Srijeda 30. tjedna kroz godinu: Doći će s istoka i zapada

Meditacija uz Evanđelje: Lk 13,22-30

Ima nekih društava čiji članovi to ostaju trajno. Tko jednom postane član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, to on ostaje do konca svoga života. Zacijelo takva društva imaju dobre razloge zašto je tome tako i to je vjerojatno u redu. Međutim, mi smo skloni uzimati „zdravo za gotovo“ više toga u životu, a to baš i nije tako. Tako je s našom vjerom i s našom Crkvom. Nažalost, vjernik svoje spasenje može proigrati, može svojim životom sebe iz Crkve isključiti. Članstvo u Crkvi se ne podrazumijeva. U Kristovoj Crkvi nema onih osobito „zaslužnih“ ili pak „privilegiranih“, onih koji se posve sigurno spašavaju. Isus je tu tvrd. Neki će, veli Isus, na koncu svoga života pokušavati „povući veze“ govoreći mu: „Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!“ To neće biti dovoljno. Oni koji ne budu dostojni, bit će odbačeni. A onda – gle čuda! – veli Isus da će doći tamo neki „s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem,“ dok će mnogi „zaslužni“ ostati vani.

Ne želi nas Isus plašiti paklom. On nas samo opominje da se – kao što je to često u ljudskom društvu – ne bismo trebali pozivati na ono izvanjsko, kao, na primjer, da sam bio ministrant, da mi je stric svećenik, da mi je dijete kršteno, pričešćeno i krizmano, da sam dao značajan prilog za crkvene potrebe… Isus sve to uvažava, ali nam želi ukazati na ono što je doista važno. On nam govori da je važna naša vjera, da je važno naše svakodnevno nastojanje oko dobra, da je važno koliko je god više moguće vršiti baš svaku zapovijed, da je važno nositi svoj križ, da je važno stvarno ljubiti Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe sama. To je bitno. I onda ćemo se, naravno, radovati, kada i toliki drugi „s istoka i zapada, sa sjevera i juga“ zajedno s nama sjednu za stol vječne gozbe. Neka nam Gospodin udijeli mudrosti i poniznosti da mu ostanemo u svemu vjerni, sve do sretne vječnosti.