Slavonsko kolo (priča)

Jutro u selu. Zazvoniše crkvena zvona. U sobi pokojnog Stipana razasute knjige, notni zapisi, kolovrati, preslica, kipovi, križevi i svakovrsna glazbala. Bjelasa čipkana rubina i sunce na zlatovezu.

Bio je učitelj, zaljubljenik u narodno blago, pjesme, događaje i običaje.

Govorio je oporo, kratko, štokavski, a ponekad ikavski otegnuto i široko kao slavonska ravnica. Vodio je KUD “Slavonac“, organizirao svečanosti i smotre. Sudjelovali su na svim susretima diljem Domovine, “Vinkovačkim jesenima” i bili gostoljubivi domaćini grupama iz drugih krajeva.

Na blagdanske mise i zahvalnice dolazio bi obučen „po starinsku“, u štrikanu reklju, rajtozne, bijelu rubinu, nacifran pršnjak, fusekle u crnim kožnim opancima. Organizirao je na misi zahvalnici prinos darova jeseni obučenih u narodne nošnje.

“Volim predjutarja osuta mladim suncem i večeri ozarene rumenilom”, govorio je.

Imao je vremena za razgovore, susrete, poduke i pjesme, a sve bi to sažeo u jednoj rečenici: “I tako divan po divan, rič po rič i eto mraka. I sutra je dan.”

Nagovarao je starije da se pridruže, obogate mlađe iskustvom, pjesmama i običajima koje su donijeli iz dalekih krajeva. Mnogi su mu se pridružili, a neki opravdavali: “Dok sam mogo nisam mogo, a sad mogu pa ne mogu!”

Našli su ga mrtva u kući. “Buknula mu krv i samo je sklopio oči. Bio ko da ni”, rekoše.

Pokopan je uz zvuke tamburica i samice djeda Stjepe iz Tuzle. Na kolima, koja su vukli njegovi konji, na prostrtu ponjavcu, lijes. Uokolo djeca, članovi KUD-a u nošnjama i svećenik. Pjevali su stare sprovodne pjesme.

Uz krevet su pronašli oporuku: “Pokopajte me u zemlju pod križem koji sam godinama gradio od kamena iz moje rodne Hercegovine.”

Ostala stara kuća s dva prozora od ulice, s trijemom nasuprot bunaru. “Pretvorit ćemo je u Etnografski muzej”, zaključiše na susretu. Dok su skupljali knjige i zapise, pronašli su “Scenarij za neka Slavonska proljeća”.

“Ti ga ponesi i prouči”, rekoše novoj voditeljici.

“Ovo je otkriće, za neke će biti šokantno”, otpoče voditeljica na ponovnom susretu.

“O čemu se radi?”

“Pročitat ću nekoliko uvodnih rečenica!”

„Ni slutili niste da sam s kamena. Ovo je mala povijest velikih seoba. Slavonija je prihvatila nas došljake iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Zagorja i Like, odasvud, a rasli smo svatko pod svojim nebom. Sad nam je ovo zajedničko. Bole me podjele na ‘naše’ i ‘njihove’, predrasude, krive prosudbe.”

Prestala je čitati.

“Nastavi!”

“Proučio sam narodne običaje ovog kraja, pjesme i poskočice. Tko je Slavonac, Šokac u pjesmi i poskočici? Znam da nije Kozarčev lik, Đuka Begovoć iz romana, iz pjesama i poskočica, kojemu nije puno stalo do njive, žene, majke, a sve mu je u provodu, piću, rasipništvu, naherenom šeširu, tkanici o pasu, kolu i divanima. Opivan je kako se ‘keri, narolja, piva, rajta, psuje, pije iz fraklića, polića, čokanja, teglice, šlaufa, voli tuđe žene, preskače tarabe i pridošle gleda s visoka’. Ružna slika. Nije čovjek pod ovim nebom pijanica koji uživa jedino da se: ‘nakreše, nakiti, naliže, obliže, oždere, osvinji, oda po svatova, kirbaja, po sela, vašara, bircuza tjerajući konje u kas dok im krvava pjena ne udari na nozdrve’. Gdje su duhovne ljepote o kojima se ne pjeva? O Šokicama koješta. ‘Toliko voli svoga čovika da bi umrla iza njega.’ O došljacima, pridošlim na ove pitome ravni same riječi uvrede i poruge. Došli smo siromašni, a bogati djecom. Samo zajedno, možemo ispuniti prostor do neba. Tako mislim! Ovo je odavno trebalo reći!”

Zamukli slušajući.

Progovori starosjedilac, šokac Iva: “Kad je to piso izgleda da je bio udarit šljivinom granom, lud uzduž i napopriko.”

“Naljosko se mučenice pa pošandrco i ni kako triba“, dodadoše uglas. Začuđeni.

Nemir prekinu voditeljica.

“Ovdje su citati, natuknice o porijeklu naseljenika, Slavonaca. Spominje i kako je nastao naziv ‘Šokac’.”

“Pronašao sam u Osječkom zborniku iz 1948. zapis o savskom bazenu oko Tuzle, zvanom Salines ili mađarski Šoi bansag. Mađari za sol kažu ‘šo’ pa imamo i mjesta: Šokut, Šodolovci i druga s tim korijenom. Pridošle su nazvali ‘Šoi ember’, što bi značilo ‘ljudi iz oblasti soli’. Bosanski su biskupi, bježeći pred Turcima, dobili imanje Bleznu, danas prostor na kojem je Đakovo. U popisu bosanko-đakovački biskup Pavle Bakić piše o mještanima: ‘Stanovniki su Šokci jali Slovinci imenovani.'”

“Je li to šala?”, upitaše.

“Tu je scenarij dolaska u Slavoniju. Neostvaren san za neka ‘Slavonska proljeća'”, nastavi voditeljica, “scenski dorađen. Veliki vagon za prijevoz tereta sa spuštenom rampom. Na prozorima domaći u nošnjama i tamburaši. Slijedi najava grupe koja dolazi. Dijalozi su napisani. Prometnik: ‘Čujte i počujte. Evo nam grupe, pa nabraja redom kako izlaze, iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Zagorja, Like.’ Navodi neke posebnosti: ‘težaci, kamenoklesari, ratari, drvosječe’. Prva scena: obučeni sirotinjski, sa zavežljajima, kolijevkama. Podrugljiv doček: ‘Evo radne snage, gladuša, obrstit će nam zemlju ko biblijski skakavci.’ Predvodnik svake grupe izriče blagoslov. ‘Evo zemlje, majke i hraniteljice, a kamena nema. Pukla ravnica, u oko ne može stati. Za nama ostadoše brda i grobišta, mrtve ionako u sebi nosimo. Gledajte! Nad nama široko sunčano nebo.’ Nakon toga izlaze članovi njihove folklorne grupe u svečanim odorama. I zaigraju kolo svoga kraja. Spominje guslara i unuka. ‘Pred nama su mladi kapetani, Hercegovci od davnine zvani, koji ovu zemlju prihvatiše, budućnosti vrata otvoriše. Pred njima su dva orla krstaša…’ ‘Dide, nisu to ratovi s Turcima. Mi smo u Slavoniji, Misiru, zemlji u kojoj teče med i mlijeko’, opomenu ga unuk. Isti scenarij vrijedi i za doseljenike iz Like, Bosne, Zagorja, Dalmacije. Razlikuju se opisi ljudi i kraja.”

“Kad bi mogli to jedne godine izvesti?”

“Ja se ne slažem”, viknu Iva.

“Zašto?”, upita Marko.

“Čija je ovo zemlja? Vi starosjedioci – Šokci kažete da je vaša. Za vas smo mi gladuši, došlje, dotepenci. Tko je tu bio prije vas? Čiji su dvorci po Slavoniji, tko su im bili gospodari? Kad biste bolje poznavali povijest shvatili biste istinu. Vaši su pradjedovi došli nešto ranije!”

“Što ti zapravo želiš?”, oglasi se Mata.

“Uprizoriti dolazak naseljenika u Slavoniju. Preuzeli smo slavonske nošnje i pjesme, kola i običaje, a svoje nismo zaboravili. Zar previše tražimo? Tko je od vas vjerovao da je i on s kamena, a volio je Slavoniju kao svoju mater?”

“Čudno, jedni misle da je Slavonija njihova, a da su drugi došlje”, zaključi voditeljica.

“Zemlja pripada onima koji imaju djecu i vole je kao majku, hraniteljicu”, nastavi Marko.

“Čija je ovo zemlja“, zapitaše uglas?

“Svih nas koji u njoj živimo, nas koji smo je srcem branili i obranili. Korijeni su nam isti, hrvatski, katolički”, svečanim glasom odgovori voditeljica.

“Kako završava scenarij?”

“Mladi iz svih grupa uigravaju ‘Slavonsko kolo’.”

“Jedni s drugima smo ‘Slavonsko proljeće’, rekao bi Stipan.

Rastadoše se pjevajući.

Nad selom mjesec.