»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Smrt i mi


Čitav život tražimo smisao u besmisli, prolazimo mračnim stranama povijesti ljudskoga roda, sadašnjosti koja nas zbunjuje. Nerado ulazimo i smisao i besmisao smrti. Nju pripisujemo drugima i uvijek su oni na redu a mi zaštićeni mladošću, lijekovima i dugovječnosti naših djedova i baka.

Živimo u sadašnjem vremenu sa svime što ono nosi. Ma koliko da ima vrijednosti u njemu, smrt ga čini bezvrijednim jer je kratak, prožet svime od boli do radost. Kako nam se pričinja da ovaj život nema Bog zna kakve vrijednosti za koje se isplatilo roditi bez vječnosti koja iza smrti dolazi. Čitamo Pavlove poslanice gdje on piše Filipljanima da je „smrt dobitak“. Ne postoji kobni rascjep između života i smrti jer je to samo logičan, od Boga obećan, prijelaz u novi život.

U Isusovu životu i riječima koje su kršćani prihvatili smrt je normalan završetak životu i prijelaz u vječni. Ivan pišući o Isusu veli: “Isus znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu…“ Zato je za kršćane smrt susret sadašnjeg, život s vječnim, umiranje jednog i rađanje u drugom.

Prisutnost Božjeg života u ovom našem ljudskom je od bitne važnosti. Da bi se to ostvarilo u ovom životu treba živjeti, pripremati se za onaj iza smrti. „Tko ne nosi za života nebo u sebi, ne mora ga nakon smrti tražiti!“ Crkva nas upozorava da grijehom gubimo život, vječnost, zato je vrijeme na zemlji dano kao priprava. Grijeh i smrt idu zajedno. Isus nas je križem oslobodio, dao mogućnost da slijedeći njegov život u svom životu i naš „križ može procvjetati“. Smrću odajemo čast Bogu, sebi, drugima, zauzeti za spasenje onih koji s nama žive.

Jednom godišnji posjet grobljima, cvijeće, svijeće i molitva, Misa zadušnica, najmanje je što možemo učiniti pokojnima koji su nas zadužili svojim životom.

Sve je to uzaludno ako prije smrti pokojnika nismo bili prijatelji zauzeti za njegovu vječnost. Zakašnjela ljubav nikom ne koristi. Žalosno je i besmisleno kad više vremena potroše, neki, za zakup lokala, „karmine“, nego za duhovnu pripravu bolesnika, umirućega. „Nismo vas zvali da ga posjetite da se ne uplaši“, kažu. Vrijeme priprave za mnoge kršćane je, nažalost, kad obole i kad nema nade u ozdravljenje.

Prava priprava je „danas“, sada, svaki dan koji nam je na zemlji darovan. Naša vjera, naša ljubav prema Bogu i Isusu je na ispitu. Sve smo bliže grobu, nikad dalje.

Hoćemo li češće ponoviti riječi koje je izrekao Pavao apostol: “Želja mi je otići i s Kristom biti!” Mi ovdje živimo da bi smo „umrli i s Kristom bili“. Tu smrt postaje radosni susret, a onima koji ostaju na zemlji poticaj i nada gdje smrt nije „zbogom”, nego “doviđenja“.