Širi li novi prijevod Biblije zablude?
Sveto Pismo prema katoličkom računanju (za razliku od židovskoga, pravoslavnoga i protestantskoga) obuhvaća 73 knjige, 1.334 glave i 35.527 redaka.[1] Sveto Pismo u nakladi Hrvatskoga biblijskoga društva i sunakladnika, objavljeno u prosincu 2025. sadržava 73 knjige, dakle prema katoličkom kanonu. Jedan od sunakladnika reklamira ga kao „novi hrvatski katolički prijevod“. No, da bi formalno bio katolički prijevod, morao bi imati imprimatur („neka se tiska“) biskupske konferencije. A to nema. Suglasnost koju ima, nije odobrenje iz kanona 825., ni imprimatur.
Da bi formalno bio katolički prijevod, morao bi biti „popraćen potrebnim i dostatnim tumačenjima“, kako traže Drugi vatikanski sabor (Dei Verbum, 25) i kanon 825. paragraf 1. Zakonika kanonskoga prava. A nije.
Da bi Biblija sadržajno bila katolički prijevod, njezin sadržaj mora biti čist od svake zablude u stvarima vjere i ćudoređa. Evo nekoliko primjera koji izazivaju dvojbe u tom pogledu.
Biblijom protiv povijesti
U želji da „osuvremene“ prijevod, prevoditelji Hrvatskoga biblijskoga društva i sunakladnika na Josipa i Mariju primjenjuju donedavne kršćanske običaje i razlike između zaruka i ženidbe, pa za Josipa pišu:
„Stoga je namjeravao tajno prekinuti zaruke“ (Matej 1, 19).
Ali grčki izvornik ne govori o prekidu zaruka, niti spominje zaruke u tom retku, nego ima glagol ἀπολῦσαι/apolỹsai poslati daleko, otpustiti, u današnjem shvaćanju: rastaviti (brak). Ono što se prevodi zarukama spominje se u 18. retku gdje stoji μνηστευθείσης/mnēsteutheísēs, da je (Marija bila) obećana (Josipu).
Nastavlja prijevod Hrvatskoga biblijskoga društva:
„Dok je on o tome razmišljao, u snu mu se ukazao Gospodinov anđeo. Rekao mu je: Josipe, Davidov potomče, ne boj se oženiti Mariju“ (Matej 1, 20).
Ali u grčkom izvorniku nema glagola oženiti. Tako bi valjalo prevesti da je upotrijebljen glagol γαμέω/gaméō (ženiti, oženiti, vjenčati se, sklopiti brak, uzeti za ženu). Ali nije. Nego piše: παραλαβεῖν/paralabeĩn. A to onda znači:
|
„Ne boj se |
uzeti |
Mariju |
kao |
svoju ženu.“ |
Prijevod nastavlja izvješćivati što se zbilo nakon anđelova ukazanja:
„Kad se probudio, Josip je učinio što mu je Gospodinov anđeo bio zapovjedio: uzeo je Mariju za svoju ženu“ (Matej 1, 24).
Ali u grčkom izvorniku ne stoji tako, nego: „Probudivši se tada Josip oda sna, učini kako mu zapovjedi anđeo Gospodinov i primi ženu svoju“ Ili: „uze k sebi ženu.“ Ili: „prihvati je za ženu“. Objavljeni prijevod Hrvatskoga biblijskoga društva nije vjeran izvorniku jer već spomenuti glagol παραλαμβάνω/paralambánō, ovdje parélaben (3. osoba jednine aorista indikativa aktivnoga), ne znači oženiti (uzeti za ženu), nego: ‘primiti’, ‘uzeti sa sobom’, ‘pridružiti sebi’, ‘prihvatiti’. Prema židovskom pravu Marija je prije Isusova začeća već bila zaručena s Josipom (Matej 1, 18; Luka 1, 27). U oba evanđelja riječ „zaručen“ znači biti zakonito obvezan na brak. Stoga, nakon što je Josip vidio da je Marija trudna, nije je „uzeo za ženu“ (= oženio, vjenčao se s njome), nego ju je primio u svoj dom, uzeo k sebi, doveo u kuću. Evanđelist Matej ovdje ne govori ni o ženidbi, ni o vjenčanju, nego o primanju pod Josipovo okrilje, čime on u pravnom smislu počinje pred zakonom biti Marijin muž i Isusov otac.
Da je anđeo Josipu rekao da uzme Mariju k sebi, a ne da je oženi, potvrđuje i uvodna evanđelistova rečenica – u prijevodu iste Biblije:
„Prije nego što su počeli zajednički živjeti…“ (Matej 1, 18).
Naime, taj se zajednički život počeo događati tek nakon anđelova ukazanja Josipu. Pri tom se prilog zajednički ne može shvaćati na supružnički način, nego jednostavno pod istim krovom.
Da je Josip Marijin muž, evanđelist je naveo još prije: ὁ ἀνὴρ αὐτῆς / ho anḕr autē̃s, muž njezin (Matej 1, 19) – a to točno donosi i taj prijevod:
„Premda je njezin muž Josip poštivao Zakon…“ (Matej 1, 19),
pa je u nastavku teksta besmisleno da bi anđeo mužu govorio da oženi ženu s kojom je već u braku, čiji je muž.
Nakon što je Josip uzeo Mariju k sebi u kuću i nakon što je njezina trudnoća poodmakla, Luka ponavlja zaručničko stanje kada Josip, po zakonu, mora prijaviti njihov vez u Betlehemu. U prijevodu iste Biblije:
„Josip je iz Nazareta u Galileji krenuo prema Betlehemu u Judeji, Davidovu gradu; onamo je išao jer je bio iz Davidove loze i obitelji. Pošao se popisati zajedno s Marijom, svojom trudnom zaručnicom“ (Luka 2, 4–5).
Stoga navodi o ženidbi u Mateju 1, 20 („ne boj se oženiti“) i 1, 24 („uzeo je za ženu“) proturječe i drugim tvrdnjama u toj glavi, i u Evanđelju po Luki, i u općem shvaćanju povijesti spasenja.
U ime osuvremenjivanja nije dopustivo krivotvoriti povijest i prijevod.
Zaruke i ženidba u Židova u I. stoljeću prije Krista nisu dva strogo odvojena čina. Evanđelist za Mariju kaže da je zaručena, a za Josipa da je njezin muž, sve prije Isusova začeća. Vjerničko je shvaćanje da su oni ostali zaručnici, jer njihov brak nikada nije konzumiran. No, prema židovskom pravu to je bio brak i prije Isusova začeća. Otuda navodi o Josipovoj dvojbi da li da razvrgne taj brak, da je otpusti, i to potajice, kako Marija ne bi bila javno osramoćena (Matej 1, 19). Da su to bile zaruke u donedavnom smislu, ne bi bila riječ o tome da muž otpušta svoju ženu.
Biblijom protiv vjerske istine
Dogma je katoličke vjere da je Blažena Djevica Marija – uvijek djevica (Ἀειπάρθενος/Aeipárthenos, semper virgo), to jest da je bila i ostala djevica prije poroda, u porodu i nakon poroda. Neimenovani propovjednik u IV. stoljeću kaže:
„Vjerujmo samo ovo, da je djevica prije poroda, djevica u porodu, trajna djevica nakon poroda, bez kvarenja puti, bez općenja s muškarcem, bez ljudskoga običaja, snagom Duha Svetoga začela sina i rodila ga zatvorene utrobe. A On, pravi čovjek i pravi Bog, umrije za nas kao čovjek, i otkupi nas i oslobodi kao Bog“.[2]
Neposredno prije začeća Marija kaže anđelu: „još nisam bila s muškarcem“ (Luka 1, 34). Djevičanski je, bez spolnoga odnosa s muškarcem, začela Isusa. Djevičanski Ga je, bez povrjede fizičkoga djevičanstva, rodila. Nakon poroda, sve do završetka svoga zemaljskoga života ostala je djevica. Zato je Drugi carigradski sabor, Peti ekumenski, godine 553. definirao da je ona „vazda djevica“ (Denzinger, 427). To i tako vjeruju katolici, pravoslavci i neki, ali ne svi, protestanti. Ta nauka označava njezinu jedinstvenu čistoću, potpunu predanost Bogu i uzor Crkvi te ističe njezinu iznimnu ulogu u povijesti spasenja.
Biblija hrvatski standardni prijevod ne vodi o tome računa nego piše o Josipu:
„Nije imao odnose s njom [Marijom] dok nije rodila sina“ (Matej 1, 25a).
Iz tako oblikovane rečenice mora se zaključiti da bi Josip imao spolne odnose s Marijom nakon što je ona rodila Isusa. A takva je tvrdnja protivna katoličkoj vjeri. Zato je tako sročena rečenica podmetanje na teološkoj i jezikoslovnoj razini. Izmišljotina. Koja nema uporište u grčkom predlošku. U grčkom izvorniku taj redak nema riječi koje se mogu prevesti izrazom „imao odnose s“.
Predikat οὐκ ἐγίνωσκεν / ūk egínōsken (3. osoba imperfekta) poglavito znači ‘znati’, pa je smisao rečenice:
|
„Nije ju |
znao |
dok nije rodila sina.“ |
Budući da je Evanđelje po Mateju izvorno napisano na hebrejskom, ali ono nije dospjelo do nas (izvornik na hebrejskom još je u svoje doba držao u rukama sveti Jeronim), može se pretpostavljati da je prvi prevoditelj Mateja na grčki posegnuo za glagolom γινώσκω/ginṓskō (upoznati, spoznati) kao za hebrejskim eufemizmom za: ‘otkriti golotinju’, ‘vidjeti golu’. Sam eufemizam i kontekst ne dopuštaju ipak prevoditelju da na katolički način prevede taj izraz suprotno onomu kako se on stoljećima čita i prihvaća u Crkvi i Predaji. Ako je Matej i htio napisati da joj Josip nije prišao blizu ili da nije vidio otkrivenu dok nije rodila i počela dojiti, ne može mu se podmetati da je zapisao kako se Josip suzdržavao od spolnih odnosa s Gospom samo dok nije rodila (pa se pretpostavlja da ih je nakon toga imao).
Isus je izabrao Mateja za svoga apostola trideset godina nakon svoga rođenja; Matej tomu događaju nije bio očevidac i barem zbog svoga poštovanja prema Učitelju i njegovoj Majci sigurno je da ne bi bio napisao rečenicu kako je osvanula otisnuta na hrvatskom 2025.
Zar bi ta rečenica mogla imati Suglasnost Hrvatske biskupske konferencije? Ili, koja je vrijednost te Suglasnosti ako ju je zadobila na slijepo? Do kada će imati tu Suglasnost?
Starim Zavjetom protiv Novoga Zavjeta
Biblija hrvatski standardni prijevod vjerno prevodi Mateja 1, 22–23 i kaže:
„Sve se to dogodilo zato da se ispuni ono što je Gospodin najavio po proroku: »Evo, Djevica će zatrudnjeti i roditi sina. Nazvat će ga ‘Emanuel’, što znači ‘Bog je s nama’.«“
Ali prijevod toga proročkoga teksta na mjestu gdje je prorokovan – nije proroštvo (jer je i prorokov futur pretvoren u perfekt) i ne korespondira s tim navodom u Evanđelju. U Knjizi proroka Izaije u prijevodu Hrvatskoga biblijskoga društva, naime, čita se:
„Gle, djevojka je začela i rodit će sina, a nadjenut će mu ime Emanuel“ (Izaija 7, 14).
Hebrejska riječ alma u toj je rečenici prevedena kao „djevojka“. U hrvatskom djevojka znači mlada žena, neovisno o njezinu spolnom životu. Ali alma u hebrejskom nije samo ljudsko biće ženskoga roda koje je spolno dozrelo, nego je u pravnom smislu to djevojka koja je još pod očinskom vlašću (ili ako joj je otac umro u očinskoj vlasti), a to onda znači „skrivena djevojka“, tj. žena koja nije imala spolne odnose, djevica. Alma može značiti i mlada, udana žena koja još nije postala majka. A biologija i medicina kažu da je majka – majka od časa začeća. U sivoj zoni ostaje može li alma značiti i mlada udana žena koja je razdjevičena, ali još nije rodila.
Da otklone tu značenjsku dvojbu u odnosu na Izaijino proroštvo, stari Židovi u Aleksandriji između 270. i 140. godine prije Kristova rođenja riječ alma u Izaiji 7, 14 preveli su jednoznačnom grčkom riječju ἡ παρθένος / hē parthénos: djevica. Dakle, to je još židovsko, prijekristovsko razumijevanje. Time su onemogućili da se riječ alma u helenističkom judaizmu i kasnije u cijelom kršćanstvu razumijeva samo kao djevojka, neovisno o spolnom životu. Svi hrvatski prijevodi do sada imaju u Izaiji 7, 14 riječ djevica, a samo se ono slaže s Matejem koji doslovce navodi Izaiju 7, 14 prema Septuaginti:
ἰδοὺ ἡ παρθένος ἐν γαστρὶ ἕξει καὶ τέξεται υἱόν /
idoū̀ hē parthénos en gastrì héxei kaì téxetai hyión –
evo djevica u utrobi nosit će i porodit će sina (Izaija 7, 14b; Matej 1, 23a).
Latinska je Crkva očuvala porabu riječi alma za Gospu u dva marijanska predpjeva: Ave maris stella, Dei mater alma i Alma Redemptoris mater.
Što u svjetlu takva prevoditeljskoga, redaktorskoga i uredničkoga promašaja s riječju „djevojka“ namjesto „djevica“ znači rečenica iz Predgovora prijevodu Hrvatskoga biblijskoga društva:
„ovo je prvi prijevod na hrvatski načinjen cjelovito s izvornih jezika i to iz pouzdanih izvornika, bez ikakvih posrednih prijevoda“ (str. I)?
Je li dostojno ozbiljna prijevoda da se međusobno navođenje u njemu ne slaže? Da stvar bude apsurdna, u Bibliji Hrvatskoga biblijskoga društva na str. 913 dolje desno podrubna bilješka ističe da Izaiju 7, 14 preuzima Matej 1, 23 (a očito je da je ne preuzima, nego da ima drukčiji tekst proroštva). Isto tako na str. 1200 dolje desno stoji podrubna bilješka koja kaže da Matej 1, 23 navodi Izaiju 7, 14 (a očito je da ne navodi tekst sa stranice 913). Takav neusklađen, neuređen rukopis nije smio biti pušten u tisak.
Tko je, kako i zašto zamislio da riječi proroštva, koje se po definiciji odnose na budućnost, donese u prošlom svršenom vremenu: „je začela“?
Kada se uzme rečenica „djevojka je začela“, što je tu neobično? Proročansko? Jedinstveno?
Naprotiv, kada se kaže u futuru da će začeti, može se govoriti o proroštvu, a kada se kaže da će začeti djevica, ima se zagonetne, proročanske riječi, ljudski nezamislivo, jer ni jedna žena osim Gospe nikada nije začela (zatrudnjela, zanijela; postala zdjetna, trudna), a da prije nije izgubila djevičanstvo.
Zaključak
Katolik čvrstom vjerom vjeruje da je Gospa zadržala nevinost.
Biblija hrvatski standardni prijevod to joj je osporila. Hoće li joj vratiti čast?
Ili se barem prestati prikazivati kao katolički prijevod?
[1] V. statistiku za Stari Zavjet i za Novi Zavjet.
[2] Migne, Patrologia Latina, 101. svezak, stupac 1302 CD: „solum hoc credamus, quia virgo ante partum, virgo in partu, virgo post partum perpetua, sine corruptione carnis, sine virili lege, sine humana consuetudine, virtute Spiritus sancti filium concepit, et peperit clauso uteri claustro: qui verus homo et verus Deus et pro nobis moreretur ut homo, et nos redimeret ac liberaret ut Deus.“
