Sloboda

Apostol Pavao na jednom mjestu hrabro tvrdi: „Za slobodu nas Krist oslobodi!“ Za slobodu? Bože moj, koliko li je ljudi tijekom dugih stoljeća i tisućljeća maštalo o slobodi… Koliko li je bilo revolucionara koji su pozivali puk na rušenje tiranije i tlake. A onda nas povijest uči – a ona je učiteljica života! – da su se redovito revolucionari, rušitelji tirana, sami pretvorili u još veće tirane. Francuska se revolucija koncem 18. stoljeća temeljila na pozivu da se narod oslobodi od diktature i samovolje kralja i plemstva. I onda je nova revolucionarna vlast za samo desetak godina – sve u ime slobodarskih tekovina – na giljotinama posmicala puno više stvarnih i umišljenih protivnika nego što je to kraljevska diktatura učinila za 200 godina. Tako je i nastala ona izreka da „revolucija jede svoju djecu“. Ista stvar se zbila u tzv. Oktobarskoj revoluciji. Odmah nakon što je preuzeo vlast, Lenjin je – da bi tu istu vlast sačuvao – dao strijeljati na tisuće ljudi, puno više nego ruski carevi za stotinu godina. A što tek reći o strahotama Staljinova režima! Nadalje, u nas se 1945. govorilo: „Sloboda narodu“, a onda je na desetke tisuća bez suda pobijeno, na tisuće suđenih na montiranim procesima. U ime slobode naroda provodila se prisilna kolektivizacija, to jest otimačina dobara tolikim vrijednim ljudima i seljacima. Jesu li ljudi za takvom slobodom čeznuli?

Danas, nakon svih tih strašnih revolucija opet se javljaju izvikivači slobode. U ime slobode i ljudskih prava žele se srušiti svi „tabui“, sve konzervativne zasade. Velikim su slovima ispisani kao božanstva: Potrošnja, Zabava, „Tulumi“, Mladenački izgled, Adrenalin… U tome smislu – barem prema tolikim medijima i medijskim plaćenicima – anakrono i posve zaostalo zvuče neke do jučer posve prihvaćene (kršćanske) zasade. Tko bi se danas trebao obazirati na zabrane koje čitamo u Deset zapovijedi, kao na primjer: „Poštuj oca i majku…, Ne učini preljuba…, Ne ukradi…, Ne poželi tuđeg ženidbenog druga…“? Usto, tko bi trebao ozbiljno uzeti u obzir evanđeosku riječ: „Ne zgrćite sebi blago na zemlji… Tražite najprije Kraljevstvo nebesko, a ostalo će vam se nadodati… Tko se uzvisuje, bit će ponižen“? A što reći na Isusovu riječ: „Činite dobro onima koji vas progone“? I, konačno, kako bi današnji čovjek-potrošač trebao razumjeti Isusov poziv: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ Kako se čovjek može odreći samoga sebe? Nije li to ropstvo nekim nametnutim izvanjskim zakonima? Međutim, i ovdje se krije zamka. Pogledajmo. Mi smo itekako neslobodni. Jesmo li slobodni ne plaćati račune i zatezne kamate? Jesmo li slobodni ne vraćati kredit, a u isto vrijeme zadržati svoju hipoteku? A što reći o bolestima potrošačkoga društva kao što su ovisnost o video-igrama, društvenim mrežama, virtualnoj stvarnosti, o kockanju i klađenju? Što reći o pravoj depresiji kada si ne možemo priuštiti novi, izvikivani proizvod? A što reći o otuđenju i osamljenosti uzrokovanima prvenstveno time što živimo u virtualnoj stvarnosti? Možemo li reći da je naše društvo stvarno slobodno?

Biblija veli da je čovjek stvoren na sliku Božju. Kršćani vjeruju da se Bog prema nama postavlja kao otac koji zna što je za nas dobro. On poznaje dubine naše duše i najdublje težnje našega srca. Svi mi, zapravo, duboko čeznemo za prihvaćenošću, za ljubavlju, za vječnošću. A kada su u pitanju igračke o kojima je bila riječ, duboko u sebi osjećamo: što god postigli, nismo nikada posve zadovoljni, nego težimo za još višim. I tako u beskraj. Zato veli apostol Pavao: „Za slobodu nas Krist oslobodi.“ On nas svojim naukom oslobađa od zabluda da nas igračke ovoga svijeta mogu usrećiti. Oslobađa nas od opsjena da bi sloboda bila u tome da čovjek čini što mu god padne napamet, da neobuzdano juri za svojim strastima, da živi kao da je on središte svijeta. Naprotiv, slobodan je onaj čovjek koji slijedi duboke čežnje vlastitog srca. A to su ljubav, dobrota, praštanje, susretljivost. Slobodan je čovjek koji ne robuje svojim nagnućima i strastima, koji je slobodan od alkohola i kocke, koji je slobodan od zavisti i mržnje… Slijediti Kristove riječi znači, zapravo, proniknuti u najdublje i najskrivenije kutke vlastitoga srca, znači pronaći samoga sebe, svoje najdublje čežnje. Zato Isus paradoksalno veli: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“ Što na to reći? Možda ono Isusovo: „Tko ima uši, neka čuje!“