubilaeum A. D. 2000.
Godinama me biju
s tobom iz prošlosti
ili radi budućnosti
Već sam osobno zamoren
u bespomoćnom gledanju
nebrige za sadašnjost
Ove godine
nekako je sve
i svi u kolu
prigodom razmeđa tisućljetnoga
iza tebe i ispred nas
debeloga bloka vremenskoga
Ove godine
svi daleki
i sve daleko
od čovjeka
posred dana današnjega
Istina
usidren si između Staroga
i doba Novoga
Kuda god se okreneš
sve je u odnosu na tebe ali
ti se nisi rodio
radi jubileja vremenskoga
nego samo
radi čovjeka nejakoga
Poštujem ali
ne razumijem
ni ona vrata
iznad groba Ribara galilejskoga
ni ova
što su meni bliža
ne razumijem
samo prigodno pisana slova
ni gužvu golubova
u znaku tvoga vremena
ništa ne razumijem
dok ne posegnemo
nevolji čovjeka današnjega
Jučer si bio
u sinagogi nenametljiv ali
odlučan
u Betaniji bolan
u Jeruzalemu nepodmitljiv
i nesavitljiv
na Kalvariji potpuno predan
i sutra ćeš biti isti takav ali
danas –
u ovome danu
umoran sam u skrivanju od bitnoga a
ti si uvijek isti
U vrtu svibanjske ljepote
(Brnistri u podstranama)
Rijetke privlačiš svojim mirisom
svojom zlatnom bojom
U vrtu svibanjske ljepote
za tobom trenutno najmirisnijom
malo se tko okreće
Samo neki zapažaju
po zapuštenim brjegovima
podstranama
tebe mirisnu
u cvatu
Danas je ista sudbina
i kadulje
svega lijepoga
Svi nekamo žure
traže ljepotu gdje je nema
u iznuđenim plastenicima
i po izloženim tržišnim stolovima
Tvoj miris
i zlatnu boju
suvremeni čovjek ne zapaža
Isti bez osjetila za lijepo
pored tebe bešćutno prolazi
samo izvan sebe zuri
i sav umjetno vonja
uz nenasilno ponuđeni
miris
izvornu ljepotu
po nedalekim brjegovima
zapuštenim podstranama
stazama
Na ovoj visini
Danas
dođoh na visinu Brda Svetoga
s najdubljim poštovanjem
za tebe upaliti svijeću
Svevišnjem reći
smiluj se
Tebi
palom za Domovinu
trudnom
u časnom obrambenom poslu
Tebi
nedostižnu u darivanju
na visini ovoga Brda
palim svijeću
i molim
smiluj se
5. kolovoza 1997.
Neka vam je sretno
U mislima prebirem
današnje događanje
Domovina kojoj prisežem
nisi li ti za mene
i ja za tebe
Nije li drugo ime za domovinu
Mi
Dati prisegu
ne znači li ostati onaj koji jesi
i nikada
pod ne znam kakvu cijenu
sebe prodati
tebe izdati
ili
svoje zatajiti
Prisegnuti ne znači li
za svoje živjeti
umirati
Svoje voljeti
tuđe štovati
Vojnici
Domovino
sretno
Na istom zidu
U promjeni portreta
jesu li
onaj stari čavao
novim zamijenili
Isti je ostao
i na istom zidu
pod jednakom težinom
ovoga od danas
onoga jučerašnjeg
ili
možda sutra
nekoga drugoga
portreta
Isti čavao
i na istom
ili
nekom drugom
svejedno
zidu
Ali njih nema
(Pastirima bez stada)
Tražim
ali nema ih
Nema mnogih
za onih nevremena nestalih
naših
i dan danas
Silom istrgnuti ljudi
razderana zemlja
Danas neki strani zaperci
s nekoga drugoga korijenja
na potresenom temelju čame
i samo čame
bez zdrava života
grananja
Već je
i ona jučerašnja mladost
naborana
Ovdje sam
na rastresenom temelju
od silnih gromova
Ne iznuđam radost
nego prebirem naslagane bore
kod sebe
i na licima svojih
Tužim zbog onih
s našega korijenja
nesretno odbačenih
pupova
2. veljače 1996.
Uzdarje
U svojim dubinama si zatitrao
na moju netom ponuđenu riječ
Tvoje vibracije nisu li znak
titraja mojih dubina
iz kojih tebi darovah riječ
Pijetli se oglasiše
(O Danu Hrvatske državnosti)
Ni devet dana
mjeseci ili
devet godina
nego devet
i više stoljeća
tobom su svi naši trudni bili
da bi se tek
u ovo naše vrijeme
(pred deset godina)
rodila
tuđinstva oslobodila
u nezavisnost zaputila
Danas se spominjemo tebe
tvoje dugo očekivane državnosti
tebe mučnoj
i mučenoj u devetstoljetnoj muci
Spomen je danas
tebe kod nas
i naše gledanje
sebe pred tobom
Nisam pametan
da li je uopće dobro o tebi danas govoriti
O čijoj
kakvoj je nezavisnosti riječ
Tko ste
čiji
da biste samostalno živjeli
Kod sviju je trebalo
začetu trudnoću Hrvatskom prekinuti
Svijet ima instrumente
sve nas je trebalo abortirati
Razumijete li me:
našu nezavisnost nije trebalo priznati
Unatoč svemu
s mukom se otrgnusmo
Prisjetimo se nevolja
unutar vlastitoga praga
raznih pregovora
i krikova
sa sviju strana
Otrgnusmo se ropstvu Istoka
cijenom tolikih križeva
na sramotu svijeta
sami pođosmo u svoju nezavisnost
svoju slobodu
Kada ste se već rodili
jeste
čemu je najviše kriva
Papina vika
na uši svijeta
ali danas
vi Hrvati
sami živjeti ne možete
bez naših unija
partnerstava
i fondova
Otrgnuli ste se ropstvu Istoka ali
čeka vas zagrljaj Zapada
Da živjeti sami ne možemo
Kao da je plodnost
slavonskih ravnica
omočvarila
ili more Jadransko
obarilo
Živjeti sami da ne možemo
Ne kvarite nam vedrinu
zdravi vid
A vojnik tvoj umoreni zabrinuto pita
gdje je nezavisnost
Njegova majka plače
nad njegovim zaboravom
Danas se pijetli se oglasiše
Susrećem lica puna ožiljaka od maski
gledam
kako ih skidaju
stavljaju
30. svibnja 2001.
Ili
Danas je gužva u svemiru
Mjesec se je nezgodno postavio
sobom Sunce zaklonio
Ali ono nije ni malo pomračeno
u izvoru svjetlosti oslabljeno
Sunce je danas
samo na nekoliko trenutaka
samim Mjesecom zaklonjeno
Pomračina je Sunca velimo
ili
(gledano sa Zemlje)
trenutačna bezobzirnost Mjeseca
o kojoj šutimo
11. srpnja 1999.
Zaslov
Oprosti rekoh
pa zapitah –
čemu tvoja iskra
na moju iskrenost
a ti mi odgovori –
čemu uopće iskrenost
Opet uđoh u zamišljenost
ogrnuh se sa svojim mislima
kao sivim oblacima
i sjedoh po strani
bez sigurnosti
jata
prvi pjesmokrug zbirke: Sa zemljom se sveza
drugi pjesmokrug zbirke: Stranac u pijesku
Autobiografija
Jedanaesto sam dijete moje majke Božice i oca Nikole na čemu sam im do neba zahvalan. Za razliku od ostale braće i sestara imao sam nesreću poroda u zadarskoj bolnici. To je bilo u vrijeme ljetne košnje po planinskim livadama 1953. godine i to carskim rezom, tako da su me iz Zadra najprije donijeli u ljetni bivak na Velebit, a kući u Jasenice pod Velebitom tek u samu jesen gdje sam i kršten.
Sa svoje Planine, od stada i, za spasenje sasvim dostatna, kućnoga molitvenika, u primjereno životno doba zaputio sam se tragom svećeničkoga zvanja i započeo ga živjeti pod motom Do smrti se bori za istinu, i Gospodin će se boriti za tebe (Sirah 4,28) godine 1978.
Drugo, vezano uz moj život ovdje namjerno ne navodim. Zašto? – Kako idem kroz vrijeme i kako ono odmiče te se sâm primičem svomu svršetku i Početku (?) osim rečenoga sve ostalo čini mi se i suvišnim.
Pogovor
Prije nego se nešto rekne o ukupnosti zbirke, trebalo bi se zaustaviti na prvoj pjesmi Sveta noć kao na paradigmi cjeline. No ako netko ne poznaje dosadašnje Baričevićevo pjesničko stvaralaštvo i ako se usudi biti prorokom, onda može mirno reći da je baš ova pjesma putokaz u sveukupno razumijevanje pjesništva ovoga svećenika pjesnika.
Pjesma Sveta noć promišljeno ili srećom, svejedno, stala je na prvo mjesto ove oveće zbirke. Odatle poput božićne svijeće ili zvijezde osvjetljuje jedan stvaralački napor da se doživi i označi razgovor s tobom / o svojima / ovdje u prolaznosti / i tamo / gdje se susretu nadamo.
Kada se posreći da se odmah na početku uoči sva slojevitost promišljaja i sva jednostavnost izričaja Svete noći, onda će „putovanje“ zbirkom biti samo dohrana punini dojma kojim nas je dojmila Sveta noć.
Prije nego što krenemo vratimo se na tren spomenutoj jednostavnosti. O toj jednostavnosti nije teško govoriti, teško ju je postizati. Koliko god nam bilo jasno da se iskazati možemo samo jezikom isto toliko je istinito da smo pred jezičnim barijerama nemoćni. Stoga čovjek pribjegava gomilama riječi ili različitim kombinacijama, poznatijim kao figurama. Nije jasno postiže li ih vještinom ili se one „otvaraju“ samo rijetkima. Napokon nam se čini da je jezik tek sredstvo za prenošenje privida. Odatle muka genija da riječima nisu došli niti u blizinu onoga što u nutrini buja i teži artikulaciji. Sad, kada se metaforom, kao najsretnijim pjesničkim sredstvom uspijeva probiti do same srži, mnogi će se, u ime jasnoće i čistoće odreći svakoga drugoga načina. To, na svaki način pokušava i Baričević. I kada to kao u ovoj pjesmi uspije, onda sve one nezgrapnosti i slabosti, gdje bi po neka sretnija metafora dobro došla, nekako ostaju po strani.
Vratimo se slojevitoj poruci Svete noći i posvetimo se raščlambom naslovu: Sveta noć! Dakle, jednoj se je hladnoj, tamnoj, pustinjskoj noći dogodila – svetost. Umjesto nepomične, osamljeničke obamrlosti iz koje vrebaju ljudi, zvijeri i tmina, najednom se sve mijenja. U trenu se pokrenulo i nebo i zemlja, svjetlo i ljudi. Odnekuda iz kozmosa krenula je Zvijezda, s njome svjetlo, istovremeno kraljevi, pastiri, ovce… Istovremeno sa svjetlom radost, anđeoska pjesma… U čovjeku se pokrenuo čovjek, pastiri nose svoje darove, kraljevi svoje, krava i oslić svoje: materinstvo se uzdiglo u vrhunac, brižno skrbništvo Josipovo, plemenita uzvišenost vladara zemlje da se poklone Kralju Svjetla i Istine. Jednom riječju. zemlja je dostigla vrhunac poezije, napisao je Ivan Bunin. Vrhunac poezije nažalost u oba vida: ali pokrenuo se Herod, svi herodi, možda se rodio ili se sprema roditi Juda, Pilat… Sa svojim licem / i sa svojom pričom / tebi priđoh da bi, prisjetimo se, zapodjenuo razgovor s Njim o svojima ovdje u prolaznosti… Ali sa svojim licem, dakle sa sobom i o sebi.
Eto u tome je bit ove zbirke u kristalno čistoj žiži Svete noći.
Zbirka je podijeljena u tri ciklusa: Sa zemljom se sveza, Stranac u pijesku i Samo da jeste.
Prvi, kojemu, rekoh, pripada Sveta noć, uz ovu duhovnu sveobuhvatnost, problematizira i stvarnost ljudskoga života, patnje, rastanaka, nada. Žrtvenik je na zemlji i na njemu je sve što imamo i želimo prinijeti: posjed, tijelo, roditelje, djelo, čine… Imamo li na umu pjesnika svećenika, očekujemo neko pasažno prelaženje preko problema u smislu nadilaženja. Nije! Nema ga! Tomislav Baričević ništa ne prešućuje, ne niječe ili zataškava. Sve je to tu, jer je sa zemljom svezano razvezat će se uz veliki napor duha i Milosti. U nama teku crno crvena krv, krv i voda. U nama su rješenja i zamršenja, svezivanja i razvezivanja, pitanja i odgovori na vječnost, prolaznost, rastanke. Kako to razmrsiti?
Rastanak je potresna pjesma posvećena umrloj majci – A ‘esi li di što ruča? – Jesam, majko! – Ma ‘esi… i rastasmo se s ove zemlje…
Kako drukčije vinuti se do veličine materinske ljubavi i brige? Tko osim nje u mukama ne misli na muke, a misli na djetetov život? Krist? Majka i Krist! Dodamo li još Domovinu ugledat ćemo tri načelne preokupacije kojima je bremenita ova zbirka, dakako uz susrete Boga s čovjekom, čovjeka s čovjekom, problem ovozemaljskih staza i bespuća, svećeništva, krivih koraka, grješnih pogleda, lažnoga cvijeća, zamki i obrazina.
Čovjekova snaga jest u njegovoj osobnosti. Puninom osobnosti čovjek čuva svoje snage. Navodim znakovite stihove koji uz spomenute određuju prva dva ciklusa – drugi nego što jesam / ne mogu biti / Sebe namještati neću / ni pred ikim / glumiti blizinu – Što drugo nego odlučna briga da ostane vlastitim stožerom u vlastitom liku i vertikali.
Treći ciklus problematizira suvremenu hrvatsku stvarnost. Suočen biološkim nestajanjem i moralnim rasulom vlastitoga naroda s jedne strane, s druge pak ozaren s tisućljetnom izdržljivošću i vrijednošću, pjesnik je između čekića i nakovnja : kliknuti ili zaplakati. U toj točki rađa se i bijes koji neće bez sarkazma u pjesmi Izdaja: U igri je očito / i izdaja svetoga / i svega svoga /. A u pjesmi Ab absurdo / istovremeno / Vukovaru / i Haagu / se klanjati. A apsurdno je to da su boljševici svih boljševičkih sustava, usprkos svojoj galami o internacionalizmu, bili okorjeli nacionalisti. Nigdje gdje je nestao komunizam nije ostalo mržnje prema svome narodu osim u Hrvata. Jedino u Hrvatskoj je preživio nakot koji pogani vlastito gnijezdo, koji je spreman služiti svakoga, družiti se sa svim osim sunarodnjacima. Učinak je to stogodišnjega odnarođivanja koji se sustavno provodio odgojem, protjerivanjem i ubijanjem. Nestali su milijuni mladića odlučnih braniti rodnu grudu i ljubiti slobodu. Ostali su apatridi, roboljubi.
I što sada? Sada bi bilo dobro reći okupimo se i pogledajmo gdje smo i što smo? A onda nam evo opet istih onih koji su puzili pred Beogradom i Kominternom: Danas / tobože suosjećate / i začas vas evo preko Oceana /u New Yorku / iskazujući odanost / sramotno puzeći / Danas ste kao / i jučer / svugdje / i kod svakoga / osim pri sebi / i sa svojima. Teško previše bolno je raščlanjivanje ovih teških i bolnih stihova. Od vlastitih izroda i moralne bijede do velikosvjetskih šalajbazera koji se tko zna čijom moći razmeću krojenjem sudbine onima kojima ta sudbina ne bijaše sklona. Opet po njima – Od narasla novca s Judine ukesene glavnice živite – Imati ili biti?! dovikuje jednima i drugima.
Pjesma Samo da jeste zaslužuje posebnu i cjelovito obradu. Bolje da ju sa svima ostalima prepustimo marnim čitateljima, a ovom prilikom još reći samo to da se ovi stihovi, kojima je pjesnik pristupio svakim svojim nervom, preporučuju. Ništa bitno nije zaobiđeno. Spomenuli smo već Krista, majku i Domovinu. Dodajmo tome Petrova nasljednika, kapelicu i molitvu, hrvatskoga branitelja – uvrijeđenoga i poniženoga patnika (kojemu je, usput rečeno, autor duhovnik i tješitelj), pa maslinu, zvijezde, grijeh i pokajanje, traženje Boga u „šutnji neba“ i vlastitoj trpnji.
Na kraju, nakon mučna i mračna proživljavanja imamo stihove koji obasjavaju: – Mjesec se nezgodno postavio i / sobom Sunce zaklonio / ali ono nije ni malo pomračeno / u izvoru svjetlosti oslabljeno… Drugim riječima svjetlo naše sudbine i našega opstanka nije u lutajućem Mjesecu. Nije u epizodi!
Tim obratom ova zbirka nije ostala bez svoga konačnoga svjetla. Pa sretno joj i neka svijetli!
Mate Sušac
Sadržaj
Usputni proslov
Sa zemljom se sveza
Sveta noć
Ne mogu
Negdje daleko
Sa zemljom se sveza
Ostati ovdje
Za zvijezdom
Putem bespuća
Božićna sječa
Kako do tebe
Razgovor
Već sutra
Život
Tamo gdje jesi
Rastanak
U pohodu
Udaljih se
Iskra
Sućut
Petar
Moja Cezareja
Za naš dan
Neka sve zašuti
Ovdje gdje si najopipljiviji
Evo ti moju ruku
Sveprisutni
Stranac u pijesku
Bez križa
Nosim se
U plićaku
Numquam retrorsum
Samo gdje jest
Vječni stranac
Molitva
Onkraj svega
Kroz suzu
O našem susretu
Ponavljaj
Kada
Usprkos mnogima
Papirnate sablasti
Bez crvenila
Trudi se
Dok pjevaju
Putokaz
Umiri sebe
Moje ruke
Nije mi dano
Ne dam se
Na daski
Nismo isti
Nepopravljen
Rođendan
Dok se prisjećam
Svakodnevna sekvenca
Opet ista
Okrenuh se
Gliste
Zamišljeni dječak
Udes života
Samo
A kolika je razlika
Vaša stvar
Tebe čekam
Samo da jeste
Isti
Izdaja
U tuđem gnijezdu
Ab absurdo
Oni su se samo igrali
Ako već…
Odrodi narodni
Sve i jučer
Imati ili biti
Pustinja
Ovi i oni
Teško je
Tako
Tko vam je kriv
Iubilaeum A. D. 2000
U vrtu svibanjske ljepote
Na ovoj visini
Neka vam je sretno
Na istom zidu
Ali njih nema
Uzdarje
Pjetli se oglasiše
Ili
Zaslov
Autobiografija
Pogovor
