Širina
Nedostaje širine. I kad je nema osuda je negdje iza ugla. Lakša je osuda. Može skriti moj osjećaj krivnje. Kao netko tko žestoko osuđuje javno ono od čega vjerojatno privatno pati kroz neizdrživu krivnju.
Širina nije potvrđivanje zla. Nije njegovo odobravanje. Širina je otvorenost za milosrđe. Otvorenost za milost. Otvorenost za čovjeka kojega progoni krivnja, koji traži riječi utjehe. Može pobijediti krivnju. Može biti oslobođen.
Rijetko smo svjesni koliko krivnja prožima sav naš život i sve naše odnose. I ponekad umjesto milosrđa i oproštenja donosimo još više krivnje u naše živote. Širina ne skriva grijeh. Ona pokušava gledati kroz nadu, a ne kroz krivnju.
Ne pomaže stalno ponavljanje kriv si ili kriva si. Toga ima i previše. Nedostaje nam širine. Onoga gdje prepoznajući onoga koji je kriv ne brzamo s osudom, nego nudimo nadu.
Ne činimo li to i za sebe? U krivnji tragamo za nadom u oproštenje. Nadu ne pronalazimo odmah. Kad se predugo živi u krivnji, onda se i pokušaj nadanja u oproštenje doživljava kao grijeh oholosti, kao preuzetnost. Tko ti kaže da se smiješ nadati, ti koji si kriv, ti koja si kriva?
Ali, Pisma mi kažu drugačije. Pisma mi govore ta Bogu ništa nije nemoguće. Ako se ozbiljno pitamo o našim krivnjama, onda nerijetko ulazimo u ozbiljna i duboka stanja krize, kao što i iz njih izlazimo ponekad polovično oslobođeni.
Ta Bogu ništa nije nemoguće nas drži iznad površine utapanja u nevjeru gdje se već unaprijed osuđujemo pretječući milosrđe i milost. Imati širinu prema sebi, ali ne i za drugoga vodi u opravdanje onoga što činimo drugom dok ga ranjavamo ne osjećajući potrebu da nam oprosti.
Ta Bogu ništa nije moguće podsjeća da širinu koju prisvajamo sebi kad sebe oslobodimo krivnje trebamo pružiti i onom drugom. Ako Bogu ništa nije nemoguće u mom slučaju, zašto bi bilo nemoguće u slučaju nekoga drugog?
Ta Bogu ništa nije nemoguće stoji kao nepremostiva prepreka našem nastojanju da svu krivnju svalimo na drugoga i proglasimo ga zauvijek izgubljenim za milosrđe i milost. Zar nas to nekad ne uznemiruje?
Ta Bogu ništa nije nemoguće nas uvijek podsjeti kako treba imati širinu do te mjere da i sami ne vjerujemo da je moguće nešto. Bilo za nas. Bilo za drugoga. Neki novi početak. Novi život. Novo rođenje.
I dok smo u slobodnom padu nemoćni pred krivnjom uvjereni smo kako nema novog početka. Tko se još uspio vratiti s dna?
Tako smo brzo zaboravili Pisma i da se jedan vratio s one strane i groba i smrti. Onaj koji je znao ta Bogu ništa nije nemoguće. Nismo li se nekad uspjeli vratiti s dna? I to ne jednom.
Pa iako i ne vjerujemo da je to bio Bog, zašto barem ne pretpostaviti da je nekim putem koji je nama nepoznat dopro do nas i oslobodio nas. Ne mora nam uvijek reći ta meni ništa nije nemoguće. Nekad će nam to pokazati bez velikih epifanija i nijemo.
Tek ćemo kasnije shvatiti kako ima takvih širina koje smo iskusili u životu koje nisu mogle doći od ljudskog srca i ljudskog oproštenja, nego jednog drugog srca i jednog drugog oproštenja.
Onoga koje proizlazi iz postojanja onoga koji u Pismima kaže ta meni ništa nije nemoguće.