Siječanj

Čujemo da se govori o siječanjskoj depresiji. Nakon Božićnih blagdana, nakon proslave Nove godine, nakon tjedna provedenog na skijanju dolazi svakodnevnica, obveze, maglovita i hladna jutra kada čovjek mora ići na posao ili u školu. I onda će mudri psiholozi postavljati dijagnozu i određivati terapiju. Rekao bih ipak da je objašnjenje ove pojave posve jednostavno.

Evo. Ako su božićni blagdani samo praznici kada se troši na poklone i blagdanske objede, ako je proslava Nove godine samo prigoda za razuzdana slavlja, ako skijanje u Sloveniji ili u Austriji uglavnom služi tome da se i mi barem na tjedan dana osjećamo kao ovosvjetski bogataši koji si sve to mogu priuštiti, naravno da je strašno kada dođe svakodnevnica u kojoj ništa od svega toga nema. Jer, ako nam je smisao života u provodu i u trošenju, onda nam „običan“ život nema smisla. Uz dužno poštovanje, to je kao kad čovjek subotom navečer dobrano pretjera u hrani i u piću, pa se u nedjelju ujutro budi s jakom glavoboljom i mučninom u želucu.

Zato, upitajmo se, što nas to pokreće, što nam je važno, čime ispunjamo svoje srce? Hranom, pićem, provodima, trošenjem novca ili, ne daj Bože, ružnim i nemoralnim strastima? Ništa od toga ne ispunja naše srce. Sve je to nalik pretjerivanju u alkoholu. Naprotiv, ono što nas čini ljudima, ono što uvijek ispunja naše srce i danas i sutradan kada se probudimo jest ono ljudsko, ono plemenito u nama. To je ljubav, susretljivost, razumijevanje, dobrota, obične geste poštovanja i ljubavi, obično ljudsko drugovanje u radosti i jednostavnosti. Jer, mi duboko u sebi čeznemo za ljubavlju, za poštovanjem, za prihvaćanjem, za ljudskom toplinom.  A svega toga ima u nama. Besplatno je. Time možemo i trebamo jedni druge darivati. I imat ćemo duboki mir i radost i u prosincu i u siječnju i u mladosti i u dubokoj starosti. Kakva siječanjska depresija! Za koji dan će i proljeće i sunce. Takva može i treba biti i naša duša.