Sijač (recitacija za prvu pričest)


Iza noći sviće zora,
nakon dana noć se spušta.
U daljini, na obzoru sijač žitno sjeme sije.
Žitno sjeme posijano
 ko Riječ Božja u ljudima.
U srce nam zasijana,
k svetoj Misi pročitana,
u životu prihvaćena,
– odbijena (?!); – odbačena(?!).
Uokolo mnoštvo svijeta.
 Kad  smo dobra zemlja plodna
– u  dobrima ploda daje.
Na lošoj zemlji loše raste.
U  dobrima ploda daje!
Kad se moliš, srcem slušaš,
 Riječ će Božja procvjetati.
Ratar sije zdravo sjeme.
 Tu gdje padne, tu izraste. Nejednako.
Tvrda zemlja, vlage nema,
pticama je  slasna hrana.
Neko padne usred trave i bori se da uzraste usred trnja – pa uvene.
Na širokoj, na oranoj, na ravnici osunčanoj, buja, klasa i dozrijeva.
Kruh postaje na oltaru posvećeni,
duši hrana u pričesti.
Bog je sijač, svijet je njiva.
Kakvo srce, takva zemlja.
Kakva zemlja? Kakva zemlja?
Može biti: rodna, plodna…, kamenita!
Rodna, plodna…  Zapuštena.
U nama je, u svima je zasijano sve o Bogu,
o čovjeku, i o zemlji, i o nebu.
Ponekad smo zemlja tvrda…
Otvrdnuli pa ne čuju  riječi Božje
niti srcem nit ušima.
Bog im treba u nevolji.
Dok su zdravi ne traže ga, nit ga mole tvrdokorni,
bez vlage su i  bez ploda.
Jedno pade među trnje gdje uzraste,
 uguši se, osuši se.
Što mu priječi da uzraste?
Ljudske brige,
ne daju mu želje puste da dozori.
U srcu je  zbrka, trka za ljepotom, uživanjem.
Trnje briga nabujalo.
Zatrpani, pretrpani.
Bogu tijesno u tom srcu bez vremena za molitvu i za Misu,
 dobra djela.
Zatrpani, pretrpani!
Tko je od vas dobra zemlja
gdje Riječ raste sve do ploda?
Tko je od nas dobra zemlja?!
More klasja zatalasa.
 Je l’ ti  srce dobra zemlja – preorana, zasijana, natopljena, njegovana?
 Klas do klasa, more zlatno…
Bit će kruha,  dobra srca i ljubavi
na stolu i na oltaru.
Dvije gozbe iz ljubavi.
U daljini,  na obzoru sijač sije žitno sjeme.
Klas do klasa,
more zlatno.